Hajduk slavi rođendan. I neka mu je sretan i berićetan. Taj dan, 13. veljače, rođendan splitskog, Hrvatskog nogometnog kluba Hajduka se pomno čeka. Svaki, baš svaki, istinski navijač Hajduka rođendan svog kluba kao svoj rođendan! Možda od tog rođendana neće praviti pompoznu proslavu, neće maltretirati susjede glazbom, prijatelje zdravicama, a sebe iscrpiti rođendanskom proslavom kako to obično izgleda… No, duboko u svojem duhu, onako intimno, ponosno, taj će se Hajdukov navijač sjetiti kluba s kojim je živio, čije je uspjehe prigrlio, s čijim je neuspjesima patio.
I to je to. Hajduk i njegov navijač oduvijek su zajedno. Na način kao što bi brat trebao biti uz brata, otac uz sina. Klub osnovan kao protuteža austrougarskoj asimilaciji još 1911. godine, Hajduk se brzo prometnuo, kako to vole Splićani reći, u „dijete puka“, oslanjajući se na ljude iz svoje regije. Međutim, ponosnim i poštenim djelovanjem Hajduk je stjecao simpatizere i šire, u kojoj god državi taj klub egzistirao, njegova navijačka baza se širila. I širila…
Klub iz malog grada postao je sinonim i tog grada i te regije, osvajajući vojsku navijača i uspjesima i mediteranskim šarmom koji nikad nikome nije priznao da je bolji.
Niska Hajdukovih uspjeha je velika i lijepa, te je na ponos klupske administracije, igrača i navijača. Osvojeni su trofeji, rasli su igrači svjetskog glasa, sve je to u sportskom pogledu bilo bez greške. Ali, i uz turbulencije povijesnih zbivanja, s prevratima i promjenama političkih sustava i režima Hajduk je smogao snage opstati. Iz najjednostavnijeg mogućeg razloga.
Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj nitko nije mogao ni smio oduzeti Hajduka, „djetešce puka“! Stoga je Hajduk postao za svog navijača doslovce – svetinja, ikona, zavjet.
Vjerna vojska navijača koja se prostire širom zemaljske kugle taj je dio Hajdukovih navijača koji u svojoj intimnosti slavi klub svog života, svog bitka. Na dan kad sviće rođendan kluba, ta sjetimo se samo spektakularne proslave stogodišnjice kluba, 13. veljače 2011. godine.
Hajdukovom navijaču njegov je klub dio obitelji, njegov najveći prijatelj, ukratko njegov suputnik za života.
Danas, kad se slavi čak 110. godišnjica osnutka tog zaista velikog kluba ne možemo se ne osvrnuti na sadašnjost, ali i budućnost našeg Hajduka. Jer, Hajduk je u povijesti uvijek bio velik klub, s osvojenim naslovima, kupovima, velikim europskim rezultatima, sve je zapisano u sportskim almanasima, ažurirano u enciklopedijama, spremljeno na snimkama.
A što je Hajduk danas? Nažalost, tek sjena, i to veoma mutna, nekadašnjeg velikana koji je stjecao simpatizere gdjegod bi se pojavio. Ipak, nešto se pokreće, Hajduk je uspio sanirati najveći dio svojih dugova, utemeljiti stazu s kojom će ići prema naprijed, na jedan novi način u našim krajevima. Brojne uprave griješile su i osiromašile klub, i na ovoj je velika odgovornost. I kolikogod se trud i namjera da se Hajduk osovi na noge činili uspješnim Hajduku bolno, kronično nedostaje jedan pravi rezultat da sve bude barem nakratko kao nekad.
Živimo u takvom vremenu da u jurnjavi za zaradom, karijerom, uspjehom zaboravljamo na tradiciju koja je kotač zamašnjak svakog društva. Svako je društvo dužno čuvati tradicionalne vrijednosti, i u kulturi, znanosti, ali i u sportu. Čuvanje tradicija koje je Hajduk u sto im nešto godina nama ostavio u nasljeđe ne može i ne smije biti ničiji „poslić“, „honorar“ ili „šala“, već to onome koji ima čast voditi Hajduk mora biti osnovni zadatak u njegovom životnom poslanju.
Hajduk je 110 godina bio ponosan promicatelj sportskih i domoljubnih vrijednosti, osvojio je srca milijuna običnih ljudi koji su očekivali da zajedno s Hajdukom proslave rođendan kojem se vesele baš kao i svome rođendanu.
A što Hajdukov navijač očekuje od ovoga rođendana?
On tek sanja dane kakav je Hajduk nekad bio, a bio je veličanstven klub. Njemu takav Hajduk bolno nedostaje i zato je proslava i ovoga rođendana Hajduka njemu jedinstvena prigoda da spozna kako je lijep život nekad živio uz Hajduka.