Bio je to sveopći cirkus, ne treba nam to nitko iz rukometnih krugova ni dokazivati ni objašnjavati. Ipak, u tom cirkusu je moralo i moglo biti bolje. Na koncu, uopće nije više bitno koje mjesto je hrvatska rukometna vrsta osvojila na Euru, promašila je sve ciljeve. Niti je došla do polufinala, niti do utakmice za peto mjesto kako bi izborila direktan plasman na svjetsku smotru.
I to je ono što je loše, neprihvatljivo, nećemo reći nešto grublje, poput – neoprostivo. Mi ćemo našim rukometašima sve oprostiti, pa donijeli su nam toliko veselja i slavlja da još uvijek imaju kredit. Trpiti ćemo, istrpiti, nadamo se dočekati ih iznova jednog dana kada ćemo ih slaviti s odličjima oko vrata.
No, ovo prvenstvo, konkretno po Hrvatsku, pokazao je a je silazan put našeg reprezentativnog rukometa. Pad je i evidentan, a bojimo se i konstantan. Na svjetskoj smotri u Egiptu debakl je bio potpun, nije se išlo na Olimpijske igre, a ovaj Euro odigran je s tolikim oscilacijama i turbulencijama da se i sami pitamo kako se postaviti u završnom komentaru.
I problem je sve to izanalizirati i komentirati. U nacionalnom dresu je igralo više od 30 igrača, pripreme su bile napravljene poput improvizacijskih skela na kući koja se urušava, a partije su išle od odličnih do očajnih.
Od izvrsnosti do iscrpljenosti, od lepršavosti do skrušenosti, te na koncu od velemajstorstva do amaterizma. To je bila Hrvatska na ovome Euru. Tolike oscilacije i turbulencije ne mogu biti slučajne, pa čak i kod ovakvog spleta okolnosti.
Zna se i tko će biti prvi na meti kritika zbog ovog, ruku na srce, neuspjeha. Mladi izbornik Hrvoje Horvat. Pa, je li on doista toliki krivac? Kraj sebe je imao pomoćnika Ivana Balića, podršku Saveza, igrači su mu se uredno odazivali, pa čak i oni koji su se odavno oprostili od reprezentacije. Neki će reći da je u startu pogriješio kod izbora igrača. Primjerice, kod nepozivanja vratara Šege.
Opet, neki će reći kako je „otkrio” ugodna iznenađenje, mladog Martinovića i Lučina.
Da se razumijemo, javnost je očekivala više. I probleme vidi u ponašanju Saveza koji neke igrače preferira, druge zanemaruje. A izbornika Horvata doživljava kao običnog izvršitelja dužnosti, od sivih eminencija u HRS-u. To može biti tako, ali i ne mora. Ali, kada se jednom rodi takav stav, takvo mišljenje teško je navijače uvjeriti u suprotno.
Zapravo nije toliko teško ljude uvjeriti u suprotno, to može biti i lako. Samo treba osvojiti medalju. Uspjeh je lijek koji liječi sve, i sumnje i nagađanja i podmetanja.
Svi spominju neke analize. Makar se sve zna, analize su tu suvišne. Barem za ovaj Euro. Ako išta treba analizirati glede hrvatskog rukometa to je ojačavanje domaćeg prvenstva, Prve lige, klubova, rad s mladima. Zemlja smo s malom bazom i kao takvi mali smo čudesni. Imali smo 30-ak igrača za ovo prvenstvo, a u državi postoji samo jedan jaki klub. Ne jak europski kao što je nekad bio, ali to je još uvijek dobar klub, PPD Zagreb.
Stoji pitanje koliko će u nas još trajati produkcija dobrih igrača koji će lako ostvarivati inozemne transfere, osiguravati svoju egzistenciju i tako kvalitetni biti spremni igrati u reprezentaciji na najvišoj razini. Ta priča je za analizu, a ne ovo što se događalo na Euru.
Vjerujemo da će Savez zaštiti Horvata. Ali, samo još ovoga puta. Njemu kredit neminovno ističe, bez obzira što je talentiran, stručan i sklon učenju. Naš se rukomet neće izliječiti do sljedećeg uspjeha. A mi imamo gadno pitanje…
A hoće li ikada više biti sljedećeg uspjeha? Nije ni to nemoguće, lako se održavati na vrhu, teško je kada stalno padaš…