“Šokiran sam, žalostan, utučen, naši su putevi bili nerazdvojni, on je istinska legenda i Dinama i našeg nogometa i hrvatskog naroda”, dočekao nas je s jedva izgovorenim riječima Ćiro Blažević.
Nakon kraćeg predaha Ćiro se počeo otvarati, vidi se da mu je jako teško;
“Znao sam da je loše, jučer sam se čuo s njegovim liječnicima, rekli su da je stanje ozbiljno, nisam se nadao da je kobno.”
Njih dvojica, Cico i Ćiro, bili su kotači zamašnjaci osvajanja Dinamovog naslova 1982. godine, nakon 24 godine čekanja:
“Kakav je to bio igrač”
“Znam svaki trenutak s njime, prvi dio prvenstva ga nisam imao, bio je u vojsci. Čekao sam ga, znao sam da s njim mogu pokoriti tadašnji jugoslavenski nogomet. I da, Cico se vratio, zabio je golova isto kao i Cerin u cijelom prvenstvu, postali smo prvaci. Bez njega nam to ne bi uspjelo. A bio je i vođa, lider, moja produžena ruka. Kakav je to bio igrač. To što smo tada napravili bilo je svjetsko čudo. Cico je bio omiljen, a nikad ga nije prebacila slava ili umišljenost. Bio je običan, dragi dečko kojeg smo svi obožavali. I karijeru je potom imao pravu, kao što je bio i pravi trener. O njegovoj velikodušnosti, dragosti i poštenju neću ni pričati, on je bio marka”.
Ćiro je neutješan u svojoj boli:
“Velikane je teško preboljeti, ali njegovo naslijeđe je golemo i moramo ga čuvati. Ja sam toliko sretan da sam ga poznavao i da smo bili prijatelji, suradnici, naš odnos igrača i trenera nikad nije bio kompromitiran.”