Nakon što je Pjongjang ispalio raketu s nuklearnom bojevom glavom iznad Japana, najjačeg američkog saveznika na Pacifiku, Kim Jong un opet prijeti američkom otoku Guamu. Svijet se dignuo na noge jer su svi Trumpov twitovi - 'Razgovori nisu rješenje...' - protumačili kao najavu rata, a prijetnju za Guam - najavu odgovora režima u Pjongjangu. No, ministar obrane, general Mattis je odmah izjavio da Amerika nije ostala bez diplomatskih rješenja...
SAD su 25 godina razgovarale sa Sjevernom Korejom i plaćale joj ucjene. “Razgovori nisu rješenje”, napisao je na Twitteru američki predsjednik Donald Trump, nakon što je Pjongjang ispalio raketu s nuklearnom bojevom glavom Hawsong 12 iznad Japana, najjačeg američkog saveznika na Pacifiku. Kim Jong Un “ide dalje”, pa prijeti lansiranjem na otok Guam koji je američki teritorij. Svijet se dignuo na noge jer su svi Trumpov twit protumačili kao najavu rata, a prijetnju za Guam – najavu odgovora režima u Pjongjangu.
Situaciju je odmah omekšao ministar obrane, general Mattis, koji je istoga dana izjavio da Amerika nije ostala bez diplomatskih rješenja za Sjevernu Koreju. Valja podsjetiti i na to, da je Rusija proljetos u Vijeću sigurnosti blokirala američku inicijativu za intervencijom, ukoliko Sjeverna Koreja započne s testiranjem interkontinentalnih balističkih raketa.
Inače, Korejski poluotok nije imao lijepu povijest u prošlom stoljeću. Sovjeti i Amerikanci, po već utvrđenom njemačkom obrascu, podijelili su Koreju, saveznicu poraženog Japana u 2. svjetskom ratu – na Sjevernu i Južnu, a granica je određena na 38. paraleli. Već 1950., Sjeverna Koreja je pokrenula iznenadni rat s Južnom Korejom. Nakon jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prešle su 38. paralelu, dok su Južnoj Koreji pomogli SAD i UN, isprva tražeći povlačenje agresora s područja Južne Koreje. Taj zahtjev je Sjeverna Koreja ignorirala, pa su oružane snage SAD-a, u ime UN-a, došle u pomoć Južnoj Koreji.
‘Zaboravljeni rat’…
Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj strani. Sukob je završio godinu poslije, potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica između dvije države ostala je na 38. paraleli. Korejski rat s pravom se naziva – “zaboravljeni rat”. O njemu se doista malo govori, a bio je jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj povijesti, definitivno najsmrtonosniji nakon Drugog svjetskoga rata. U Korejskom ratu poginulo je više od milijun ljudi…
Nakon pada Berlinskog zida i formalnog prestanka blokovske politike, režim u Pjongjangu nastojao je na sve načine omekšati ili ukloniti ekonomski embargo, te popraviti odnose s Amerikom, Japanom i Južnom Korejom. Jedan analitičar je zapisao, “…da Sjeverna Koreja nema nuklearni program, završila bi kao Sirija ili Libija”. Donekle je bio u pravu, jer je razvijanje nuklearnog programa i naoružanja postalo najvažniji i najmoćniji diplomatski instrument režima. Što se pokazalo točnim, pa je 1994. goine, Sjeverna Koreja potpisala UN-ovu deklaraciju o neširenju nuklearnog oružja. Prema dogovorenom okviru, Sjeverna Koreja se obvezala prestati koristiti svoj nuklearni reaktor nakon izgradnje reaktora na laganu vodu, za što je krajnji rok bila 2003. godina. Gradnju novog reaktora trebala je financirati Južna Koreja. A Pjongjangu bi se kompenzirao gubitak energije od oko 500 tisuća tona teškog goriva na godinu.
Amerika se pritom obvezala da neće prijetiti Sjevernoj Koreji ili napasti nuklearnim oružjem, ona se obvezala ostati u Savezu o neširenju nuklearnog naoružanja. Dogovor nisu poštovale ni jedna ni druga strana, unatoč tome što je naoko izgledao kao diplomatski uspjeh. Sjeverna Koreja je stoga, nakon samo tri mjeseca, izašla iz Saveza za neširenje nuklearnog naoružanja, dok se američka vojska odmah nagomilala na paraleli 38. Američka kompenzacija za gorivo, još je prije toga sve češće kasnila, dogovoreni iznosi postajali su sve manji, a ekonomski embargo i dalje je bio na snazi.
U Americi su 2000. godine, demokrati izgubili izbore, a predsjednik SAD-a postao je republikanac Bush, koji je Sjevernu Koreju u svom govoru nakon napada na SAD 11. rujna 2001., svrstao u jednu od – “osovina zla”. Sjeverna Koreja je 2003. godine napustila sporazum iz 1994. godine. Iako je kao razlog navela američko nepoštivanje zajedničkog dokumenta, stvaran razlog je bila američka invazija na Irak i Afganistan. Tek se kasnije doznalo da Clintonova administracija nije ni imala namjeru provesti dogovoreni okvir do kraja. Potom je Sjeverna Koreja krenula s ostvarenjem svojih interesa – dominantno ekonomskih i to nuklearnim prijetnjama. To znači, da ovo što se danas događa – nije prvi put, samo je riječ o mnogo opasnijem oružju od onog iz 2006., kada je Pjongjang najavio da će “za tjedan dana izvesti nuklearni test”. Rečeno, učinjeno – ponosno su objavili sjevernokorejski mediji, te potvrdili da je riječ o domaćoj proizvodnji, a da je detonacija obavljena ispod zemlje i pod nadzorom. Ali, detonirala je na pravom cilju: japanski jen odmah je pao u odnosu na dolar, porasla je cijena zlata, barel nafte skočio je na 60 dolara, a pale su i dionice na južnokorejskim burzama…
Kim je učvrstio svoj položaj
Prije četiri godine, Kim Jong-un je na hitnom sastanku naredio vojnim jedinicama zaduženim za rakete, da budu pripravne za napad na američke vojne baze u Južnoj Koreji i na Pacifiku, nakon što su bombarderi Sjedinjenih Američkih Država izveli vježbu iznad Juga. Sjevernokorejska novinska agencija KCNA objavila je tada da je Kim izdao naredbe svojim vrhovnim generalima, te kako je “ocijenio da je došlo vrijeme da se poravnaju računi s američkim imperijalistima, kako bi se riješila situacija”. U slučaju neke “nepromišljenje” provokacije SAD-a, sjevernokorejske snage će “bez milosti napasti američko tlo… vojne baze na Pacifiku, uključujući Havaje i Guam, te one u Južnoj Koreji”, rekao je tada “mladi vođa”, Kim Jong-un.
Tadašnji izvještaji nalikovali su nekima današnjima, pa su navodili kako je “…borbena spremnost u jedinicama za rakete na Sjeveru, 26. veljače, takva da, zaista, postoji mogućnost da će oni pucati”. Ta bravura je Kimu očito poslužila za učvršćivanje položaja, iako su svi “naviještali” da je situacija – na rubu rata. Sjeverna Koreja je time, zapravo, najavila svoju novu ulogu i položaj nuklearne sile u tom bloku ili u novom savezništvu. Svjesna svog strateškog položaja na Korejskom poluotoku i u Istočnoj Aziji, u dogovoru s Kinom i Rusijom, priznala je da posjeduje nuklearnu tehnologiju. Pjongjang je napustio šestostrane pregovore (Sjeverna Koreja, Južna Koreja, Japan, SAD, Rusija i Kina) i time poručio da, eventualno, može nastaviti s pregovorima, ali s drukčijim polazištima i s jačom pozicijom.
Otkako je u Pjongjangu na vlasti Kim Jong-un, broj testiranja projektila raznih vrsta i nuklearnog oružja jako se povećao. Iako se vrijeme između testiranja u posljednje vrijeme stalno skraćuje, Donald Trump je na samom početku mandata podcrtao kako neće ulaziti ni u kakva vanjskopolitička iznenađenja i rizike. Međutim, kako je Trump iznenada naredio bombardiranje ciljeva Sirijske vojske u Siriji, odmah se postavilo i pitanje – je li u stanju preko noći promijeniti i svoj stav i u slučaju Sjeverne Koreje? I po mogućnosti najprije na twitteru, što je i učinio proljetos, napisavši da je “SAD spreman sam riješiti problem sa Sjevernom Korejom, ukoliko to ne učini Kina”, što je poslije ponovio i u izjavi za medije. Trump u svojoj twitter histeriji definitivno ostavlja dojam predsjednika koji želi sukob.
Ali, ako on vikendom dok je twittao nije znao, onda su mu njegovi vojni savjetnici ili preko hot-linea ili u ponedjeljak, rekli da se Sjevernu Koreju ni na koji način ne može uspoređivati sa Sirijom. Sjeverna Koreja je nuklearna sila. Koja je, osim toga, i mentalno spremna prouzročiti takvo krvoproliće, da užasava čak i pomisao na razmjere uništenja više od milijun žrtava… To zna Pentagon, a sada, vjerojatno, zna i Trump. Ali zna i to da je Kim odlučan ostvariti napredak u vojnoj modernizacaciji, pa je u njegovom interesu odlagati diplomatsku inicijativu o kojoj je nedavno govorio general Mattis.
UN i nekoliko zemalja već su ranije pokrenuli sankcije protiv Sjeverne Koreje. Čak su se i donacije hrane zadnjih godina smanjile. No, prema posljednjem sjevenokorejskom potezu se, međutim, čini, da te mjere ne usporavaju njihovu namjeru napredovanja na vojnom frontu i da ne odustanu od nuklearnih prijetnji, kao glavne poluge za ustupke koje želi dobiti.
Kineski ‘pošteni’ brokeri
Nada se polaže u naftu koju Sjeverna Koreja uvozi iz Kine, a kineski naftni gigant obustavio je prodaju nafte Pjongjangu još krajem lipnja. U međuvremenu je SAD uveo sankcije kineskoj banci koja je optužena za pranje novca iz Sjeverne Koreje.
Kinu kao ključnog igrača, naglasio je Trump, ali isto tako i britanska premijerka Teresa May na izvanrednom zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a u srijedu. Međutim, glavni problem je što Kina pokušava igrati ulogu poštenog brokera, lobirajući da SAD razgovara s Pjongjangom. Istodobno su SAD, Japan i Južna Koreja jasno svima stavili do znanja da Sjeverna Koreja mora pokazati spremnost na kompromis, kako bi pregovori postali opcija. Ako će sjesti za pregovarački stol, Sjeverna Koreja za tim stolom želi što bolji položaj kako bi dobila ustupke uključujući i stranu pomoć. A to ostvaruje prijetnjama.
To bi zasad bila jedina realna interpretacija lansiranja opasne rakete koja je iz Pjongjanga preletila Japan…