U iščekivanju uzvratnog dvoboja zadnje runde kvalifikacija za Ligu prvaka našeg Dinama protiv Sheriffa, a hrvatski prvak želi nadoknaditi minus od 0-3 iz prve utakmice, nama starijima sjećanja naviru i 54 godine unatrag. Na povijesni Dinamov preokret u polufinalu Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Protiv njemačkog Eintrachta iz Frankfurta…
Taj po klub i Grad Zagreb povijesni događaj režirao je Štef Lamza, koji je napokon i jedan od najzaslužnijih i za osvajanje Kupa velesajamskih gradova, makar zbog teške ozljede nije igrao finalne utakmice protiv Leeds Uniteda. No, zato je dotad Lamza sam izbacivao teške suparnike… Makar je na početku natjecanja u Kupu velesajamskih gradova Dinamo na mahove izgledao i neuvjerljiv.
Dinamo je redom izbacivao Spartak iz Brna, škotski Dunfermilne s Alexom Fergusonom u momčadi, pa rumunjski Dinamo iz Pitoestija, skrhan je i talijanski Juventus. I došao je polufinale.
“Bil sam pijan, pal sam s balkona i ničega se ne sjećam”, govorio je Lamza kasnije novinarima. Danas zna reći: “Nije me nitko gurnuo. Pao sam s balkona pijan na glavu, a povrijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od jače povrede glave. Dakle, imao sam i sreću”.
Dinamo je čekao finale. Leeds je bio prepun izvrsnih igrača – uz proslavljenog Jackija Charltona bili su tu još Bremner, Gray, Lorimer, Sprake, O’Grady… U Dinamu je zavladao strah – kako će se igrati bez Štefa Lamze? Ipak, igralo se i dalje sjajnom baš za njega, govorili su dečki.
Prva finalna utakmica igrala se u Zagrebu i Leeds je potpuno nadigran. Dinamo je tukao 2-0, a zgoditke su postigli Čerček i Rora. Mogla je pobjeda biti i uvjerljivija, pa su i novinari pisali da je “pobjeda lijepa, ali možda ne i dovoljna”. No, Leeds je toliko bio jak da se sumnjalo u uspjeh čak i nakon 2-0 pobjede u prvoj utakmici.
U uzvratu na Elland Roadu, tom nogometnom hramu, Leeds je krenuo iz sve snage. Sve je dao u napad, no pogodak nije zabio. Vratar Škorić branio je sjajno i dovodio do očaja publiku i napadače Leeds Uniteda. Utakmica je završila neodlučeno – 0-0.
Treneri te zlatne momčadi bili su Branko Zebec i Ivica Horvat, a Kup su osvojili: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Slaven Zambata, Stjepan Lamza, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak i Josip Gucmirtl.
Kakav šou protiv Eintrachta!
Dinamo se u polufinalu protiv Eintrachta proveo baš kao sada u Tiraspolu, Izgubio je s 3-0, I bio je pokopan. A sve je ispalo i teško i urnebesno. Teško, jer je Dinamo nakon prve utakmice u Frankfurtu protiv Eintrachta bio tri gola u zaostatku, a urnebesno jer je u uzvratu na maksimirskom stadionu pobijedio s 4-0!
Bila je to dramatična i šokantna utakmica – nakon 90 minuta Dinamo je golovima Lamze, Zambate i Novaka tri minute prije kraja dosegao prednost njemačke momčadi. Krenulo se u produžetke, a u 102. minuti Lamza je nakon nevjerojatnog driblinga srušen u prodoru. Suđen je jedanaesterac, a odgovornost je uspješno preuzeo Rudi Belin. Zabio je za odlazak Dinama u veliki finale protiv Leeds Uniteda, tada istinskoj perjanici engleskog nogometa.
U utakmici protiv Eintrachta, možda najboljoj utakmici Dinama svih vremena, nastupili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora. Igrač utakmice bio je upravo Stjepan Lamza.
No, nakon utakmice, tijekom slavlja, s balkona u vili Rebar, pao je Stjepan Lamza, teško se ozlijedivši. Njegovo oporavak bio je dugotrajan. Vratio se nogometu, ali više nikada na onaj način kako ga je prezentirao prije te ozljede. I danas svjedoci tvrde da je utakmica protiv Eintrachta bila najbolja u Lamzinoj karijeri.