16. srpnja 2018. svima nam je vjerujem ostao u velikom sjećanju. Dan je to koji se jednostavno ne može zaboraviti. Hrvatska je imala najveći doček u svojoj povijesti. Zagreb je gorio od veselje i sreće, svjetski nogometni viceprvaci, nogometaši hrvatske reprezentacije dočekani su na u hrvatskoj metropoli kao nitko prije.
Od Velike Gorice i zračne luke do Trga bana Jelačića okupilo se preko 550.00 ljudi, ulice su bile toliko zakrčene od sreće i mnoštva navijača Vatrenih da je cijeli put do središnjeg zagrebačkog trga trajao cijelu vječnost. No kome li taj dan to uopće smetalo?
Slavilo se Modrića, Raketu, Subašića, Mandžu, izbornika Zlatka Dalića i sve ostale naše junake koje smo dočekali kao svjetske prvake. I autor ovih redaka našao sam u tom općem ludilu, sve je pratio na Trgu Republike Hrvatske.
Dečki su autobusom od zračne luke putovali gotovo šest sati: potpisali su stotine dresova, pozdravili tisuće navijača, otpjevali sa svakom grupom iznova sve navijačke himne. I svi su ti ljudi došli ponosno slaviti njihovu pobjedu.
Strpljivo sam kao i mnoštvo oko mene čekalo dolazak autobusa s igračima i vodstvom reprezentacije kako bih i pozdravio i zahvalio što su me držali u sreći i euforiji prethodnih mjesec dana. Tu je pak nastala prava ludnica izgledalo je da se Frankopanskom i Ilicom naprosto ne može proći od mase koja ih okružila.
Pa iako bi i da danas promijenio onu nedavno pobjedu iz Lige nacije za tu iz finala u Rusiji 2018. godine ništa ipak nije moglo umanjiti sreću koju smo svi osjećali zbog veličanstvenog uspjeha naše nogometne repreznatacije i osvojenog srebra.
Bili su to dani ponosa i slave, nitko nije mislio o svojim svakodnevnim problemima, minusima na računu, teškoj svakodnevnici i stanju u državi. Svi su bili izbornici ali i jedna velika podrška Vatrenima. Serije penala protiv Danske i Rusije odnijele su nam ponešto živaca i života a gol Mandužkića protiv Engleza proizveo je vjerojatno najveću euforiju i slavlje ikad doživljenu na ovim prostorima.
Na kraju smo svi zajedno gledali scene koje će teško biti zaboraviti, a nadamo se kako ćemo ih još jednom moći doživjeti. Slike dočeka i slavlja obišle se svijet, a mi smo se osjećali tako ponosni, takvih nam slavlja zasigurno treba još i više. No nogomet je ipak jedna posebna kategorija, a ono što se dogodio na današnji dan prije četiri godine ostat će za vječnost i o čemu će se pričati i kad nas ne bude. Eh kad se samo sjetimo…