NAŠ JUNAK IZ RUSIJE MANDŽUKIĆ JOŠ UVIJEK NEMA KLUB: Hoće li se napokon vratiti u Hrvatsku, pa kakav bi to tek spektakl bio!

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Malo nam je čudno što hrvatski napadač Mario Mandžukić još uvijek nema klub. Potpuno je slobodan igrač i zacijelo čeka angažman. Određeni problem može predstavljati što ima 35 godina, ali problem mogu biti i njegova, ili menadžerska potraživanja. Kako bilo, ovaj vrhunski napadač koji je još uvijek u veoma dobroj fizičkoj spremi u ovome trenutku je bez kluba, gleda utakmice, kamere ga snimaju, a svi se pitamo gdje će zaigrati.

Vrhunski igrači njegovih godina nerijetko odu po zadnji ugovor u Kinu, možda Sjedinjene Američke Države ili u Katar i njemu susjedne zemlje. ‘Mandžo’ je prošao i tu fazu, prošle godine je bio u Al-Duhailu, tamo je odigrao samo pet utakmica i prešao u Milan.

A njegova je priča toliko bogata, divna, da je teško pobrojati i uspjehe i dobročinstva i sreću koju nam je priuštio.

Sjajna priča

Tako je lijepo pisati o nogometu, još kada pišete o određenom nogometašu koji vas impresionira svojom pojavom, sportskom, ljudskom i moralnom, onda je to poseban događaj. Ima Hrvatska kroz svoju povijest divnih ljudi nogometaša, likova koji su nam dali srce, ali i osvajali naša srca. Ljudi su to koji su zadužili zajednicu svojim ponašanjem, gestama koje su nam se usjekle u pamćenje.



Usput je postao i zaštitni znak hrvatske reprezentacije, njene želje, borbenosti, kvalitete i uspjeha. Ako ćemo pravo, malo je nedostajalo, možda samo zrno sudačkog poštenja, da Mandžukić s Hrvatskom bude i svjetski prvak. Pisati o Mandžukiću neviđeni je gušt, toliko je njegovih sjajnih sportskih i istinskih ljudskih poteza da se čovjek osjeti malen nasuprot takvog gorostasa. Ali ne, Mandžukić to ne bi želio, on je samo jedan od nas, bio je malo uporniji, znao je malo bolje igrati nogomet, a predavao se nije baš nikad.

Prvi koraci u Njemačkoj

Nakon početaka u njemačkom Ditzingenu, gdje se na trenutak skrasila njegova obitelj zbog ratnih okolnosti u rodnom im Slavonskom Brodu i potom ozbiljnih prvih koraka u Marsoniji gdje je upisao i prve seniorske nastupe, Mario Mandžukić nastavio je karijeru u Zagrebu gdje je zapeo za oko čelnicima zagrebačkog Dinama koji su ga za 1.3 milijuna eura doveli kao zamjenu za Eduarda da Silvu.

Mandžukić se brzo isplatio Dinamu, sjajna predstava u Amsterdamu protiv Ajaxa donijela je Dinamu Europsku ligu, a Mandžukiću samopouzdanje za uspjeh u modrom dresu. U narednom razdoblju nametnuo se kao prvi napadač maksimirskog kluba u čijem je dresu u sezoni 2008./09. bio prvi strijelac lige. U ljeto 2010. Mandžukić je za sedam milijuna eura preselio u Wolfsburg, gdje je nakon odlaska Edina Džeke postao prvi izbor u napadu.

Igranje u bavarskom velikanu

Nakon sjajnih igara za Hrvatsku na Euru 2012., Mandžukića je 26. lipnja 2012. kupio Bayern u kojem se odlično snašao i istisnuo njemačkog reprezentativca Marija Gomeza iz prvog sastava. Već u prvoj sezoni Mandžukić je s Bayernom osvojio trostruku krunu, a u finalu Lige prvaka bio je i strijelac u pobjedi od 2-1 nad Borussijom Dortmund. S izvrsnim igrama nastavio je i naredne sezone pod vodstvom Pepa Guardiole.

Mandžukić je bio član mlađih hrvatskih selekcija, a za A reprezentaciju debitirao je u (nevažnom) kvalifikacijskom porazu u Makedoniji 17. studenoga 2011. Prvijenac je zabio u domaćem porazu od Engleske 2008. godine, a nakon dobrih kvalifikacija za Euro 2012., u Poljskoj i Ukrajini nametnuo se kao jedna od najvećih napadačkih zvijezda te je s tri pogotka podijelio titulu najboljeg strijelca koja je službeno, zbog najviše asistencija, pripala Španjolcu Fernandu Torresu.

Nezaboravno srebro s Vatrenima
S Hrvatskom je osvojio srebro na svjetskoj smotri u Rusiji, bio je među najboljim igračima cijelog prvenstva i nakon toga se oprostio od reprezentacije. Ostavio svoje mjesto mlađima, što je izvrsno iskoristio, eto, Bruno Petković.

I tu se Mario pokazao velik, ima on još snage i srca za nacionalnu vrstu, ali dao je priliku mlađima. Otišao je u zenitu karijere.

Marijev otac Mato podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, iz Pruda, mjesta na ušću rijeke Bosne u Savu. I on je nekad bio nogometaš, stoper. I Marijev djed, Marko, isto je bio nogometaš. I netko će reći da genetika nije bitna?

Dok je Mato živio u Slavonskom Brodu, igrao je za BSK i radio u “Đuri Đakoviću”, a 21. svibnja 1986. dobio je sina Marija. Obitelj se zbog rata nakratko preselila u Njemačku gdje je Mario počeo trenirati u lokalnom klubu.

Igranje za Marsoniju

Obitelj se 1996. godine vratila u Hrvatsku, u Slavonski Brod, otac je dobio posao u “Đuri Đakoviću”, a mali Mario počeo je igrati za Marsoniju. Treneri su odmah spoznali koliko je veliki talent, te koliko je fizički moćan, napose u maratonskom trčanju. Po tome je kasnije Mandžukić postao i svjetski poznat. Nema napadača u povijesti nogometa koji toliko istrči na jednoj utakmici kao “Mandžo”. 

Mario je toliko trčao da su se i treneri šalili s  njim i preklinjali ga da štedi energiju tijekom utakmice. Prvi trener mu je bio Damir Ruhek.  Promatrači su tvrdili da je Marija trebalo poslati u atletičare, u dugoprugaše…

Nije odmah krenuo u napad

Ne, nije  Mario odmah bio napadač, igrao je stopera, libera, bočnog, tu je u svoju igračku pojavu usadio svestranost, koja je u kombinaciji s fizičkim predispozicijama stvorila jednog od najmoćnijih igrača suvremenog nogometa.  Kada je Mario prvi puta zaigrao na mjestu napadača, toliko se napromašivao da je zamolio trenera da ga vrati na “neku drugu poziciju”.

Srećom, treneri nisu poslušali “malog balavca”. Ostao je napadač i kao kod svakog pravog centarfora “kad je procurilo – nije stalo”! Zarana je odlučio postati profesionalni nogometaš, trenirao je više od ostalih, do granica iscrpljenosti.

Posudba u drugom brodskom klubu

Nije bio ni loš učenik, završio je Srednju obrtničku školu u Slavonskom Brodu, nikad treneri nisu zbog njega molili bolju ocjenu. Da, bio je baš savjestan, kao i u nogometnoj igri. Odgovoran!

Kako bi više igrao bio je posuđen  niželigašu Željezničaru, također iz Slavonskog  Broda. Tamo je bio malo branič, malo napadač, ostao je šest mjeseci. Čim se vratio u Marsoniju tako je dobro zaigrao  da je odmah uslijedio i poziv za mladu hrvatsku reprezentaciju. Trener mu je bio, gle čuda pomoćnik Zlatku Daliću na SP-u u Rusiji, Dražen Ladić.

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ćiro ga vodio u Zagrebu
Tako dobrog zapazili su ga ljudi iz Zagreba kojeg je tada trenirao Ćiro Blažević.

“Odmah sam vidio da je to jedan odgovorni zaj***nt”, sjećamo se Ćirinih riječi.

Međutim, Ćiro je išao i dalje, htio je biti originalan pred medijima pa je tako nakon jedne sjajne partije Mandžukića ispalio pred medijima:

“To vam je jedan đilkoš (mangup, op. p)”!

Nije htio taj nadimak
Kad smo već kod “đilkoša” sam Mario je više puta zamolio novinare i urednike…

“Zamolio bih sve one koji pišu o meni da me prestanu oslovljavati sa “đilkoš” jer ja to nisam. Tako me u jednom tekstu okarakterizirao Ćiro Blažević i od onda se taj termin, kojeg vjerojatno neki niti ne razumiju, nekorektno koristi uz moje igre. Imam ime i prezime i bilo bi u redu da me se tako i oslovljava, bez obzira da li me se hvali ili kritizira”.

Dinamu je donio puno
Dakako, onako dobrog uzeo ga je Dinamo, koji je na njemu namjeravao i prosperirati i profitirati. Uspio je u oba smjera. U Dinamu je bio najbolji igrač, najbolji strijelac, počeli su se europski klubovi tući za njega. Šef Dinama Zdravko Mamić digao je cijenu, prodaja je došla pod znak pitanja, a najozbiljnije je zagrizao tada silno jak njemački Wolfsbug kojeg je trenirao sjajan stručnjak, isto takav nekad i igrač, Felix Magath.

Bilo je tu i trzavica, tko zna kako bi se sve završilo da se u priču, dogovor nije uključio general Mladen Kruljac. Uspio je pomiriti sukobljene strane, na način da se postavio kao zaštitnik Marija. I Mario Mandžukić je osvanuo u Wolfsburgu. Gdje je u kratko vrijeme postao klupska legenda.

Godinama kasnije, kada je General Kruljac završio u zatvoru Mandžukić je došao njegovoj obitelji, nesebično ponudio i dao pomoć, taj detalj, a kasnije ćemo o njegovim silnim dobročinstvima, zorno pokazuje o kakvom se čovjeku radi.

Važna epizoda u Wolfsburgu
Trener Felix Magath tako borbenog igrača poput našeg “Mandže” usavršio je poput preciznog švicarskog sata. Mandžukić je postao igrač kojeg ima svugdje na terenu. Pretvorio se u napadača koji trči, zabija, asistira, ali i vraća se u obranu i uklizava na svojih 16 metara. U klubu ili u reprezentaciji, uvijek je bio taj koji je najviše pretrčao.

Inače, Felixa Magatha koji je tako zdušno radio na Mandžukiću novinari i igrači su zvali “mučiteljem” ili “Sadamom”. Jednom je Magath čak i s deset tisuću eura kaznio Mandžukića “jer je premalo trčao u defanzivi”.

Teška novčana kazna

No, to nije najveća kazna koju je Mandžukić stoički istrpio. Još davno, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, u sezoni 2009./10., Mario Mandžukić kažnjen je sa 100.000 eura zbog dobivenog crvenog kartona u utakmici protiv austrijskog red Bulla. Zapravo je to najveća kazna u povijesti Dinama. Zbog “izdaje kluba, trenera Jurčića i suigrača”, glasilo je priopćenje kluba.

Nakon što je tako briljirao u Wolfsburgu uslijedio je transfer u najveći njemački klub, Bayern. Osvojio je duplu krunu, Ligu prvaka, ta zabio je u finalu tog elitnog natjecanja 2013. godine dortmundskoj Borussiji…

Sjajan u hrvatskom dresu

S reprezentacijom je sjajio, bio je s tri gola najbolji strijelac Eura 2012. godine u Ukrajini i Poljskoj, Hrvatska nije uspjela tada preskočiti Španjolsku. Prvi je put na Svjetskom prvenstvu zaigrao 2014. u Brazilu. Zbog crvenog kartona koji je zaradio u kvalifikacijama morao je propustiti uvodnu utakmicu protiv Brazila. U sljedećoj protiv Kameruna odmah je zabio dva gola, ali preko Meksika svi su zakazali.

Mandžukić je zatim promijenio klub i prešao u madridski Atletico. Ondje se zadržao samo godinu dana, ali dovoljno da osvoji Superkup protiv Reala. Zatim je došao u Juventus gdje je brzo postao omiljen među navijačima zbog svoje borbenosti i požrtvovnosti.

I bio je u Juventusu, ali u nemilosti trenera Maurizija Sarrija. Nakratko se zadržao u Al-Duhailu, brzo se vratio u Europu, u Milan.

I sada je opet slobodan igrač.

Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL
Hoće li u igri biti i – Hrvatska?

Čeka li angažman u Europi? Ili će osvanuti na drugom kontinentu? Činjenica je da zbog svojih godina više ne može dobiti najbolji ugovor u životu. Da nije u tome problem, ili problema nema, prijelzni rok traje do 31. kolovoza. Nestrpljivi smo…

A da se možda vrati u Hrvatsku? Makar za njega još uvijek ima mjestu u vrhunskom europskom nogometu. 

Koji bi to spektakl bio!

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI