Stranci su nam ponudili plutajuću verziju LNG terminala, kako bi ga u slučaju hrvatskih birokratskih zavrzlama i promjena na tržištu bujajućeg plavog energenta, što prije otpravili iz naših voda i tako zaboravili probleme s jednom od uspavanih državnih i inih birokracija kojima je ekonomski značaj vremena (osim između dvije plaće) teško dokučiva činjenica...
Nedavna donacija Europske komisije u iznosu od 102 milijuna eura hrvatskoj državi kao i posjet dužnosnika američke Vlade i Kongresa Zagrebu, trebao je biti signal vladajućim da ozbiljnije prionu realizaciji već dugo godina najavljivanog projekta izgradnje LNG terminala na Krku.
Mi, očito, nemamo sreće s tim dugo najavljivanim kapitalnim investicijama koje nikako da uđu u realizaciju već godinama i desetljećima (LNG terminal, Pelješki most, Zagreb na Savi, kanal Sava-Dunav, nizinska pruga Zagreb-Rijeka, željeznički tunel kroz Učku) kao i drugi manji investicijski projekti (ne stoga i manje važni) u infrastrukturi, gospodarstvu i turizmu (navodnjavanje, gospodarske zone, zagrebačka žičara, hotelski i golfski projekti…).
Nevjerojatna sporost u donošenju investicijskih odluka čini našu ekonomiju sve manje konkurentnom, ali to izabrane na državnim i lokalnim izborima, baš puno i ne brine, jer uvijek, kad će trebati za potrebe državnog proračuna, ministar financija će nas obradovati izjavom kako je država izdala obveznice ili kratkoročno se zadužila kako bi uobičajene rupe u likvidnosti državnog proračuna na početku godine premostila neubičajeno povoljnom injekcijom s financijskog tržišta. A kamatni račun će platiti građani i njihova djeca, kojih je, nažalost, brojčano – sve manje.
A u ekonomiji i životu najvažnija je stavka vrijeme, osim ako niste na državnom ili drugom izvedenom proračunu. A da bi se to dovelo u red, očito je da će trebati usluge savjetodavnih firmi iz inozemstva s kooperantima iz Hrvatske.
Novi LEX za LNG terminal?
U slučaju našeg LNG terminala na Krku, to su shvatili i stranci, pa su nam stoga nakon toliko vremena ponudili plutajuću verziju LNG terminala, kako bi ga u slučaju hrvatskih birokratskih zavrzlama i promjena na tržištu bujajućeg plavog energenta, što prije otpravili iz naših voda i tako zaboravili probleme s jednom od uspavanih državnih i inih birokracija kojima je ekonomski značaj vremena (osim između dvije plaće) teško dokučiva činjenica.
Očito je da će kod nas za svaku stvar koju će biti potrebno provesti u kratkom roku biti potreban krizni menadžment i novi lex (već se najavljuje novi LEX LNG!), jer samo tako je moguće dokazati strancima, a i sebi samima, da ozbiljno mislimo i da nešto u razumnom roku možemo i realizirati, a ne samo koristiti za populističke govore pred izbore!
A dok mi najavljujemo naš LNG terminal već godinama, u svijetu se događa neviđena ekspanzija jednog energenta kroz brzorastuće investicije u nalazišta plina i postrojenja za njegovu preradu i transport, tako da već sada globalno, proizvodni kapaciteti nalazišta plina i izvedenih derivata kao što je prirodni ukapljeni plin (LNG), značajno nadilaze potrebe tržišta. Sve prednosti PUP-a po hrvatski prirodni ukapljeni plin u odnosu na glavnog takmaca naftu (znatno manje onečišćenje pri manipulaciji, transportu i izgaranju, te visoka ogrjevna moć i moguće velike rezerve i na dubinama ispod 1000 metara) čine ovaj energent investicijskim hitom. Tako će samo u Australiji u slijedećih pet godina globalni energetski igrači uložiti više od 200 milijardi dolara i tako omogućiti toj zemlji da već 2019. godine pretekne Qatar na listi najvećih svjetskih izvoznika PUP-a ili LNG-a.
Prošlogodišnje porinuće Shellovog plutajućeg LNG tankera (FLNG) „Prelude“ za potrebe plinskog nalazišta uz sjeverozapadne obale Australije, privuklo je pažnju stručne javnosti i svjetskih medija zbog njegove dužine od 499 metara. Ovaj prvi FLNG u svijetu, osposobljen je za crpljenje i ukapljivanje plina, te pretovar u LNG brodove na nalazištu u moru 475 kilometara od australske obale.
Niti drugi igrači u ovom biznisu ne zaostaju za Shellom, pa je stoga i japanski Mitsui OSK Lines već naručio četiri LNG broda nosivosti čak 175.000 tona u kineskom brodogradilištu Hudong, vrijedne čak 3 milijarde dolara.
Talijanski jadranski LNG projekti
I dok mi ćekamo što će biti s našim projektom LNG-a, i u našem susjedstvu, u Italiji, stvari se odigravaju ubrzanim ritmom. Za slijedeću godinu najavljen je početak rada off shore terminala u Trstu, pored već postojećih LNG terminala na Jadranskoj obali u Rovigu i Falconari pored Ancone. Kao i u naftnom biznisu i ovdje su prisutni globalni energetski igrači kao što su Exxon, Shell, Total, Chevron, Aramco, QGPC, Statoil, Gazprom, Engie.
A sve je počelo krajem devedesetih kada je japanski energetski konzorcij potpisao 25-godišnji ugovor s katarskom kompanijom QGPC (Qatar General Petroleum Company) o isporuci LNG-a (PUP-a) i izgradnji prvih deset LNG brodova u japanskim brodogradilištima Mitsubishi i Kawasaki, u suradnji s inženjerskim dijelom japanskog Mitsuia. Danas Qatarska flota broji 25 LNG brodova nosivosti od 80.000 do 140.000 tona i plovi u Shellovom managmentu.
U našem slučaju, kao potencijalni mogući isporučitelji LNG-a, spominju se SAD i kompanija Chenniere Energy iz njihove izvozne LNG luke Sabina Pass, kod Port Arthura. Iz te izvozne luke ktrenuo je i američki izvozni LNG-boom, prvom isporukom u travnju 2016. godine, portugalskom kupcu. Od tada je iz američke izvozne luke do danas otpremljeno 230 LNG tankera. Nakon pojave nafte iz škriljevca, na red je stigao i plin, naročito poslije saudijskog pumpanja dodatnih količina nafte na tržištu u 2015. godini, što je utjecalo na pad cijena nafte tijekom 2015. i 2016. godine, ispod 60 dolara za barel. A to je granična cijena rentabilnosti proizvodnje nafte iz škriljevaca. Iz ovog je vidljivo kako tržište utiče na donošenje poslovnih odluka u kratkom roku, jer je većina nalazišta nafte iz škriljevaca (Dakota) ubrzo zatvorena ili se preorijentirala na vađenje plina.
Očekivane količine LNG-a (PUP-a) u našem plutajućem LNG terminalu s postrojenjem za uplinjavanje na kopnu, očekuju se u prvoj godini između realnih 5bcm (milijardi kubičnih metara) do optimističnih 8bcm, koje neće biti moguće transportirati u punoj količini postojećim plinovodom, jer je njegov kapacitet od oko 2,5bcm godišnje. Stoga će biti nužna izgradnja novog ili povećanje kapaciteta postojećeg plinovoda. Udio naše proizvodnje plina u ukupnoj proizvodnji plina svake godine značajno opada, pa smo s 80 posto pokrivenosti potrošnje plina iz domaće proizvodnje prije desetak godina, pali na 44 posto u 2016. godini.
Može se i drukčije, ali…
Smanjena ulaganja INE u domaća nalazišta plina i nafte u zadnjem destljeću, očito sada dolaze na naplatu, jer su sva financijska sredstva u istražne poslove bila locirana na INI-na nalazišta u Siriji. Zbog toga se očekuje da će Hrvatska u 2023. godini, 80 posto svojih plinskih potreba zadovoljavati iz uvoza, pa stoga ne čudi, osim geostrateškog interesa, i interes energetskih investitora za naše tržište. A tom se činjenicom otežava i pozicija našeg najvećeg potrošača plina, kutinske Petrokemije, zbog uvozne ovisnosti proizvodnje gnojiva, što direktno utječe na poziciju globalne konkurentnosti hrvatskih proizvođača hrane, kao i standard hrvatskih građana.
Rekli bismo – ništa novo za državu u kojoj čovjek ne može preživjeti od svoje proizvodnje mlijeka i drugih poljoprivrednih proizvoda jer, očito, mnogo toga je trulo u našoj zemlji Hrvatskoj i postavljeno na krivim temeljima. Očito je da ne postoji ni jedan segment naše ekonomije gdje utjecaj ove razarujuće neokolonijalne politike koju provode HNB i hrvatske vlade na građanima, Hrvatima i drugim zamorcima i ovcama, koje hrvatski političari, za svoje privilegije u Europskom parlamentu, Hrvatskom saboru, županijskim i lokalnim skupštinama, nisu prodali tvorcima neokolonijalne politike.
A da može i drukčije, primjer su Poljska i Mađarska, ma koliko ih mediji neokolonijalističkih gospodara prikazivali kao autoritarne i konzervativne državne zajednice.
Nadamo se da će ova investicijska trakavica oko LNG terminala koja dobiva i politički rakurs, uskoro biti razrješena i energija građana usmjerena na njihove svakodnevne probleme, prije nego napuste ovu našu ekonomski devastiranu zemlju…
Što, zapravo, želi Gasfin grupa na Krku?
Gasfin grupa pokreće proizvodnju u Dina Petrokemiji na otoku Krku. Kroz tvrtku Adria Polymers odmah će početi organizaciju odvoza i utilizacije potencijalno opasnih tvari iz kompleksa Dine Petrokemije, te izradu programa obnove i stvaranje preduvjeta za revitalizaciju proizvodnje, priopćili su iz te luksemburške grupacije.
Prije nekoliko mjeseci ona je, naime, na međunarodnom natječaju preuzela portfelj potraživanja bivše Hypo banke prema Diokiju i Dini Petrokemiji u vrijednosti većoj od 100 milijuna eura. Time je Gasfin grupa, kojoj je većinski vlasnik jedan od najbogatijih Slovenaca, Vladimir Puklavec, stekla status razlučnog vjerovnika nad zemljištima i postrojenjima tvornica koje su bile dio poslovnog carstva Roberta Ježića.
Dva Gasfinova kolosijeka
Sumnje u njihov rad, odnosno aktivnosti na Krku i s LNG projektom, počele su čim se u Hrvatskoj pojavilo Gasfinovo ime. Iako, možda, nije povezano, ali paralelno s njihovim pojavljivanjem, javio se i jak otpor plutajućem LNG terminalu u lokalnoj zajednici na razini županije koji je orkestrirao županijski SDP. I “Zeleni” su se digli na noge. Oni su u svojim studijama, koje dokazuju štetnost plutajućeg LNG terminala, koristili podatke studije koje je prije izrađena za Trans LNG, Gasfinovu tvrtku-kći u Hrvatskoj. Prema mišljenju upućenih, Gasfin radi na dva kolosijeka: jednu priču plasira lokalnoj zajednici, a drugo je ono što radi iza kulisa.
Stručnjaci za petrokemijsku industriju sumnjaju da je Gasfinov cilj pokretanje petrokemijske proizvodnje. Prema njihovim riječima, u ovom se trenutku komercijalna proizvodnja ne isplati. Osim toga, prema neslužbenim informacijama, istodobno s aktivnostima u Dini Petrokemiji, luksemburška grupacija podnijela je zahtjev za poništenje lokacijske dozvole za kopneni LNG terminal.
Strategija
Uspiju li u tome, pada (ili se opet usporava) cijeli projekt – i plutajući kao prva faza, koji se veže za tu dozvolu, i kopneni kao druga faza!
Informaciju o rušenju lokacijske dozvole, doduše, nismo uspjeli potvrditi do zaključenja izdanja. Iz Trans LNG-a kratko su nam odgovorili “da ćemo o sljedećim postupcima biti obaviješteni pravovremeno”. U priopćenju Gasfin ističe da – podržavaju gradnju LNG terminala na Krku kao nužnog projekta šireg regionalnog značaja i važnog dijela tržišnog mehanizma u europskom kontekstu energetske sigurnosti i demonopolizacije pravaca dobave prirodnog plina. Hrvatska, kažu, ima iznimno značajnu ulogu u Gasfinovoj regionalnoj strategiji za smanjenje emisija štetnih plinova u sektoru prometa.
Otvoreni za dijalog
Navode da u jadransko-jonskoj regiji razmatraju mogućnosti razvoja industrije u području ukapljenog prirodnog plina (LNG), te da je od 2012., interes Gasfina usmjeren na industrijske projekte na lokaciji Omišalj.
„Kopneni terminal je jedina opcija koja ima smisla za Hrvatsku. Mi smo danas i službeno ponudili tvrtki LNG Hrvatska da gradimo mali kopneni terminal na istoj lokaciji. Dovoljan bi bio kapacitet od 1,5 do dvije milijarde kubika plina, koji bi mogao koštati manje nego plutajući, oko 150 milijuna do160 milijuna eura“, istaknuo je Davor Grčević, direktor luksemburške tvrtke Gasfin, krovne kompanije Gasfin Grupe, naglasivši da „ne bi išli u gradnju kopnenog terminala, ako bi se sagradio plutajući. No, u tom slučaju, imali bi problem jer bi bila gužva na lokaciji, s obzirom na to da bi se na njoj našao njihov brod sa sirovinama i LNG brod.“
„Realizira li se plutajući terminal, nema ni razvoja industrije polimera, osim ako se Gasfinu ne dodijeli dodatni komad obale. Naša je želja da obala koju trebamo za svoje brodove ne bude zauzeta. Hrvatska treba imati terminal jer na taj način ispunjava ciljeve prema Europi. No, mi ništa ne kočimo, samo želimo izgraditi manji kopneni terminal za svoje potrebe, koji se kasnije može i proširiti ako treba“, naglasio je Grčević, istaknuvši da je 25 LNG terminala u Europi, od čega samo 3 ili 4 plutajuća, i svi su manje-više u – bankrotu.
Potvrdio je da su otkupili 300-tinjak tisuća četvornih metara zemljišta Dina Petrokemije i da rade na pretvaranju formalnog dijela potraživanja u vlasništvo, kao i da ciljaju na cjelokupno zemljište.
„Ne namjeravamo to preprodati, dvije godine smo se borili da to kupimo, dali smo i mnoga jamstva“, rekao je Grčević, potvrdivši, također, da su oni tražili poništenje lokacijske dozvole za LNG terminal.
Morali su, kako je pojasnio, staviti svojevrsni protest na lokacijsku dozvolu jer nije dobivena na pravi način. „To je mjera zaštite, a ne rušenje projekta“, napomenuo je Grčević. Dodao je da su spremni na konstruktivni dijalog s hrvatskom Vladom…