Hrvatska reprezentacija u drugom nastupu na svjetskom prvenstvu pobijedila je Angolu rezultatom 28:20.
Iako rezultat ne govori lakoću pobjede u ovoj utakmici, ipak su bitna dva boda i čekamo sada finalnu utakmicu skupine protiv Katara koji je uspio pobijediti Japan.
Hrvatska je kao i protiv Japana djelovala bezidejno i rješanja prema naprijed, obrana je curila na sve strane te su Angolci u jednom trenutku i vodili po dva pogotka razlika. Pri samom finišu poluvremena, naši reprezentativci su se sabrali i otišli na odmor s plus jedan.
Što se dogodilo u svlačionici momčadi, to najbolje znaju akteri koji su se nalazili unutra jer je Hrvatska izašla u jednom drukčijem, bolje izdanju, iako daleko od onoga što još uvijek može.
Još se do 40. minute lomila utakmica, sve je išlo gol za gol i Hrvatska nakon toga se uspjela odlijepiti na tri pogotka razlika, što je kasnije držala i samo nadograđivala. Uz to, važna vijest je i kako se Domagoj Duvnjak, nominalno naš najbolji igrač, uspio odmoriti jer je sredinom drugog poluvremena sjedio na klupi, a priliku su dobili igrači ‘iz drugog plana’.
Angola je što se i očekivalo za jednu afričku reprezentaciju igrala dosta agresivno i oštro prema našim igračima gdje su napravili par izrazito grubih startova te su njihova dva glavna igrača morali na tribine zbog takvih ‘nesportskih’ poteza.
No, opći dojam je dobar i možemo koliko-toliko biti zadovoljni viđenim na terenu, naročito u drugom poluvremenu gdje smo ipak ubrzali i podignuli razinu igre koja nam je omogućila miran kraj utakmice za razliku od one protiv Japana.
Naravno, iako smo zadovoljni viđenim na terenu ipak postoje stvari koje još uvijek ne sjedaju na mjesto. Prvenstveno, razinu agresije i čvrstine u obrani moramo podignuti. Angola ipak nije dorastao protiv da se tako olako mogu lopte na pivota prebacivati ili stvarati viškove na krilnim pozicijama.
Čim se razina obrane podigla na višu razinu i vratar Ivan Pešić došao je do izražaja gdje je pri par pogodaka razlike uspio obraniti dvije ‘zicer’ situacije i tako slomiti borbeni duh Angolaca u nekoj nadi za povratkom.
Što još možemo nadodati isto tako je i igra u polu tranzaciji i kontranapadu. Hrvatska nije jurišala prema naprijed, vjerojatno iz razloga što je Angola dobro trkački pripremljena, ali situacija u kojoj se mogla prelomiti u polu kontranapadu morala se iskoristiti i prelomiti i ranije utakmica. Naime pri vodstvu od tri pogotka razlike, Hrvatske je ukrala loptu Angolcima i imala je situaciju da krene prema naprijed, ali stalo se i pripremao napad.
Takvo što i nije loše, naročito kada se u pitanju teške utakmice, što ipak nije bila situacija u ovoj utakmici. Tu se naprosto moglo povući prema naprijed i pokušati brzim odgovorom dodatno i ranije slomiti Angolce, ali nije.
Napad je u prvom poluvremenu djelovao jako tromo i nismo imali dovoljno izrađenih akcija kako bi lakše ‘prebrojalo’ i dolazilo u situacije koja su naša krila mogla iskoristiti. Čim se počelo s akcijama, bržim protokom lopte da se ‘zanjiše’ obrana Angole, lako smo nalazili Čupića na desnom krilu koji je danas bio na svojoj standardnoj razini koju smo navikli od njega.
Također, ritam utakmice. To je nešto što nas muči unazad par natjecanja. Naime, Hrvatska ne uspijeva nikako nametnuti svoj ritam kojem će se protivnik prilagođavati nego uporno je naša reprezentacija ta koja lovi ritam do jednog određenog trenutka kada ne steknemo određenu prednost. To se vidjelo i protiv Angole koja je u startu nametnula svoj stil ‘run & gun’ i mi smo pokušavali se vraćati iz rezultatskog minusa.
Kada je došlo do rezultatske prednosti, Martinović je uspio svojom agilnošću iskoristiti i poentirati par puta što se i pokazalo presudnim u ovakvoj utakmici.
Da se razumijemo, ovakve stvari nisu ikakvo grđenje ili žestoka kritika na igru. Ne, upravo suprotno. Ovo su stvari koje se mogu iskoristiti i analizirati koje se daju popraviti kako prvenstvo odmiče prema svoj kraju.
Mora se i imati na umu kako nam nema Karačića i Cindrića, igrače na koje je Hrvatska igra bila kudikamo prohodnija i lakša prema naprijed. Duvnjak ne može sam, treba pomoć svojih suigrača jer je njegova sezona u Europi završila prije par tjedana kada je uzeo titulu prvaka.
Svakako, ovakva ‘dizelaška’ Hrvatska uistinu podsjeća na onu Hrvatsku iz 2003. godine kada smo i imali problema u prvom dijelu protiv Saudijske Arabije. Momčad se isto tako trgnula na poluvremenu i pobijedila utakmicu slično kao i ova utakmica. (Angola je pala s osam pogodaka razlika, Saudijska Arabija 2003. s sedam pogodaka razlike).
No, ovo je i za očekivati od turnirske momčadi te možemo reći kako ovakav pristup treba očekivati od ekipe koja još nije dosegnula svoj vrhunac. Na početku turnira pokazati svoje pravo lice samo je detalj kojim će se protivniku olakšati, naročito onim jakim reprezentacijama koje pucaju na svjetsku titulu.
Hrvatska će se iz utakmice u utakmicu podizati i svoj nivo igre u napadu i obrani stavljati na veću ljestvicu, samo se trebaju još ‘zagrijati’.