BANDIĆEVA ‘REAKCIJA STADION’: Ma tko to više može pohvatati?

Screenshot

Tko o čemu, ili tko o ničemu nego Bandić o stadionu. Svježa, samo jedna u beskrajnom nizu, izjava o skorašnjoj gradnji novog maksimirskog stadiona nije samo blef, ni ni gradonačelnikov as tref, nego je repriza reprize. Najmanje stotinjak puta slušali smo o gradnji stadiona, pa što ne bi barem još toliko puta. Dakle, gradonačelnik Bandić je rekao na primanju Dinamovog izaslanstva povodom sjajnog uspjeha zagrebačkog kluba, plasmana u Ligu prvaka,

“Dinamo je Zagreb i Hrvatska. Ušli ste u ligu najboljih i zaslužili ste najbolje. Veseli me prva utakmica Lige prvaka s Atalantom, pa dalje Shakhtar i Manchester City. Želim vam reći da nije sramota izgubiti, sramota je biti poražen. Igrajte svoju igru, budite prepoznatljivi kao do sada, pa makar nekad izgubili. Ali ne smijete biti poraženi i ne smijete uprljati grb koji časno nosite, zaštitni znak Zagreba i Hrvatske. To je simbol hrvatskog identiteta, klub je zagrebačka i hrvatska svetinja. “Napravit ćemo najljepši nogometni stadion u Hrvatskoj jer Dinamo to zaslužuje. A kada ja nešto kažem, to je više od potpisa. Onako kako Dinamo projektira, mi ćemo tako napraviti. Bit će to poklon vama, navijačima, Zagrebu i Hrvatskoj. Meni je Zagreb dao sve, a ja mu nisam vratio niti pola i zato ćemo vratiti s Dinamovim stadionom“, rekao je Bandić.

I sve stoji što je Bandić rekao kada bi gledali samo sadašnji trenutak. No, kako život nije samo sadašnji trenutak, nego i naslijeđe i baština svega doživljenog red je podsjetiti se svim blamaža oko maksimirskog stadiona.

Usput, razmišlja se ne samo o gradnji ili obnovi maksimirskog stadiona, nego je aktualna i izgradnja novog nacionalnog stadiona. Što, unatoč apsurdnosti, izgleda realnije. Jer, budimo iskreni, odakle novac za obnovu Maksimira i gradnju nacionalnog stadiona? Tko bi dao dvjestotinjak milijuna eura? Uostalom, za gradnju takvog novog modernog nacionalnog stadiona trebalo bi puno više od najavljene dvije godine. Jer samo za promjenu GUP-a potrebno je otprilike toliko vremena. A onda dolazi projekt, pa građevinske dozvole… Da se ne lažemo, taj stadion ne bi zaživio sigurno sljedeće četiri godine. I čak i da ga sagrade, dolazimo do najvažnijeg pitanja – za koga? Za nekoliko utakmica reprezentacije godišnje?

Već smo rekli kako bi puno prihvatljivija bila opcija je da se uloži u razvoj i modernizaciju ostalih stadiona u Hrvatskoj pa da reprezentacija obilazi sve gradove, od Splita, Rijeke, Pule, Zagreba, Varaždina, Osijeka i tako redom. I naravno, dok nema reprezentacije, na tim stadionima igrat će lokalni prvoligaši.



Gradnja stadiona, to nas uči povijest, u Hrvatskoj se shvaća dosta olako. U Maksimir, koji se raspada, uloženo je već 800 milijuna kuna, iznos za koji su sagrađene Groupama Arena i Cardiff City stadion. I to iz temelja.

O izgradnji nacionalnog stadiona govori se duže vrijeme. Stanje maksimirskog stadiona ne obećava s obzirom na to da se nedavno sa zapadne tribine odlomio prozor, a osim toga, cijeli stadion je u prilično lošem stanju. Igranje na Poljudu, kao druga opcija, također nije obećavajuća. Reprezentacija je posljednji susret na Poljudu igrala u lipnju 2015. protiv Italije i to bez gledatelja. Čak je i tada nastao skandal, sjetimo se svastike u poluvremenu koja nam je navukla velike kazne. Prije toga, u lipnju 2011. Hrvatska je na Poljudu ugostila Gruziju i tada je splitska publika posljednji put gledala Vatrene u svom gradu. Igra se i u drugim gradovima, posebno u Osijeku gdje je, mnogi će se složiti, najbolja atmosfera. Ostali tereni su kapacitetom znatno manji i teško je zamisliti da se odigra cijeli kvalifikacijski ciklus bez reprezentacije u Splitu ili Zagrebu.

Od tada, krenule su svakakve priče oko izgradnje stadiona. Govorilo se dosta o “Plavom vulkanu” na Kajzerici, projektu Milana Bandića i arhitekta Hrvoja Njirića, ali je taj projekt ubrzo bačen u zaborav jer se nekima nije sviđala ideja da nacionalni stadion ima obilježja plavog, referirajući se na Dinamo. Nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, mnogo se govorilo o izgradnji stadiona, ovog puta, čini se, i najozbiljnije

No, sjetimo se sage oko stadiona u Maksimiru, posramimo se sami sebe. Još davno, sukladno želji šefa države Franje Tuđmana, od Maksimira je trebalo napraviti zdanje svjetske kvalitete sa 50.000 sjedećih mjesta.Projekt rekonstrukcije krenuo je 1998., trebao biti gotov 2000. godine. Svi znamo kakav je danas Maksimir, a Mirko Novosel (jedan odnajvećih košarkaških trenera koje smo imali, a koji je krajem ’90-ih bio direktor nogometnog kluba iz Maksimira) objasnio je zašto se počelo, trošilo pa stalo:

„Da je Franjo Tuđman živio samo dva mjeseca duže, maksimirski bi stadion bio završen„, rekao je Novosel.

O točnom iznosu uludo potrošenih milijuna špekulira se gotovo dva desetljeća, a Milan Bandić je prije pet i pol godina izjavio:

”Tamo je utrošeno 800 milijuna kuna”. Više od 100 milijuna eura da bi dobili stadion koji se raspada sa “sanitarnim uvjetima kao u 19. stoljeću”.

Idemo dalje, Bandić je početkom 2017. najavio novi stadion kapaciteta cca. 35.000 mjesta, cijene 100-200 milijuna kuna koji bi financirali Grad Zagreb (u najvećoj mjeri) te Vlada RH i HNS. Sve propalo!

Pa smo se tako naslušali obećanja, nagledali kako nam se novac troši u patetično šminkanje ruševina na kojima Vatreni pobjeđuju, a gledatelji čekaju da im dio tribine padne na glavu. Tuđman odavno više nije živ, Novosel je u mirovini, Bandić je i dalje u gradonačelničkom sedlu, Šuker na vrhu HNS-a, Plenković je premijer, i sam je sredinom srpnja prošle godine na sjednici Vlade, dok su Vatren gazili Rusijom, izjavio:

„Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom„.

Tu je sve i stalo. Makar se pričalo još o novom nacionalnom stadionu, no niti je što odlučeno, niti pokrenuto. I sad Bandić iz naftalina vadi – maksimirski stadion.

Ono što je potpuno nejasno je što će biti s Maksimirom, sa svim onim stotinama milijuna ulupanih u njegovu “obnovu”, i tko će igrati na tom novom stadionu? Jer ako je nacionalni, onda je to jasno – igrati će tu reprezentacija, možda kup utakmice, ali ako nam se već objašnjavalo ranije, onda je za pretpostaviti da bi na njemu trebao igrati neki nogometni klub, zar ne?

Sad s Bandićevim riječima nastaje preokret, novi maksimirski stadion. Ma, tko to više može pohvatati?

Jasno je da HNS vlastitim sredstvima ne može izgraditi stadiona pa je pitanje kako će se prema ovoj temi postaviti Vlada i Grad Zagreb. Načelno jesu za ulazak u takav projekt, ali još uvijek je sve samo na riječima. A nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala takve jadne stadione.

Zemlja koja je uskočila u europski unionski brzi vlak doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove dražave nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva.

Stadioni, baš svugdje, u svijetu zorno pokazuju sliku stanja i u sportu, ali u u dotičnom društvu. Razvijene zemlje diče se sjajnim stadionima, svojevrsnim svemirskim brodovima na zemlji, svaka organizacija velike priredbe zemlju domaćina nagna na izgradnju još monumentalnijih, ali i svrsishodnijih stadionskih zdanja.

No, nije to nekakav poseban natjecateljski duh u građenju stadion među zemljama koje dobivaju velike priredbe, ili imaju veliku nogometnu i inu tradiciju. To je jednostavno potreba prilagođena i modernom sportu i modernom čovjeku.

A koliko je novaca utučeno u navodnu obnovu Maksimira kriminalna sramota je za koju nitko nije odgovarao

Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači, i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini,Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

A u Maksimir, njegovo urušavanje a ne renoviranje utrošeno je više od sto milijna eura. A znate li koliko stoji novi stadion u Budimpešti, prekrasna Groupama Arena. Nekih četrdesetak milijuna eura. Nekako nam je sve više žao maksimirskog stadiona, kriminala i korupcije koji su doveli do ovog jadnog stanja. Taj maksimirski stadion postao je stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo je prilagođen svom vremenima. Na njemu su se igrale utakmice, održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Tako ga koriste i danas.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI