Legendarni srpski nogometaš Crvene zvezde i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, Dragan Piksi Stojković, govorio je o brojnim aktualnim temama, kao i onima iz prošlosti. Pričao je o regionalnoj ligi, o prelasku iz Niša u Zvezdu, ispričao je i poneku anegdotu, a govorio je i o rivalstvu s hrvatskim klubovima.
Protiv regionalne lige nema ništa, ali iznio je niz vrlo realnih problema s kojima bi organizatori mogli suočiti.
“Prvo i osnovno pitanje je tko bi kontrolirao ligu. Bi li se sjedište nalazilo u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani ili nekom drugom gradu? Tko o tome odlučuje? Zatim, tko bi bio na funkcijama predsjednika i tajnika? Vjerojatno bi svaki savez inzistirao da njegov čovjek bude na najodgovornijem položaju. I najvažnije od svega, tko bi čuvao blagajnu? Da ne govorim o gomili sitnih detalja koji su od krucijalnog značaja za realizaciju jednog takvog projekta. Kada bi se stvorili uvjeti, zašto ne? Treba probati. Ali ako u startu postoje problemi za koje nema rješenja, glupo je trošiti energiju. Kako god odlučili, ja se neću buniti”, rekao je Stojković za Andalou Agency, a prenosi Radio Sarajevo.
O Piksijevu prelasku iz Niša u Zvezdu vežu se brojne priče i anegdote.
“Postoji anegdota da je Draža Marković došao u Niš i rekao: Pustite malog i da završimo priču. Nikada nisam doznao je li to istina, ali nema tih para za koje bih ja izdao Zvezdu. Ponude su pljuštale sa svih strana. Vjerojatno ne znate da se pored velike četvorke najviše zanimalo Sarajevo. Oni su bili prvaci 1985. i u to vrijeme sam igrao u raznim reprezentativnim selekcijama s igračima Sarajeva koji su me nagovarali da pređem na Koševo. Čak je predsjednik Svetozar Vujović dolazio u Beograd i bio jako uporan. Ja kažem: Čovječe, gdje ću bre u Sarajevo, mene samo Zvezda zanima, cijela moja obitelj, svi su zvezdaši. Hajduk je nudio najviše, a sve je išlo preko Dragana Holcera koji je nosio dresove oba kluba”, rekao je Stojković.
Prisjetio se i velikih rivalstava između Dinama, Hajduka, Partizana i Zvezde, a jedne se utakmice s Hajdukom posebno sjeća.
“Bili su nezgodniji protivnik od Dinama. Nekako žustriji, agresivniji, opasniji. Potpuno drugačiji mentalitet ljudi, stadion, ambijent. Teško je bilo pobijediti u Splitu. Jedna od mojih najdražih utakmica je ona u finalu Kupa 1990. Moja posljednja u Zvezdinom dresu i ogroman motiv da se s dvostrukom krunom oprostim od Marakane. Igralo se u nekoj čudnoj atmosferi, navijači su zbog bojkota šutjeli cijelo prvo poluvrijeme. Ne mogu se sjetiti što je bio razlog. Ali, baš neobično… Najveći praznik jugoslavenskog nogometa, igraš za pehar protiv ljutog protivnika, a na stadionu kao u kazalištu. Kasnije, kada je sjever zagrmio, bilo je mnogo lakše. Poveli smo golom Pančeva i sačuvali to do kraja utakmice. Oni su imali šanse preko Čelića i Asanovića, ali ono što je Dejo promašio u završnici utakmice graniči s nemogućim. Ta pobjeda mi je ostala u srcu za sva vremena, podigao sam trofej i mogao sam mirno da odem u Marseille. Hajduka se sjećam i zbog antologijskih utakmica s Radničkim u četvrtfinalu Kupa UEFA. Ždrijeb je spojio dva jugoslavenska kluba, ali su oni u tom trenutku bili mnogo bolji od nas. Imali su strašnu ekipu s braćom Vujović, Sliškovićem, Gudeljom, Vulićem… Dobili su u obje utakmice 2:0 i otišli u polufinale”, ispričao je Stojković.
Otkrio je i jednu od najvećih anegdota iz svojeg života.
“Zamislite scenu, završavamo ručak i odlazimo u sobe odmoriti se pred polazak na stadion, netko kuca na vrata. Ja otvaram i vidim šanera koji nudi jaknu za 300 maraka. Gledam i ne vjerujem. Pitam se je li skrivena kamera. Kažem: Neću, ne zanima me. On uporan: ‘Uzmi onda odijelo, vidi ga, Bossovo, za tebe brate 200 maraka.’ Vratim se u krevet, poslije pet minuta zvoni lik da mu potpišem loptu za sina, pa tamo neki moli za dres… Luda kuća. A onda izlazimo iz hotela i pola sata ne možemo locirati autobus jer su ispred tisuće navijača. Ulazimo u bus, a u busu sto ljudi. Svi sjede, igrači stoje. Evo, kunem vam se, ja sam kao kapetan Zvezde stajao na putu od hotela do stadiona. Tu su žene, sestre, stričevi, strine, braća… Takozvani prijatelji kluba. Pitam u jednom trenutku mogu li sjesti, svi šute. Ajde, guraj, što da radimo. Presvlačili smo se u autobusu za utakmicu, bilo me sramota onih žena. I onda trčećim korakom u svlačionicu. Nema sastanka, nema masaže, točno na teren. Šeki je u hodu izdiktirao sastav i – tjeraj! I kako poslije dobiti utakmicu? Čak i nismo igrali loše, Robi je imao ključnu šansu, oni su dali gol iz čistog zaleđa, poslije još jedan kada je onaj Ordenevic izašao s loptom van terena… Ali tko te šiša, računa se rezultat. 3:0 i idite kući”, veli Stojković.