"Pitanje je samo tko se hoće do kraja žrtvovati, u krajnjem slučaju za sebe, pa tek onda za klubove i reprezentaciju.'', navodi
Predsjednik Stručnog savjeta HKS-a Dino Rađa preko svog službenog Facebook profila dao je svoj komentar na ono što se dogodilo hrvatskoj košarci.
”Svaki rezultat je samo ogledalo rada u prošlosti. Tako da ovo što se dogodilo nije slučajno, isto kao što nije slučajno da se to događa baš nama, i tako već 20 i kusur godina. Svi zajedno trebamo konačno izvaditi glave iz pijeska i početi realno gledati na stvari. Mi s najboljim igračima odavno nismo više vrh Europske košarke, a bez njih smo još niže.
Pogledajte utakmice protiv Poljske. Oni su fizički jači i spremniji od nas. Samo je bilo pitanje kad će nas slomiti. I s najboljim igračima i bez njih. Da ne govorim o Litvi i ostalima s vrha. Sukus svega je da treba puno više raditi. U prvom redu klubovi i igrači individualno. Savez je u zadnjih par godina napravio dosta stvari za poboljšanje, ali bez suradnje klubova nećemo naprijed. Liga je do prije dvije godine trajala dva mjeseca, a zaštićeno godište je iskorištavano da ti isti klinci rade manje jer moraju igrati, a ne da bi kroz igru napredovali.
Ja samo odavno realno gledam na stanje stvari i znam da je skoro nemoguće promijeniti navike starih igrača, nego da se triba okrenuti mlađim generacijama i odgajati ih pravilnije. Ne zato što sam ja nešto posebno pametan, nego zato što sam sve to prošao na svojoj koži i znam što me dovelo tamo gdje sam stigao. Samo i isključivo krvavi rad, red i disciplina te odricanje od normalnog života. To je jedini put naprijed. I možemo Stojko i ja otići, može doći sveti Ivan Pavao za predsjednika i trenera, ali nećemo ni milimetar naprijed ako se ne krene raditi puno bolje. Svaki klinac se triba pogledati u ogledalo i reći što hoće. Svaki klub će morati isto tako drastično unaprijediti rad. I zato apeliram na sve da ovo ne shvate kao skidanje odgovornosti, jer i mi u Savezu uzimamo svoj dio na leđa, nego kao put za izaći iz svega ovog stanja. Vrijeme generacije ’92. je odavno prošlo, ali ta generacija zna jako dobro što je dovelo do osvajanja 10 medalja u 10 godina. Pitanje je samo tko se hoće do kraja žrtvovati, u krajnjem slučaju za sebe, pa tek onda za klubove i reprezentaciju.”