Sportski novinari iz cijele Europe dobili su novu temu – nogometaše koji su bili izbjeglice. Sastavljaju tako najbolje momčadi od nogometaša koji su iskusili gorku izbjegličku sudbinu. Zbog ratnih zbivanja dobar dio hrvatske reprezentacije sačinjavaju dječaci koji su izbjegli s obiteljima iz svojih domova tijekom velikosrpske agresije, priče Luke Modrića Dejana Lovrena i Vedrana Čorluka su zapanjujuće okrutne i teške, no sa sretnim završetkom
U bremenitim svjetskim kretanjima, u gibanju milijuna izbjeglica mijenja se i globalna slika sporta, konkretno nogometa. Pa tako nije čudno da je Njemački nogometi savez samo u zadnjih godinu dana izdao čak 42 tisuće dozvola za igranje nogometa u Njemačkoj strancima, mahom izbjeglicama. Primjerice, takvih dozvola je 2012. godine u Njemačkoj bilo manje od deset tisuća.
Zapanjujuć je podatak kako u Njemačkoj ima više od šest milijuna stranih nogometaša s dozvolama za nastup u 26 tisuća klubova. Posve je jasno da su ove eskalirajuće brojke u svezi s priljevom imigranata u Europu, najviše u Njemačku.
U toj brošuri Njemačkog nogometnog saveza izbjeglicama se savjetuje da nauče njemački jezik, a klubovima se preporuča da pomognu izbjeglicama koje su traumatizirane zbog događaja u svojim domovinama.
Prije kojeg dana, kako se aktualiziralo pitanje izbjeglištva i sportaša, čuveni engleski klub Liverpool u svojoj produkciji snimio je film o izbjegličkoj sudbini hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena.
Dejan Lovren je rođen 1989. godine u Zenici, a s obitelji je živio u Kraljevoj Sutjesci otkud je s obitelji zbog rata otišao u Njemačku. Njegove riječi iz filma navode i novinske agencije.
“O ratu čujete toliko priča, ali nitko ne zna pravu istinu. Jednostavno se dogodilo. Rat između svakoga, rat između tri kulture. Sjećam se koliko bih se prepao kad bih čuo sirene. Išao sam s mamom i ostalima u podrum, a nakon toga smo uzeli auto i otišli u Njemačku. Otišli smo praktički bez ičega, s odjećom koju smo imali na sebi, bez torbi. Ništa nismo ponijeli. Bio sam dijete pa i nisam znao mnogo toga, znao sam samo da idemo na novo mjesto gdje ćemo biti sigurniji”.
U kući koju je samo sedam dana ranije napustio s majkom izgubio je bratića.
“Bilo je strašno i događalo se to mojoj obitelji i ljudima koje sam poznavao. Da smo ostali u BiH, moji roditelji sada možda ne bi bili živi, možda bih i ja bio ubijen”, rekao je Lovren koji se godinama kasnije obitleji iz Njemačke preselio u Hrvatsku. Želi da njegov istup pomogne današnjim izbjeglicama iz Sirije.
A prije nekoliko mjeseci u Madridu je „Luka Modrić: Sin rata“ španjolskih sportskih novinara Vicentea Azpitartea i Jose Manuela Puertasa, koja govori o Modrićevom nogometnom putu, od najmanjih nogu u ratom pogođenoj Hrvatskoj te do zvjezdanog statusa na Santiago Bernabeuu. Knjiga je puštena u prodaju u španjolskim knjižarama, a među 208 stranica mogu se pronaći izjave brojnih Modrićevih prijatelja, suigrača, trenera i novinara.
Posebno se u knjizi apostrofiraju izbjeglički dani Luke Modrića i njegove obitelji. U knjizi, između ostalog, piše, “Život Hrvata je jedan prijeđeni put prepun poteškoća. Taj put ga je pretvorio u jednu od najvećih zvijezda svjetskog nogometa. Na tom je putu prešao put od teškog djetinjstva izbjeglice u Zadru, usred rata na Balkanu“.
Sportski novinari iz cijele Europe tako su dobili novu temu – nogometaše koji su bili izbjeglice. Sastavljaju tako najbolje momčadi sastavljene od nogometaša koji su iskusili gorku izbjegličku sudbinu. Mise time nećemo baviti, ali da ćemo podsjetiti na neke teške sudbine današnjih nogometnih zvijezda, to valjda nije naodmet.
Hrvatska uz nenadmašnog Luku Modrića, čvrstog Deana Lovrena ima još jednu, poigrajmo se malo s riječima, zvijezdu izbjeglicu. Vedran Čoruka, rođen u Derventi, ali se zbog rata u Bosni i Hercegovini kao dijete s roditeljima preselio u Hrvatsku.
Nije nimalo začuđujuće da među nogometašima izbjeglicama ima najviše momaka iz ovih krajeva koji su devedesetih godina bili žrtve velikosrpske agresije, te s Kosova koju je zadesila slična sudbina.
Edin Džeko, nogometni biser Bosne i Hercegovine preživio je teške izbjegličke dane. Odrastao je u ratnom Sarajevu, u jednom trenutku jedva preživio masakr na ulici, nagledao se strahota dok se obitelj nije odselila U Češku. Njegove riječi i danas se teško podnose…
“Sjećam se da sam puno plakao kao dijete jer je svakog trenutka postojala mogućnost da te netko ustrijeli. Majka mi je spasila život kada mi jednom nije dopustila da igram nogomet s prijateljima na livadi. Par minuta kasnije granata je pala na tu livadu i mnogi moji prijatelji su poginuli.”
U Češkoj je počeo igrati nogomet, tako nadarenog dječaka nisu mogli zaobići, Felik Magath je čuo z anjega, doveo u Wolfsburg. Poslije je sve išlo kao podmazano, Mancester City, Roma, reprezentacija. Danas je zvijezda svjetskog nogometa.
Iz Bosne i Hercegovine bježao je i vratar Asmir Begović. S obitelji je, kad je imao pet godina, protjeran iz Trebinja. Užasne okolnosti obitelj su bacale od Njemačke do Kanade, no osvanuo je u Engleskoj gdje se promovirao kao jedan od najboljih svjetskih vratara, dogurao i do pozicije broj 1 u Chelsea.
Iz ratnih strahova s obitelji pobjegao je još jedan reprezentativac te zemlje, Vedad Ibišević. On s edobro sjeća kako je jedva izvukao živu glavu sa svojom obitelji, u svojoj rodnoj Vlasenici.
“Majka je u šumarku blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra. Izgledala je baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog su jutra u našu ulicu došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da zaplače. Da su nas čuli i pronašli”…
Obitelj se kasnije spasila bijegom u Sjedinjene Američke Države, a Ibišević je postao ugledan nogometni internacionalac koji s ponosom nastupa za svoju zemlju.
Idemo dalje, Haris Medunjanin je s obitelji iz Bosne i Hercegovine izbjegao u Nizozemsku. Pobjegao je iz Sarajeva, bez osnovnih potrepština, sve su ostavili Medunjaninovi za sobom. “Ništa nismo imali, bez ičega smo izišli iz Sarajeva, a mama je opet pronalazila neke stvari, ja ne znam odakle. Ja sad igram za njih, da one budu sretne, ja sam na drugom mjestu”, kaže Haris Medunjanin.
Xherdan Shaqiri sjajan je nogometaš, rođen 1991. godine u Gnjilanima na Kosovu. Zbog rata na Kosovu obitelj je pobjegla do Švicarske, a mali Xherdan sjajno je igrao za podmladak Basela. Iz Basela je došao u veliki minhenski Bayern gdje ga je upoznao nogometni svijet. Pa je bio u Interu, danas igra u engleskom Stoke Cityju. Da, i švicarski je reprezentativac.
Sjećate li se priče najpolivalentnijeg igrača u povijesti hrvatske reprezentacije, Marija Stanića. On je imao 20 godina kada je izbio rat, te je odmah 1992. godine morao bježati kroz tunel ispod Sarajeva i preko Save u Slavonski Brod. No nije dugo trebao čekati na igrački angažman jer je iste godine zaigrao za tadašnju Croatiju, današnji Dinamo. I postao hrvatska nogometne legenda za sva vremena.
Mučna je priča Veldina Karića iz Sarajeva. “Igrao sam u Željezničaru, u napadu zajedno sa Stanićem. Bježao sam po ulicama, sklanjao se iza kanti za smeće, izmicao se snajperistima. Onda su me uhapsili, odveli na Pale. I već su mi presudili, optužili su me da sam špijun, a jedan je mladić u mene uperio pušku. Bio je navijač Želje i ja sam mu pokušavao objasniti tko sam, ali on je rekao da me ne poznaje, da ja nisam taj Karić. Bio sam gotov, slušao sam i gledao kako ljude strijeljaju, ja sam trebao biti sljedeći. Ne znam ni sam kako, prepoznao ga je jedan od trenera iz mlađih kategorija, nazvao trenera Starovlaha koji je bio u Vojvodini, on je pozvao ove na Pale te su ga oslobodili. Poslali su helikopter po mene u morao sam potpisati ugovor za Vojvodinu. Moji dvije godine nisu znali za mene”.
Kasnije je igrao za Marsoniju, Torino, Lugano i bio je i povremeni reprezentativac Hrvatske. NO, najviše je dao Varteksu za kojeg je nastupao sedam sezona.
Jedan od najpoznatijih igrača s pričom izbjeglice jest Christan Benteke. On je 1993. godine, kao trogodišnjak s roditeljima pobjegao iz ratom zahvaćenog Konga (tadašnji Zair) u Belgiju. Iako nisu bili pod direktnom opasnošću, Christianov je otac, koji je tada bio vojnik, predvidio da će borbe brzo stići i do njih pa nije htio riskirati sa životima svoje obitelji.
Obitelj je preselila u belgijski Liege gdje je već živjelo nekoliko članova obitelji, a Christian nikada nije posjetio zemlju u kojoj se rodio. Igra za Belgiju, a bio je član velikih klubova, poput Standarda iz Liegea, genka, Aston Ville, Liverpoola…
“Nogomet mi je spasio život”, uvijek govori.