Odnos između Dinama i njegovih navijača najbolje se može opisati - fenomenom stockholmskog sindroma. I baš u toj, iracionalnoj i neuračunljivoj potrebi da se uvijek iznova vraćamo onome što nas čini krajnje disfunkcionalnima, leži nit koja je i spasila Dinamo od svih onih koji su ga htjeli otuđiti. No, bitno je shvatiti kakvu ulogu u svemu što se događalo posljednjeg desetljeća, ima potreba ljudi da vole Dinamo, makar mrzili i sebe. I tako je najveća slabost Dinamovog puka - postala njegova najveća snaga...
Brojni sociolozi, antropolozi i filozofi tvrde da ne postoji takva stvar kao što je opće ili zajedničko mišljenje, te kako se radi tek o apstraktnoj i pogrešnoj interpretaciji fragmentarnih stavova koji dobivaju svoju snagu u grupnoj dinamici koja često prekrije pravu istinu. Život mi je prilično često i prilično uvjerljivo dokazivao kako ta teza nije daleko od istine. Ali znam barem jedan primjer u kojem je apsolutno pogrešna, u kojem postoji apsolutni konsenzus i u kojem ćete na isto pitanje uvijek dobiti identičan odgovor, slijeganje ramenima i duboki uzdah. A to je činjenica da je biti dinamovac – jedno od najvećih prokletstava koje vas može zadesiti u životu!
Riječ je o životnom opredijeljenju koje nas svaki dan vodi s obje stranice ljubavi i mržnje, neopisive radosti i fatalne tuge, velike nade i barem jednako velikog očaja. Izvori frustracije su brojni. Nekad je riječ o promjeni imena i korištenju kluba za političku propagandu stranke na vlasti. Nekad je riječ o europskom porazu i ispadanju u trenucima kada je to samo teoretski moguće. Nekad se radi o uskoj kliki ljudi koja je okupirala Dinamo radi svojih interesa. Nekad se jednostavno radi o tome da ne želiš više biti zaljubljen u taj klub, jer ti se gadi sve što ima veze s njim, ali si ne možeš pomoći.
Odnos između Dinama i njegovih navijača najbolje se može opisati – fenomenom stockholmskog sindroma. I baš u toj, iracionalnoj i neuračunljivoj potrebi da se uvijek iznova vraćamo onome što nas čini krajnje disfunkcionalnima, leži nit koja je i spasila Dinamo od svih onih koji su ga htjeli otuđiti. Nadam se da čitatelj neće zamjeriti ovako dugačak uvod, ali bitno je shvatiti kakvu ulogu u svemu što se događalo posljednjeg desetljeća, ima potreba ljudi da vole Dinamo, makar mrzili i sebe. I tako je najveća slabost Dinamovog puka – postala njegova najveća snaga…
Fenomen rođen iz prkosa i ljubavi…
Čak i u kontekstu dinamovštine, period između 2010. i 2014. godine bio je nešto s čime se dosad nismo susreli. U svim ratovima i bitkama koje su dinamovci vodili tijekom svog života, nikad im nije bilo toliko teško. „Zajedno za Dinamo”, građanska inicijativa koja je pravnim putem nastojala artikulirati zahtjeve navijača za demokratskim izborima, nailazila je na birokratske prepreke, nepravilnosti i zalupljena vrata svih gradskih institucija nadležnih za to pitanje. U borbi koja je zahtijevala izrazito mnogo vremena i novca, imali su protiv sebe najmoćnijeg mogućeg suparnika – cjelokupni aparat vlasti na svim razinama.
Bad Blue Boysi su tek započeli s raščišćavanjem svojih redova od svih onih koji su pokleknuli pred onima koji su Dinamo ponizili i pokrali. I to je bila bitka koja je uzela jako puno maha, koja je prekinula dojučerašnja prijateljstva i kumstva i koja je, kasnije će se pokazati, vrlo ciljano nastojala marginalizirati utjecaj najglasnije i najkonstantnije oporbe Mamićevoj strahovladi. Nije bilo lako nikome. Bad Blue Boysi su dobivali pritvore i zabrane zbog sjedenja na krivoj stolici. Kibici s istoka morali su sve to gledati, a utakmice su im služile da se prilično bezuspješno, pokušaju uvjeriti kako za ovaj klub i dalje ima nade.
Čak su i ljudi sa zapada, tradicionalno distanciraniji po pitanju politike vođenja kluba, morali iz godine u godinu svjedočiti prodaji najboljih igrača i kanaliziranju te zarade svugdje, osim natrag u Dinamo zbog čega su srušeni neki od najsramotnijih rekorda europske nogometne povijesti. Medijsko-političko-policijska sprega koju je mašinerija iz Maksimirske 128 upregnula u svoju korist, gotovo je uspjela u svojem konačnom cilju – toliko ogaditi i obezvrijediti Dinamo svima, da on zauvijek ostane njihov servis. Ali, tada se dogodilo nešto što je rezultat prethodno spomenute upornosti dinamovaca da stave glavu na panj i zaigraju kontra svih šansi, logike i razuma…
U ljeto 2014. godine, Bad Blue Boysi su, u suradnji s velikim dinamovcima i futsal fanaticima – prije svega Matijom Đulvatom, Jurjem Fabijanićem i pokojnim Matom Čuljkom, “ušli” u dvije godine ranije osnovani klub Futsal Dinamo. Premda je futsal u to vrijeme bio medijski slabo praćen sport koji je amaterski, u punom smislu te riječi, iz prkosa i ljubavi rodio se fenomen koji će daleko nadrasti okvire tog sporta. Futsal Dinamo postao je prvi hrvatski prvoligaš koji funkcionira po članskom modelu – svake četiri godine održavaju se izbori na kojima svi punoljetni članovi imaju pravo odabira kandidata u klupska tijela.
Navijači su time htjeli pokazati kako socios model može funkcionirati i u praksi, te kako su demokratska načela kluba koji slijedi volju većine svojih članova, jedino jamstvo da mu se nikada ne dogodi da ga jedan čovjek, stranka ili interesna skupina okupira i iskoristi. Želja dinamovaca da, napokon, jedan klub mogu zvati svojim, konačno je dobila svoje konkretno lice. Utakmice „Futsal Dinama” nisu bile samo prilika da se podrži domaće dečke koji su pod najljepšim grbom svaku utakmicu igrali do zadnje kapi znoja i krvi, čime su strast krcatih tribina preslikavali i na teren. One su bile i prilika da se navijači ponovno okupljaju oko Dinama.
Nevjerojatni rezultati i zamah pokreta
Nikad u proteklih 10 godina niste mogli vidjeti toliko nasmiješenih lica. Bilo je tu navijača kojima je i fizički zabranjen ulazak na Dinamov stadion, bilo je i onih koji su svojevoljno odlučili ne podupirati neman koja se razvila u Maksimiru, a bilo je i onih koji su sve dotad mislili da je dinamovština u njima – umrla. A Futsal Dinamo je pokazao koliko su se samo zavaravali oni koji su tako razmišljali. Dinamo je konačno ponovno disao i živio među navijačima. Uprava, igrači i navijači konačno su bili s iste strane barikada, konačno su s istim žarom i strašću gledali prema zajedničkom cilju. I konačno je, nakon jako dugo vremena, bilo lijepo biti dinamovac…
Rezultati i zamah koji je zahvatio ovaj pokret bili su nevjerojatni. Već na predstavljanju kluba na Šalati, više od 3 tisuće navijača došlo je pozdraviti klub koji će se sada boriti dok mu oni čuvaju leđa, a scene s kultnog mjesta zagrebačkog sporta ušle su u povijest. Klub je započeo svoje natjecanje u drugoligaškom rangu, najnižem u seniorskom futsalu. Petrinjčica, Siscia ili Patriot samo su neki od klubova koji su vrlo vjerojatno nepoznati čak i natprosječnim pratiteljima sporta. Pa, ipak, na susretima protiv njih u Sutinskim vrelima, “Dvojci” Doma sportova i Ciboni, na tribinu više nije stao ni šipak! Posjete, strast i navijanje su bili nešto što dvoranski sport nije vidio još od zlatnih dana RK Zagreba, a susreti protiv Rugvice ili Agram Extrema u gradu su se iščekivali s nestrpljenjem kakvim su se nekada dočekivali Arsenal, Werder ili Manchester United…
Vjerojatno najljepši trenutak u povijesti Futsal Dinama dogodio se 8. prosinca 2014. godine. U finalu Kupa Hrvatske (za regiju Sjever) ugostili su Alumnus, gradskog rivala, prvoligaša i aktualnog prvaka Hrvatske koji je u svojim redovima imao nekoliko hrvatskih reprezentativaca. Rezultat je pet minuta prije kraja susreta pokazivao očekivanih 3:1 za Alumnus. Priča sa svakim normalnim klubom tu bi završila. Ali, Futsal Dinamo nije normalan klub. Na krilima nestvarno glasne pjesme prepune Cibone, igrači Futsal Dinama su se, baš kao i njihovi igrači, jednostavno odbili predati. Izjednačenje u pretposljednjoj i gol za pobjedu u posljednjoj minuti, donijeli su erupciju oduševljenja zbog kojeg je statika u najpoznatijoj zagrebačkoj dvorani morala na rekalibraciju. Bio je to prvi u nizu od tri osvojena regionalna kupa. Klub je već u prvoj sezoni uvjerljivo protutnjao drugom ligom i plasirao se među elitu hrvatskog futsala.
Svake sezone dosad igrao je polufinale u prvenstvu, i sva tri puta je zapeo baš na toj prepreci. Prošle sezone okitio se naslovom jesenskog prvaka Hrvatske i u polufinalu je protiv makarskog Novog Vremena Apfel odigrao jednu od najspektakularnijih serija u povijesti domaćeg futsala. Nakon 1:1 u pobjedama, odlučujuća utakmica u seriji igrala se u Zagrebu. Novo Vrijeme je dvaput vodilo, Futsal Dinamo se oba puta dramatično vraćao – drugi put 21 sekundu prije kraja susreta. Nije bilo pobjednika ni nakon produžetaka, a gosti su bili bolji u dodatnim serijama raspucavanja penala i plasirali su se u finale gdje su premoćno stigli do prve titule u svojoj povijesti.
Put do samoodrživog, uspješnog i voljenog kluba
Nažalost, samo nekoliko dana nakon što je postigao izjednačujući pogodak protiv Novog Vremena, Matija Capar, dugogodišnji hrvatski reprezentativac i višestruki osvajač Kutije šibica izgubio je životu u prometnoj nesreći skupa s još jednim igračem iz omladinskog pogona, Oskarom Kadrnkom.
U međuvremenu, potencijal koji prikazuju klub, ali i cijeli sport, nisu prošli nezapaženi. Futsal Dinamo ušao je među pet najpopularnijih hrvatskih klubova na društvenim mrežama, privukao je nove sponzore, organizirao Školu futsala koja svakim danom broji sve više članova i napreduje, te kontinuirano daje igrače za prvu momčad, i uveo je profesionalne standarde u sve aspekte funkcioniranja kluba. Istodobno je bio i najbolja reklama za futsal, super atraktivan sport koji je sve dosad bio na totalnoj medijskoj margini.
Ronaldinho, Cristiano Ronaldo, Robinho i Leo Messi samo su neke od svjetskih superzvijezda koji su svoje prve nogometne korake napravile na malim terenima, što je dokaz kako je futsal sa svojim pravilnostima, intenzitetom i uvjetima igre – savršena baza za veliki nogomet. Sport i na globalnoj razini doživljava sve veću profesionalnost; svakodnevno raste broj klubova, organizacija i saveza, a postoje i neki velikonogometni savezi (poput engleskog FA) koji su igranje futsala uvrstili u obavezni “kurikulum” odgoja mladih igrača.
Ukratko rečeno, nešto što je nastalo kao pokret, u međuvremenu je postao klub – samoodrživ, uspješan i voljen, koji daje nadu u neke nove i sretnije dane za naraštaje djece koji tek trebaju zavoljeti sport i Dinamo.
U tmini i magli hrvatskog sporta, Futsal Dinamo je pokret koji je pokazao da se transparentnim radom i velikom strašću – koja je u podlozi svake fanatične ljubavi – može izdići iznad tužne sadašnjosti i upitne budućnosti ovog društva. Podigao je jedan predivni sport na grane koje još nisu ni izbliza onakve kakve zaslužuje, ali sigurno kroči prema sve većem prepoznavanju i onih koji do jučer nisu znali ni pravila tog sporta.
I konačno – Futsal Dinamo je, u dugotrajnoj borbi za povratak Dinama onima koji ga iskreno vole, odigrao jednu od ključnih uloga. Futsal Dinamo omogućio je Dinamu da preživi onda kada je većina doktora digla ruke od pacijenta. Omogućio nam je svima da budemo ono što obožavamo biti – prokleti…!
