“Molio sam Boga da se to ne dogodi, a onda su došli moji ratnici i okrenuli svijet!”

screenshot

Ne, upućene nisu iznenadile izjave Zlatka Dalića, sadašnjeg hrvatskog izbornika u kojima tvrdi da još dugo neće biti trener? Niti je on u konkretnom istupu rekao da će u najskorije vrijeme prestati biti trener, niti je ustvrdio da će otići iz reprezentacije naprasno.

No, iz tog njegovog poteza možemo iščitati njegov karakter, duh, svijest i skromnost. Njegov životni put, možda ne tako savršena igračka karijera i potom trenerska u kojoj je češće imao klipove pod kotačima nego podmazane tračnice, sagradila su ga kao čovjeka čvrstog s obje noge na zemlji.

Sjećamo se kada smo davno razgovarali s njime dok je bio u nogometnoj emigraciji, toliko je nepravdi istrpio u hrvatskom nogometu da nam se kleo “kao više nikad neće natrag u Hrvatsku”. I došao je potom kao rimski car, prošao ispod slavoluka pobjede.

Zlatko Dalić počeo je u inozemstvu kao trener drugoligaša u Saudijskoj Arabiji. Bacilo ga u pustinju, gdje nema ničega osim religije i nogometa, njegov trenerski lik je izrastao iz pijeska. Dobar rezultat se zakotrljao i pročuo, dogurao je do kraljevskog kluba. Dvije godine nije izgubio utakmicu u Al Ainu i osvajao je naslove.

Nikad ga nije bilo strah reći, boriti se za pravdu, kako se sad bori za Split. Govorio nam je:



“Kako će hrvatski nogomet napredovati kad ga vode nogometni suci? Peraić vedri i oblači u Rijeci, Šupraha u Splitu, Novak u Varaždinu, Širić u Osijeku, Kulušić u Šibeniku, Reno Sinovčić u Zadru. Oni su vizionari, najvažniji ljudi, a zna se kakvi su ljudi nogometni suci”.

Rana mu je bila i Hajduk. Pričao je:

“Ako ću se ikada vratiti u Hrvatsku, vratit ću se u Hajduk. Tamo sam počeo, tamo bih i želio završiti. I ne bih pristao na ovakav Hajduk, skrojen od jeftine tkanine, koji kupuje igrače po drugoj portugalskoj ligi. Hajduk mora imati svojih devet igrača, kupiti Baku Sliškovića i Branu Oblaka, onda je to moj Hajduk”.

Kad je došao poziv reprezentacije, a neki su se i nama smijali kada smo ga predlagali za izbornika, pristao je. U mučnoj situaciji, nakon odstupa Čaćića, s imperativom protiv Ukrajine u dodatnim kvalifikacijama. I umalo postao svjetski prvak.

I sam nam je priznao.

“Okrenuo sam se molitvi u najljepšim trenucima, bojao sam se da me ne prebaci glava. Dobili smo Argentinu, euforija je u cijeloj Hrvatskoj, kod nas u svlačionici, euforija kod mene. Ne vladamo situacijom jer nas je ‘prebacilo’. Molio sam Boga da se smirimo i budemo ponizni, da poštujemo druge i ne uzvisujemo sebe. Da se tada nismo spustili na zemlju, ne bi ostvarili uspjeh koji nas prati”.

I sada, nakon svega, on već misli o odlasku. Tko ga je pomno slušao dosad nije mu to iznenađenje.

“Velik je to stres, koliko bilo lijepo stresno je i teško po zdravlje, a ja želim ostati normalan. Zadnjih 15 godina gubimo svoj identitet. Bojimo se reći da smo katolici, Hrvati i vjernici. Onda su došla 22 dečka koji su preokrenuli cijeli svijet, pokrenuli cijelu Hrvatsku i uz pomoć dragoga Boga napravili rezultat. Ja osobno živim najveće dane moje sportske karijere, dane zajedništva. Zato nisam htio otići iz Hrvatske jer čovjek mora uživati u tom rezultati i vratiti nadu hrvatskom narodu da možemo biti onakvi kakvi smo bili tijekom cijeloga ljeta”.

Zlatko Dalić zna što je napravio sa svojim momcima, hoće samo da se to ne zaboravi, a mi kakvi smo, pa mi već pričamo o njegovoj smjeni…

“Ne znam zašto još uvijek 16. srpnja, taj dan dočeka koji nikad nećemo zaboraviti, nije proglašen Danom nacionalnog zajedništva. Kad već nismo izgradili stadion, to smo barem mogli napraviti„, rekao je Dalić.

Nije tu kraj priče. Izbornika hrvatske nogometne reprezentacija Zlatka Dalića teže bi mogla oštetiti izgovorena riječ nego slabiji rezultati. Iskren kao i uvijek do bola on je ideju o nacionalnom stadionu u svom istupu okarakterizirao u najmanju ruku nepotrebnom, a mi dodajemo – stupidnom. On je, zapravo, samo izrazio svoju želju da hrvatska reprezentacija igra širom Hrvatske, pa i napose u Splitu koji je dekadama zakulisnim i sebičnim igrama izbačen iz konkurencije. I da je ncionalni stadion nepotreban.

Zagovornici takve politike HNS-a vole se služiti terminom – “hrvatski Wembley”. Iskazujući tako namjere da ubuduće hrvatska nacionalna momčad sve utakmice igra samo u Zagrebu. Pa je tako nastala izvedenica – nacionalni stadion. Protiv koje se usprotivio izbornik Zlatko Dalić. Na užas svojih poslodavaca koji će mu to opasno spočitnuti. I to baš u ovim momentuma kada ga ni rezultat nije pogladio. A Dalić je posve u pravu. Baš ono što se kaže, sto posto!

Ne, on se nije umorio od svega. Nije on takav tip. On jednostavno zna reći dosta, isto kao što zna reći – naprijed, za mnom! Nije čovjek koji se voli pretvarati, hiniti i nije sklon kompromisima. I otići će s uzdignutom glavom, tiho. Kao što je tiho vodio Hrvatsku prema tronu. No, ne moramo se bojati, neće to biti za koji dan, ali neće imati ni želju kao Ćiro Blažević da umre na trenerskoj klupi!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI