Hrvatski vođa Vladko Maček naivno je vjerovao da je diktatura privremena i da će popraviti položaj Hrvata u Kraljevini
Od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u državi je vladalo kaotično stanje uz stalne promjene Vlada i politike kojoj je jedina konstanta bila obespravljanje hrvatskog naroda. Kralj Aleksandar i njegova velikosrpska klika “hrvatsko pitanje” pokušavali su riješiti na razne načine, većinom silom i uvijek bezuspješno. Stvar se za kralja pogoršala kada su uz vođu Hrvata stjepana Radića i njegov HSS pristali Srbi iz Hrvatske predvođeni Svetozarem Pribičevićem. Kako je suradnja Radića i Pribičevića naišla na pozitivan odjek ne samo u Hrvatskoj nego i u većem dijelu Kraljevine SHS Aleksandar i njegovi ljudi odlučili su se na drastične mjere.
Prvo je organiziran atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini, a zatim je uhićen Pribičević. Nešto više od pola godine nakon krvavog atentata, šestog siječnja 1929. godine kralj Aleksandar Karađorđević je, neočekivano za široku javnost, proglasio osobnu diktaturu, koja se prema datumu objave naziva Šestosiječanjska ili Šestojanuarska diktatura. U Proklamaciji kralj je izjavio da “je nastupio čas kada između njega i naroda više ne može i ne sme da bude posrednika”. Naime, kralj je objasnio da je prije toga vodio višemjesečne razgovore sa čelnicima najjačih stranaka u Kraljevini SHS te je došao do zaključka da nema parlamentarnog rješenja krize zbog suprostavljenih gledišta, prije svega sa hrvatske i srpske strane. Naravno razgovori su bila “dimna zavjesa” za ono što se spremalo.
Proglasivši diktaturu Aleksandar je suspendirao Ustav, raspustio Narodnu skupštinu i zabranio sve stranke s nacionalnim, vjerskim ili regionalnim obilježjima. Po novom zakonu kraljeva je osoba bila nepovrediva i nepodložna odgovornosti, a sve zakone je ubuduće donosio i proglašavao sam. Za predsjednika vlade postavljen je general Petar Živković, velikosrbin blizak dvoru.
Hrvatski političar i vođa HSS-a Vladko Maček izjavio je nakon proglašenja diktature da je “lajbek sada otkopčan i treba ga samo zakopčati”, misleći pri tome da je 1918. Kraljevina bila loše uređena što bi se sada trebalo ispraviti. Ubrzo će se, kao i mnogi drugi, razočarati diktaturom i nasiljem koje je donijela.
Devet mjeseci kasnije kralj objavljuje Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja.
Zakonom je dotadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju da bi se pokazalo jedinstvo naroda u državi. Aleksandar je tako proklamirao geslo: „Jedan narod, jedan kralj, jedna država“. Ukinute su sve nacionalne posebnosti, a stvorena je umjetna jugoslavenska nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.
Kraljevina je podijeljena na 9 banovina, umjesto dotadašnje podjele na oblasti, i grad Beograd. Novoosnovane banovine bile su: Dravska (sa sjedištem u Ljubljani), Savska (Zagreb), Vrbaska (Banja Luka), Primorska (Split), Drinska (Sarajevo), Zetska (Cetinje), Vardarska (Skoplje), Moravska (Niš) i Dunavska (Novi Sad). Banovine su zamišljene kao jedinice na koje je prenesena vlast iz nadležnosti centralnih organa, ali u zbilji sva vlast ostala je koncentrirana u osobi kralja i njegovih najbližih suradnika.
Prostor bivše Kraljevine Hrvatske (Slavonija i Dalmacija), Međimurje i Kastav bio je podijeljen na dvije banovine – Savsku i Primorsku, s tim da su neki krajevi (Srijem, Zemun, Dubrovačko područje…) uključeni u druge banovine. S druge, pak, strane, neka područja koja nisu bila u sastavu Kraljevine Hrvatske dodana su spomenutim banovinama – Črnomelj s Metlikom, područje zapadne Hecegovine…
Ovakva podjela ostala je na snazi do 1931. godine kada je došlo do novog razgraničenja, ali je broj banovina ostao isti.
Uprkos upozorenjima iz Europe, Aleksandar od diktature nikada nije odustao. Ona je ukinuta, bolje je reći ublažena, tek kada je kralj ubijen u atentau u Marseillesu 1934. godine.