Prije točno 29 godina, 10. listopada 1991. godine, petorica dubrovačkih mladića, tada dragovoljaca Domovinskog rata, upustili su se u nevjerojatnu avanturu. Obljetnica samog događaja prava je prilika da još jedna nikad ispričana ratna priča ugleda svjetlo dana piše portal Dubrovački dnevnik.
Rat je u Dubrovniku tada već bio počeo, a neprijateljska vojska je duboko bila zadirala prema Dubrovniku. Njih petorica mladića, Mateo Beusan, Ivan Krkić, Michael Kralj i Miho Vlahušić, zajedno s Nikolom Petrovićem koji se trenutno nalazi u Americi, tog su se 10. listopada 1991. godine uputili u Kupare samo s jednim ciljem; kako bi Dubrovniku pribavili prijevozna sredstava koja bi pomogla u obrani, a za koja su čuli kako ih tamo navodno ima.
Zahvaljujući svojoj hrabrosti i domišljatosti, premda riskirajući svoje živote, u tome su uspjeli. Upravo je ta ekipa iz tadašnje kasarne JNA u Kuparima, a kad je rat već bio počeo, dovezla 15 do 20 prijevoznih sredstava koja su predana Zapovjedništvu, između ostalog cisterna koja je grad opskrbljivala vodom, kombi koji je služio za prijevoz hrane i slično.
Njih petorica, inače dragovoljaca mjesne zajednice Gruž, u tu su se izuzetnu misiju zaputili s jednim terencem u Kupare, a Dubrovački dnevnik zamolio ih je povodom obljetnice da se ponovno okupe i ispričaju svoju priču građanima Dubrovnika s kojom nikada prije nisu izašli u javnost.
SVE JE KRENULO S ANEGDOTOM
‘Pročula se priča kako dole u Kuparima ima nekih auta i drugih prijevoznih sredstava. Sve je to bila priča, ništa konkretno. Mi smo onda zatražili od zapovjednika Kreša Klarića da nam da neko prijevozno sredstvo kako bismo pošli tamo da vidimo o čemu se radi. Nismo u ništa bili sigurni, niti smo znali da su ta vozila sigurno tamo. I on nam je tada dao jednog terenca od DTS-a. Dragovoljci su tada imali taj jedan Jeep i još jednog Golfa od Hotela Lapad. I dao nam je taj auto. Nas četvorica, fali nam još Nikola Petrović koji momentalno radi i živi u Americi, krenuli smo tamo bez dokumenata, bez ičega, samo s njegovom dozvolom’, priča Miho Vlahušić prisjećajući se kako je cijela priča zapravo počela.
Kralj, koji je radio u Auto Dubrovniku, znao je sve o vozilima i bili su mu velika strast pa se odmah javio kad je čuo kako će ići po prijevozna sredstva iz kasarne.
Kad su došli do rampe, dočekao ih je stražar koji je zatražio dokumente i dozvolu Zapovjedništva, a u tom raspoloženju je nastala zanimljiva anegdota.
‘On je tražio pismeno dopuštenje od nas, papirologiju, a pucalo se već tada naveliko. Mi smo se onda obratili Teu (op.a. Mateu Beusanu). ‘Teo molim te daj mu crveni karton!’ I tako se rampa otvorila,’ priča Vlahušić anegdotu s kojom je sve krenulo.
Kad su ušli na područje, ispred hotela Pelegrin i Kupari bili su parkirani brojni veći i manji kamioni, cisterne, sanitetsko vozilo, tamići…
”Mi smo to odvozili za Dubrovnik jedno tri dana. Bilo je tu probijenih guma, krpilo se…”, priča Ivan Krkić.
A kad bi se vratili iz Kupara, prenoćili bi u vojarni na policama skladišta.
”Stjecajem okolnosti, pošto sam radio u Pošti, poslije sam taj dio kasarne pretvorio u glavno poštansko središte u Dubrovniku,’ prisjeća se tih dana Beusan.
GAĐALI SU PO NAMA, PRED OČIMA SMO IM ODVOZILI KAMIONE!
Lako je zamisliti koliko je taj pothvat zapravo bio rizičan te se s današnje perspektive i sami čude kako su uspjeli u svojoj namjeri i kako su, srećom, preživjeli, posebno zbog toga što je neprijateljska vojska shvatila kako odvoze vozila.
”Bilo je tu svega. Jedan dan su oni gađali po nama kad smo te kamione vozili iz Kupara prema Dupcu. Oni su vidjeli da im mi pred očima uzimamo prijevozna sredstva. Već su bili u Konavlima, Cavtatu, Obodu,” prisjeća se Krkić.
I Mihael Kralj napominje kako je neprijateljska vojska već bila pred Obodom te kako je išla prema Dubokoj ljutoj.
”Mi smo ispred Hotela Pelegrin pokretali neke aute koji nisu htjeli upaliti jer su bili stari, a oni su u tom trenutku raketama gađali kuće na Obodu ispod magistrale,” dodaje Kralj te opisuje koliki je rizik sa sobom nosila cijela situacija i koliko je bila opasna. Ipak, ništa ih nije spriječilo u njihovom naumu.
Kako kaže Krkić, gađali su ih i sa Zvekovice, na aerodromu su bili tenkovi, a on je tri vozila upalio čavlom.
Pod vrlo nesigurnim okolnostima krenulo je odvoženje vozila koja su kasnije u Domovinskom ratu na dubrovačkom području imala iznimnu ulogu. Kralj kaže kako je vožnja do Dupca trajala cijelu vječnost jer je neprijateljska vojska itekako znala što rade, a i sam kamion je bio spor.