OVAKVOG NAPADAČA DUGO NEĆEMO IMATI! Legenda igrala u velikim klubovima, a ovaj gol je Vatrene lansirao

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kako vrijeme leti. Ima tome 20 godine. Sjeti li se junak te utakmica današnjeg dana. Naime, točno prije 20. godina, 6. listopada 2001. godine hrvatska nogometna reprezentacija igrala je jednu od svojih najvažnijih utakmica u povijesti. Posljednju u skupini kvalifikacija za svjetsku smotru u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine. Protiv jake Belgije. Na zagrebačkom Maksimiru

I kao četiri godine ranije, kada je u dodatnim kvalifikacijama svladana tada fenomenalna Ukrajina za Hrvatsku je isti čovjek bio – čovjek odluke.

Veliki, veličanstveni Alen Bokšić.


Naime, u Kijevu je 1997. protiv Ukrajine kod vodstva Ukrajinaca 1-0 i pod prijetnjom da primimo i drugi gol i ispadnemo, za 1-1 zabio Bokšić. I odveo nas u Francusku na Svjetsko prvenstvo gdje su „Vatreni” bili brončani. Bio je to pogodak spada, Hrvatska je bila na konopcima, a onda se ukazao Bokšić.

A protiv Belgije četiri godine kasnije iznova je Alen Bokšić bio čovjek odluke. Dao je odlučujući, pobjedonosni gol u 75. minuti, nakon sjajne akcije koju je začeo Prosinečki, poslao Balabana u napad po desnoj strani. On je projurio do same korner linije gdje je zavrnuo u sredini gdje je dotrčao hitri Bokšić. I poslao loptu u nebranjenu mrežu. Skoro 40 tisuća ljudi na Maksimiru je napravilo veliko slavlje. „Idemo na rižu”, bio je najveći transparent na toj utakmici.



Inače, bilo je puno drame u tim kvalifikacijama. Ždrijeb je Hrvatskoj u kvalifikacijskoj skupini za suparnike donio Belgiju, Škotsku, Latviju i San Marino. Na početku kvalifikacija Hrvatska je gostovala kod najvećeg suparnika za prvo mjesto, Belgije. Osvojeni bod je bio jako dobar rezultat na samom startu. Potom, Škoti su gostovali u Zagrebu i izvukli neodlučen rezultat. Tih 1-1 značilo je kraj izborničkog mandata legendarnog Miroslava Ćire Blaževića. Na njegovo mjesto izabran je Mirko Jozić, sa samo jednim ciljem, odvesti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju.

Uz očekivane rezultate u zadnja dva kola moralo se ne izgubiti od Škotske u Glasgowu i dobiti Belgiju u Zagrebu, nimalo lak zadatak. Škotsku je Hrvatska prošla u dosadnoj utakmici bez pogotka,a imperativ je bio dobiti Belgiju.

 

Srećom, za takve odlučujuće stvari imali smo uvijek Bokšića. Koji, pak, nije imao nimalo sreće s velikim natjecanjima. Taj napadač koji je u jednom trenutku slovio za jednog od najboljih „špica” svijeta nije imao sreće s ozljedama.

Nažalost, na smotri u Japanu Hrvatska nije bila dobra, ispala je u skupinis Italijom, Ekvadorom i Meksikom, makar je dobila Italiju.  Neočekivani posrtaji protiv Meksika i napose Ekvadora skupo su plaćeni, Bokšićjest igrao, ali pod injekcijama,  opet slomljen ozljedama i bolovima, nije mogao pripomoći kao u kvalifikacijama.

Prethodno  je tako propustio i Euro 1996. godine u Engleskoj, kada se ozlijedio odmah na startu prve utakmice protiv Turske. Prije svjetske smotre u Francuskoj iznova se ozlijedio. Nije bio ni na popisu od 22 igrača. I koliko puta je sam Ćiro Blažević rekao „da bi s Bokšićem bio prvak svijeta”.

Lako moguće, takva energičnost, brzina i prodornost bila bi zacijelo onaj jezičac na vagi koji bi Hrvatsku odveo i do svjetskog trona.

Alen Bokšić nesumnjivo je jedna od najvećih figura u povijesti hrvatskog nogometa. Igrao je, kako je sam više puta kazao „za Hajduk i još neke klubove”.

A ti klubovi su Olympique iz Marseillesa s kojim je osvojio Ligu prvaka, pa Juventus, Lazio, Midllesbrough. Kada je bio u Engleskoj bio je drugi najbolje plaćeni igrač Premier lige, odmah iza Davida Beckhama iz Manchester Uniteda.

A gdje je danas Bokšić. Nije u nogometu. Priča se da živi na relaciji – Split – Makarska – Rim. Ne pojavljuje se u javnosti, ne komentira utakmice, nedostupan je, ne daje intervjue. Zadnji puta češće je viđen kada je Igor Štimac bio izbornik Hrvatske. Bio mu je pomoćnik. I tada je bio samozatajan, nevidljiv. Nikad nije bio sklon svijetlima pozornice, očito ga trenerski posao nije zanimao.

Šteta što tu nije s nama, da pomogne hrvatskom nogometu. Igrao je s najvećim igračima svijeta, trenirali su ga najbolji svjetski treneri. Sve zna, a podariti, ostaviti to znanje iz a sebe bilo bi prekrasno. Toliko nam je sreće, tih odlučujućih golova, dao!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI