Druženje s izbornikom Zlatkom Dalićem je zanimljivo. Ne, nije on tip koji intervjue daje svakome i želi pozornost javnosti, on je ponizan i u ophođenju s ljudima i teško ga je nagovoriti na nogometne teme, no i ono malo što izgovori daje nam naslutiti o čemu razmišlja, što ga brine i što mu je činiti. Uostalom, znamo ga dugo i znamo kako rješava probleme.
Sam priznaje da mu pomalo smeta ovolika pompa oko njega, jer promocije njegove knjige (sav profit od njih donira u humanitarne svrhe) u Vukovaru i Novom Travniku bili su spektakularne, maksimalno posjećene, s puno ljubavi i obostranog poštovanja. Oba ova grada simbol su otpora Hrvata u najtežim vremenima – Vukovar na istoku Hrvatske, Novi Travnik u središnjoj Bosni.
Iako se potpisao nekoliko tisuća puta, i isto toliko puta fotografirao, porazgovarao je sa svakim namjernikom, a kako o nogometu svi sve znaju, tako da su ga opkolile rijeke obožavatelja, samo da čuju neko njegovo mišljenje, stav, ideju…
“Jedan je problem ljudima koji nisu potpuno u nogmetu teško objasniti, a to je činjenica da će protiv nas sada svi ići sto posto. Gdje ćete veći motiv nego tući momčad koja je gotovo osvojila naslov svjetskog prvaka”, objašnjava Dalić koji i sam kaže da bi u životu htio takav skalp.
Ljudi ga tako pitaju o igračima, stadionu, državi. Strpljivo odgovara. Idejom o nacionalnom stadionu se ne zamara… Već je više puta istaknuo kako želi da Hrvatska igra širom zemlje:
“Ne znam zašto još 16. srpnja, taj dan dočeka koji nikad nećemo zaboraviti, nije proglašen Danom nacionalnog zajedništva. Kada već nismo izgradili stadion, mogli smo barem to učiniti”, kaže nam Zlatko Dalić.
Kaže da mu ne smetaju kritike da se bavi politikom. “Nije to politika, nego samo promocija zajedništva, našeg, nogometnog, društvenog, životnog”, samo uzvraća. Eto, rekao nam je što je govorio u Vukovaru.
“Rekao sam, a svi se toga sjećate, da smo mi iz Vukovara i otišli na svjetsko prvenstvo i vratili se gotovo kao prvaci koji su oduševili cijeli svijet. Ova je knjiga poklon svima koji su za nas navijali da se podsjete svih onih lijepih trenutaka tijekom prošloga ljeta, kada je cijeli hrvatski narod živio za našu nogometnu reprezentaciju. Bilo je puno emocija, radosti i veselja, a ova je knjiga i nastala da se to vrijeme ne zaboravi. Samo to, kakva je to politika?”
Smetaju mu i intrigantni naslovi koji mu “podmeću” da se mogao unovčiti nakon ovog uspjeha:
“Ja znam zašto sam ostao. To je moja intima. Zadnjih 15 godina gubimo svoj identitet. Bojimo se reći da smo katolici, Hrvati i vjernici. Onda su došla 22 dečka koja su preokrenula cijeli svijet, pokrenula cijelu Hrvatsku i uz pomoć dragoga Boga napravila rezultat. Ja osobno živim najveće dane svoje sportske karijere, dane zajedništva. Zato nisam htio otići iz Hrvatske, jer čovjek mora uživati u tom rezultatu i vratiti nadu hrvatskom narodu da možemo biti onakvi kakvi smo bili tijekom cijeloga ljeta. Sada smo u posebnoj situaciji da branimo stečeno, to je puno teže i nisam htio pobjeći, nikad ne bježim od odgovornosti.”
Makar će nam u osobnom razgovoru, neka nam ne zamjeri, reći:
“Otišli su neki bitni igrači, mi zaista nismo jaki kao prije godinu dana. Nedostaje Mandžukić do bola, iscrpljen nam je Modrić, nema Vrsaljka, autoritativnog Ćorluke, drugi su iscrpljeni, a ja se uvijek bojim da igrače ne ‘prebaci’ glava, toga se i za sebe bojim, i zato pokušavam ostati ponizan. Vidite kako se igralo protiv Mađara, moralo je bolje i od toga ne bježim!”
To o “prebacivanju” Dalić voli ilustrativno objašnjavati:
“Kada vas ‘prebaci’, tada nema spasa. Uvijek molim Boga da se smirimo i budemo ponizni, da poštujemo druge i ne uzvisujemo sebe. Da se u Rusiji nakon onih trijumfa nismo spuštali na zemlju, ne bismo ostvarili uspjeh koji nas prati. Ponukani slikama iz Hrvatske, kako ste se ujedinili i slavili, uz dragog Boga i vjeru, postigli smo rezultat. I dandanas molim Boga da ostanem normalan, dio vas, običan normalan čovjek. Jer, kada te prebaci, onda nema povratka. Sada nismo u situaciji da nas prebaci, imamo kompliciranu situaciju u skupini, sada se moramo dizati, ako smo se u Rusiji spuštali, ako me razumijete.”
Strpljivo sjedi, mnogi ne bi izdržali taj pritisak popularnosti. Dalić je nevjerojatno sabran u tim trenucima gužve. Nevjerojatno je da za svakog ima toplu riječ, osmijeh, vremena:
“Tako ja radim i s igračima, morate poštovati sve ljude. Eto, u nekoliko mjeseci nisam povisio glas na treningu s igračima, pa ni kada sam Kalinića poslao kući. Radio sam na tome da budemo obitelj bez trzavica. Oni znaju igrati nogomet, ja sam se bavio drugim stvarima.”
Završio je tek dio promocije njegove knjige “Rusija naših snova”, a već su novinari našli novu “aferu”: Dinamov trener Bjelica požalio se da ne komunicira s Dalićem. Izbornik o tome ima svoj jasan stav, odrješit!
“Barem vi novinari znate koliko respektiram i poštujem sve, od vas novinara, a posebno hrvatske trenere. Prema svima imam veliki respekt, guram ih, imaju moju podršku… A što se Nenada Bjelice tiče, skidam mu kapu zbog svega što je postigao s Dinamom i rezultata koji je ostvario. I to sam već više puta naglašavao. Također, mislim da ne resepktiram druge, vjerujem da ni ova brojna priznanja ne bih dobivao. Ne znam čemu uopće ovo pitanje.”
Koja je najvažnija utakmica kvalifikacija?
“Uvijek je najvažnija ona sljedeća, to je sad ona protiv Walesa u Osijeku, ali ja Wales i dalje smatram najvećim konkurentom pa je ta utakmica i zbog toga najvažnija. Ako dobijemo Wales obavili smo 60 posto posla!”