Protivio se ilirizmu zagovarajuči kajkavski kao književni jezik.
Književnik, prevoditelj i svećenik, jedan od najvažnijih pisaca na kajkavskom narječju, Ignjat (Ignac) Kristijanović rođen je u Zagrebu 31. srpnja 1796. godine. Nakon završene gimnazije odlučio se za svećenički poziv. Zaređen je 1819. godine,a služio je kao kapelan, župnik, kanonik i naslovni biskup.
Na polju književnosti bio je protivnik ilirizma i štokavštine zagovarajući stari pravopis i kajkavsko narječje kao književni jezik. Smatra ga se ocem kajkvske gramatike koju je napisao na njemačkom jeziku (Grammatik der kroatischen Mundart). Pokrenuo je i većim dijelom sam ispunjavao kalendar Danica zagrebečka, a nakon pobjede Gajeve reforme jezika uveo je u svoj kalendar novi pravopis, ali na kajkavskom narječju. Nastavio je braniti kajkavštinu u radovima Nekaj o horvatskem jeziku i Jošče nekaj o horvatskem jeziku.
Pisao je poučna i pobožna djela – Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovoljnomu biti, Blagorečja za vse celoga leta nedelje,Krščanski navuk, Pomočnik betegujučeh i vumirajučeh i dr. Na kajkavski je preveo Ezopove basne (Ezopuševe basne pohorvačene) te dio Starog zavjeta. U rukopisu mu je ostala pseudopovijesna klasicistička tragedija Vladimir, kralj hrvatski.
Ignjat Kristijanović preminuo je 1884. godine u rodnom Zagrebu.
piše: Dražen Krajcar
Original možete pronaći na povijest.hr