Nije prošlo niti dva mjeseca od uspostave NDH, a već se morala odreći dijela svog teritorija u koristi Italije te je to regulirano potpisivanjem famoznih Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine.
Ugovore su u Rimu potpisali Ante Pavelić i Mussolini, a prisutni su bili i talijanski ministar vanjskih poslova, grof Ciano, te svi ministri vlade NDH te se ti Rimski ugovori sastoje se od tri dokumenta
Prvim je utvrđena granica između dviju država – Njime je Italiji pripalo područje tzv. Prve zone, koja je obuhvaćala dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet) te Boka kotorska.
Drugim dokumentom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu, osim manjih postrojbi za potrebe policijske službe. To je bila tzv. Druga zona koja se protezala od Prve zone do linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav. Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.
Treći dio sporazuma definira politički odnos dviju država kojim Italija preuzima jamstvo za političku neovisnost NDH, uz dodatak da Hrvatska neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s navedenim jamstvom.
Posljedice ugovora su bile katastrofalne – nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u cijeloj NDH. U javnosti je postala izražena mržnja prema Talijanima, a dolazi i do javnih prosvjeda, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine, svi krajevi vraćeni su NDH, ali su u biti bili pod kontrolom njemačkih trupa.