Nakon osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba koju su tvorili teritoriji južnoslavenskih naroda unutar bivše Austro-Ugarske Monarhije, vođenje politike preuzelo je Narodno vijeće.
Jedan od glavnih ciljeva bio je ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, ali su se članovi vijeća razilazili po pitanju kako to ujedinjenje provesti.
Naime, veći dio političara predvođenih čelnikom Hrvatsko-srpske Koalicije – Svetozarom Pribičevićem, bio je za što hitnije ujedinjenje, dok je manji dio želio da se prije ujedinjenja precizira kako bi buduća zajednička država trebala izgledati.
U međuvremenu se pogoršao međunarodni položaj Države SHS jer su Talijani, ne čekajući mirovnu konferenciju, počeli zauzimati dijelove istočne jadranske obale, Istru i neke slovenske krajeve. U takvoj situaciji dalmatinska i bosanskohercegovačka pokrajinska vlada traže ujedinjenje bez obzira na uvjete i što hitniji dolazak jakih srpskih snaga da se zaustave Talijani. Tim povodom 23. studenog sastaje se Središnji odbor Narodnog vijeća na kojem je Pribićević stanje u državi opisao kao krajnje alarmantno. Nakon burne rasprave odlučeno je da se delegacija od 28 članova pošalje u Beograd i dogovori što hitnije ujedinjenje na temelju uputa koje će dobiti od Vijeća. Poslije duge rasprave prijedlog je prihvaćen. Protiv prijedloga glasao je Stjepan Radić tražeći da se prvo utvrdi položaj Hrvatske u novoj državi, a tek tada da se dogovara o ujedinjenju. Tada je izrekao poznatu rečenicu: „Ne srljajte kao guske u maglu“. Tri dana kasnije Središnji odbor ponovno se sastaje da raspravi o datumu odlaska u Beograd jer su stigle nove vijesti.
Naime, Velika narodna skupština u Novom Sadu odlučila je da se odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom ne čekajući odluku iz Zagreba, a u Crnoj Gori svrgnut je kralj Nikola I. i priznata dinastija Karađorđevića. U takvoj situaciji Pribićević, uz potporu većine članova, traži da se već idućeg dana krene za Beograd, dok manjina članova želi pričekati vijesti od Jugoslavenskog Odbora iz inozemstva. Oko 22 sata članovi odbora razišli su se bez dogovora, ali Pribićević okuplja svoje pristaše te pada odluka da se krene idućeg dana u 9 ujutro. Glasnici su to javili ostalim članovima koji u već bili u svojim domovima i koji su pokleknuli pred Pribićevićevim autoritetom.
Stigavši u Beograd delegacija Narodnog vijeća trebala je sastaviti Adresu kojom će se obratiti regentu Aleksandru Karađorđeviću. Izbila je žestoka svađa između Ante Pavelića (ne budući poglavnik NDH već pravaški političar u povijesti poznat kao zubar), koji je tražio da se unese stavka o poštovanju državnopravnih individualiteta i njihov odnos prema državnoj vlasti, i Pribičevića koji inzistira da se prvo obavi ujedinjenje, a da će se ostalo riješiti kasnije. Pavelić se pozivao na Naputak, dok je Pribićević tvrdio da on sadrži samo smjernice, a ne i zahtjeve. Tko zna do kada bi trajala prepirka da nije stiglo hitno upozorenje iz JO da se požuri s ujedinjenjem zbog teškog međunarodnog položaja. Uz intervenciju dalmatinskog političara Josipa Smodlake sastavljena je kompromisna Adresa.
U kompromisnoj Adresi ostala je formulacija o individualnosti Države SHS, dio koji se odnosi na organizaciju prijelaznog stanja formuliran je više kao želja, a ne uvjet, dok je dio o potrebi poštivanja nacionalnih povijesnih individualiteta izostao. A cijela je intonirana kao molba da se Država SHS priključi Kraljevini Srbiji, a ne kao ravnopravno ujedinjenje.
Adresu je ispred delegacije Narodnog vijeća pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem pročitao Ante Pavelić 1. prosinca 1918. godine. U odgovoru regent je prihvatio molbu delegacije o ujedinjenju i proglasio jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovim događajem, koji je u povijesti ostao upamćen kao Prvoprosinački akt, Hrvatska je izgubila svoj povijesni identitet, a kompromisna Adresa ubrzo je zaboravljena. Kraljevina SHS ubrzo je ustrojena kao unitaristička država kojom je vladala velikosrpska oligarhija s dinastijom Karađorđevića na čelu.
Novoosnovana država obuhvaćala je Kraljevinu Srbiju, Državu SHS i Kraljevinu Crnu Goru. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca imala je površinu od oko 250.000 četvornih kilometara, a naseljavalo ju je oko 12 milijuna stanovnika.