ZADNJI POZDRAV LEGENDARNOM IGRAČU, TRENERU I IZBORNIKU: ‘Za nikaj na svetu ja menjal te ne bi’

“Za nikaj na svetu ja menjal ja menjal te ne bi!”, pjevao je tada, te 2006. godine Zlatko Kranjčar u vlaku iz Fulde za Berlin. Bio je Cico izbornik hrvatske nogometne reprezentacije koja je otvarala svjetsku smotru te godine u Njemačkoj utakmicom protiv velikog Brazila. Reprezentacija je putovala vlakom na utakmicu jer je to bilo najpraktičnije u visokorazvijenoj Njemačkoj, a Zlatko Kranjčar znao je uživati u trenutku, okupio je članove stručnog stožera u vagon-restoranu, naslonio nas sve na šank i poveo pjesmu.

Bili su to divni trenuci sportskog ushita i prijateljstava, a Zlatko Kranjčar je bio baš takav tip, uživao je u životu, utakmici, trenutku. Drugi dan za vrijeme intoniranja himni prije utakmice Hrvatske i Brazila rasplakao se kao malo dijete. Lakonski je dva sata kasnije objašnjavao:

Kaj ne bi plakal, pa to je bio povijesni trenutak, Hrvatska igra protiv Brazila, ja sam izbornik, a u momčadi je moj sin, suze su mi same potekle, suze radosnice!”

Zlatko Kranjčar je legenda Dinama, on je bio zaštitni znak Dinama sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, pa klub je izrađivao lutkice s njegovim imenom. Raskošno talentiran mladić, pristojan i fin, bio je zaštitni znak i Zagreba tog vremena. Bio je fenomenalan nogometaš, strijelac, asistent, dribler, sve je to činio neviđenom lakoćom. Publika ga je obožavala.  Jedan je od najzaslužnijih za osvajanje naslova prvaka 1982.godine,  makar je prvi dio prvenstva proveo u uniformi tadašnje JNA. Kada se vratio u momčad bio je udarna špica i tada je počelo čuveno Dinamovo proljeće.

Takvi su Kranjčari, džetlmeni do bola



Kasnije je imao sjajnu karijeru u bečkom Rapidu gdje ga se također doživljava legendom, a kao trener odmah se dokazao osvajanjem naslova sa Zagrebom, Dinamom, a njegov razvojni put morao se nastaviti i u hrvatskoj reprezentaciji. I bio je divan izbornik, stvarao je poticajnu atmosferu gdje god bi se našao, a klupe ga je stajao neprolazak skupine na SP-u u Njemačkoj 2006. godine. Ta, Hrvatska je ipak nogometna velesila, to mu se nije moglo oprostiti. No, kako je bio drag i mio to mu nikad nitko nije zamjerio kako bi zamjerio ostalima. Bio je obožavan.

Njegov sin Niko koji je krenuo njegovim nogometnim putom također je postao velik, svojom pristojnošću i finoćom. Ipak je to tatin odgoj, u jednom trenutku se našao i u Hajduku. Bio je i nositelj igre reprezentacije, stoički je izdržao skupa s ocem prozivke zašto je napustio tadašnji Dinamo. Bez da je itko od njih rekao ružnu riječ za one koji bi ih uvrijedili. Takvi su Kranjčari, džentlmeni do bola.

Autor ovoga teksta sjeća ga se od prvih trenutaka, kada je 1974. godine kao pričuva koja je ušla na derbi Dinama i Hajduka na Maksimiru pogodila vratnicu u zadnjoj minuti. Bio je to udarac s 30 metara koji je trebao anulirati Hajdukovu 0-1 pobjedu, lopta se zabila u spoj grede i vratnice. Sjeća se i zadnjeg trenutka, prije nekoliko dana kada nam je komentirao Dinamov prolaz protiv Krasnodara. Već nam se tiho žalio na svoje zdravstveno stanje, ali je gledao svoj Dinamo i uživao u predstavama plave momčadi.

Cico Kranjčar bio je magnet za ljude dobre volje, prijatelje, nogometne pristalice. On je bio kotač zamašnjak mnogih pozitivnih pojava u hrvatskom nogometu i njegov odlazak potresti će mnoge, kao i autora ovog teksta koji je toliko surađivao s njima.  I što može reći pisac nego zaključiti oproštaj s dragim nogometašem i trenerom s Cicinom poznatom:”Za nikaj na svetu ja menjal te ne bi”…

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI