Veliki poraz Rimljana kod Hadrijanopola (378.)

Poraz Rimljana uvelike je bio rezultat niza kobnih grešaka od strane cara Valensa, koji je i sam poginuo u bitci. 

Vizigotska vojska pod kraljem Fritigernom odlučno je porazila vojsku Istočnog Rimskog Carstva koju je osobno vodio car Valens 9. kolovoza 378. godine. Dvije godine ranije Vizigoti su bježeći pred Hunima zatražili od istočnorimskog cara dozvolu da se nasele na teritorij Carstva. Valens im je to odobrio, nadajući se da će tako Carstvu priskrbiti novi izvor vojnika. Međutim, lokalne su rimske vlasti prema Vizigotima postupale bezobzirno i uskratili im obećane zalihe u hrani i oružju tako da su ovi podigli ustanak.

Valens se odlučio osobno preuzeti zapovjedništvo nad istočnorimskom vojskom i poraziti Vizigote. Oglušio se na savjete podređenih zapovjednika da pričeka pojačanja od zapadnorimskog cara Gracijana, te odlučio napasti naoko slabiju vizigotsku vojsku oko 20 kilometara sjeverno od Hadrijanopola (danas Edirne ili Drinopolje na bugarsko-turskoj granici).

Valens je okupio vojsku od 15.000 do 20.000 pješaka i konjanika. Napravio je nekoliko ključnih grešaka. Kao prvo, nije znao da se u blizini, odvojen od glavnine vizigotske vojske (oko 15.000 pješaka), nalazio velik broj njihovih konjanika (vjerojatno oko 5000). Drugo, Valens je očekivao laku pobjedu i poveo svoju vojsku na dugi marš preko teškog terena, pod jakim suncem, tako da je na bojište stigla iscrpljena i dehidrirana. Fritigern je zatražio pregovore s Rimljanima, na što je Valens pristao, a to mu je ujedno bila treća pogreška – Fritigern je zapravo samo želio kupiti vrijeme za povratak vlastite konjice. Četvrta greška nije bila izravna posljedica Valensove odluke, ali je vjerojatno proizašla iz iscrpljenosti rimske vojske i činjenice da su mnogi časnici bili na pregovorima umjesto uz svoje vojnike. Naime, dio rimske vojske krenuo je u napad bez zapovijedi i bez potpore ostatka vojske. To je Vizigotima omogućilo da pojedinačno unište rimske jedinice.

Iznenadan dolazak vizigotske konjice na bojište zapečatio je sudbinu Rimljana. Većina vojnika dala se u bijeg, a samo je elitno pješaštvo pod zapovjedništvom samog cara nastavilo pružati otpor. Car se još nadao da će mu upomoć stići pričuva, no ona je pobjegla bez borbe. Uslijedio je potpuni slom vojske – neprijateljska konjica desetkovala je demoralizirane Rimljane, kojih je poginulo oko dvije trećine, među njima i sam car Valens čije tijelo nikada nije pronađeno.



Rimski vojnik i povjesničar Marcelin poraz je opisao kao najveći debakl rimske vojske nakon Bitke kod Kane (216. pr.Kr.). Ipak, Vizigoti nisu uspjeli do kraja iskoristiti pobjedu zahvaljujući neprobojnim carigradskim bedemima. 

Neki povjesničari smatraju ovu bitku početkom razdoblja dominacije konjice na bojištu, koje će potrajati sve do kasnog srednjeg vijeka. U svakom slučaju, bitka je dokazala da su barbari na granicama Rimskog Carstva postali respektabilna sila, te se Rim sve više morao oslanjati na barbarske plaćenike kako bi osigurao vlastiti opstanak.

Piše: Dražen Krajcar

Facebook Comments

Loading...
DIJELI