‘POLITIČARI SE PONAŠAJU KAO DA PANDEMIJA NEĆE PROĆI: ‘Cijeli svijet se nalazi pred teškim izazovima koji će se teško riješiti’

Foto: Pixabay/ilustracija

Po jednima ekonomija je znanost, po drugima tek vještina. Ta je dilema imala snažan utjecaj na razvoj ekonomske misli.

Nobelova nagrada za ekonomiju dodjeljuje se od kraja šezdesetih godina XX. stoljeća, i to ne iz sredstava koja je oporučno ostavio Nobel, nego od Švedske narodne banke.

Milton Friedman (intelektualni otac i pokretač globalizacije), slavni američki monetarist i suparnik J. M. Keynesa, rekao je kako nije znanost ono što nije moguće kvantificirati.

Bio je to snažan udarac ekonomskoj filozofiji, što je, sa svoje strane, rezultiralo svođenjem ekonomije na tehničku disciplinu koja nije mogla odgovoriti na mnoge suvremene probleme. Za razliku od eksperimenata na kojima se temelji verifikacija spoznaje prirodnih znanosti, ekonomisti, kako bi pokazali (pitanje je čemu i zašto) da su znanstvena disciplina, povijesne podatke formirane u serije (koje često nisu konzistentne) uspoređuju s drugim serijama kako bi ustanovili postoji li i kakva je njihova međuovisnost.

J. M. Keynes je, i ne samo on, kao ekonomski filozof i dobar poznavatelj matematike i statistike, u kratkom vremenu dao dijagnozu i ponudio terapiju kako liječiti Veliku ekonomsku krizu s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća. Japan se desetljećima borio protiv deflacije nakon što je osamdesetih godina prošlog stoljeća puknuo nekretninski balon (što je izazvalo rupe “na aktivi” bilance stanja). Dok je cijeli svijet predlagao Japanu tiskaru, helikopterski novac kako danas zovu tu operaciju, japanska je vlada zaključila da je prijedlog u odnosu na japanski deflacijski problem previše pojednostavljen pa, prema tome, tiskanje novca ne bi donijelo željene rezultate. To je sjajno objasnio Amerikanac japanskog porijekla – Richard C. Koo.



Nobelovac Paul Krugman u jednom od svojih brojnih radova modernu je ekonomiju nazvao grčkom ekonomijom samo zato što u matematiziranoj ekonomiji dominiraju grčka slova. U izrugivanju zbog pretjerane primjene matematike, gdje treba i ne treba, govori priča kako postoji korelacija (uzročno-posljedična veza) između potrošnje banana i gospodarskog rasta (što je činjenica) pa je, kako bi se dinamizirao gospodarski rast i razvoj, potrebno uvoziti i jesti što više banana.

Za razliku od ekonomske filozofije koja traži velika odricanja i izučavanja drugih humanističkih i društvenih znanosti, ekonomisti skloni matematičkim metodama i modelima imaju jasan, predvidljiv, i kratak put. Najzahtjevniji je izazov u istraživanju postaviti hipotezu. Potom pronaći odgovarajuće vremenske serije i ustanoviti, putem gotovih i svima dostupnih računalnih programa, njihovu vezu. Ako je veza naglašena, tada postoji utjecaj pa se hipoteza prihvaća. Ako je veza zanemariva, tada ne postoji uzročno-posljedični odnos između promatranih varijabli pa se hipoteza odbija. Ta bi se priča, iako uz znatne, ponekad upitne uvjete (što je čest slučaj u konstrukciji ekonomskih modela), mogla prihvatiti kada je riječ o naglašenoj, značajnoj, velikoj, snažnoj, vezi među promatranim varijablama.

Međutim, ako je veza tek osrednja, dvojben slučaj, tada je jedino moguće zaključiti kako postoji polovičan udio protumačene i neprotumačene varijance, što bi valjalo dodatno objasniti prije (ne)prihvaćanja hipoteze. Objasniti znači vratiti ekonomsku analizu ekonomskoj filozofiji, što ekonomistima koji su se odlučili za matematički pristup uglavnom nije prihvatljivo. Upravo sam tako postupio analizirajući međuovisnost dohotka i poreznih prihoda po glavi stanovnika pojedinih poreznih oblika u zemljama koje su zamijenile nacionalne valute eurom. Nisam našao potrebnu vezu jer su porezni prihodi, kako ih bilježi službena statistika, evidentirani po načelu tijeka gotovine. U ekonomskom pogledu važno je odgovoriti na pitanje tko uistinu plaća poreze. Jednako je važno plaćaju li poreze domaći ili inozemni kupci/prodavatelji. Analizirajući, procjenjujući, porezne prihode na temelju podjele poreza po kriteriju vremena dobio sam podatak kako nije točno izračunata porezna presija zbog poslovnih odnosa gospodarstava pojedinih država s inozemstvom (vidljivo na računu platne bilance) koja povećava/smanjuje porezne prihode u odnosu na podatke koje nam daje standardni pristup. Nepostojanje očekivane veze, temeljene na poreznoj snazi, otvara brojna pitanja i stvara nedoumice, s jedne strane, i, s druge strane, sugerira kako standardni pristup nije primjeren ekonomskoj analizi pa je potrebno, u pravom koraku, preispitati serije i njihove pojedine odrednice da bi se, u drugom koraku, ustanovila eventualna veza među promatranim varijablama. Što tek reći za kaos u gospodarstvu koji je prisutan u tekućoj krizi koja je izazvana koronavirusom? Tko je mogao pretpostaviti da će se deseterostruko povećati cijene brodskog transporta i dovesti u pitanje funkcioniranje globalnog gospodarstva?

Političari su, na probleme izazvane povećanjem cijena transporta, lakonski izjavili kako treba povećati samodostatnost kao da pandemija neće proći i kao da je kraj globalizaciji. Dakle, po kojem kriteriju iz oblaka ravnopravnih i jednakovrijednih točaka izdvojiti jednu ili više njih (skup) koje će u vremenu determinirati ostale točke? Zasad ekonomisti ne raspolažu zadovoljavajućim modelima koji bi objasnili zašto i kako u ekonomiji nastaje kaos te kako ga prevenirati (smisao i sadržaj te odgovornost nositelja ekonomske politike je u preventivnom djelovanju kojem se ne posvećuje ama baš nikakva pažnja u Lijepoj Našoj). Izučavaju se, posuđuju ponešto od meteorologa, modeli, ali je to još na razini pokušaja. Stanje je slično onom po kojem znamo da su područja trusna i da je moguć potres, ali ne možemo predvidjeti kada će se dogoditi. Isto govore i vulkanolozi. I tako dalje. Navedeno nikako nije moguće interpretirati kako je autor ovih redaka protiv matematičkih metoda i modela. Štoviše, smatram da su matematičke metode i modeli odlični alati koji mogu značajno pridonijeti u traženju, nalaženju i, konačno, rješavanju postavljenog problema. Međutim, to je po mome mišljenju bitno – oni neće niti mogu zamijeniti ekonomsku filozofiju.

Primjer da je tome tako jest nezavisna spoznaja Stjepana Zdunića i moja, što je u svom radu identificirao Dubravko Radošević, kako nije točno uvriježeno mišljenje po kojem postoji snažna međuovisnost između proračunskog i vanjskotrgovinskog deficita (deficita blizanaca). Primjer je dobar jer Zdunić spada u red uglednih ekonomskih filozofa koji cijene značaj matematičkih modela u ekonomiji. Dakle, Zdunić je na temelju matematičkih metoda osporio prihvaćenu uvjetovanost dvaju deficita.

Ja sam to učinio isto filozofirajući na temelju svoje podjele poreza po kriteriju vremena. Zdunić nije, koliko mi je poznato, nastavio istraživati zašto je tako. Ja sam do zaključka došao identificirajući najprije uzroke. Razlog je jednostavan, ali ga je potrebno teoretski obrazložiti. Rast deficita robne razmjene smanjuje proračunski deficit i to tim više što je udio neizravnih poreza veći. Zbog toga je hrvatski porezni sustav naglašeno potrošnog oblika i zato država, na temelju zakona spojenih posuda po kojem djeluje kamata, tečaj i porezna presija, povećava porezne prihode ako aprecira kuna. Tako je osporavanje međuovisnosti dvaju deficita otvorilo mnoga pitanja na koja standardna podjela poreza ne može pružiti zadovoljavajuća rješenja. Štoviše, standardna podjela poreza ne može ni postaviti potrebna pitanja.

Standardno se porezna presija računa kao odnos poreznih prihoda i društvenog proizvoda. Moja podjela poreza po kriteriju vremena ne prihvaća tako određenu poreznu presiju. Razlike su dramatične. Naime, u hrvatsku poreznu blagajnu uplaćuju izravne poreze inozemni kupci roba i usluga (hrvatski izvoz), kao što u porezne blagajne drugih zemalja uplaćuju hrvatski građani kupujući inozemnu robu ili uslugu (hrvatski uvoz). U slučaju izvoza hrvatska porezna blagajna gubi dio neizravnih poreza, porez na dodanu vrijednost i trošarine, koji se odbijaju na granici, ali pri uvozu naplaćuje neizravne poreze, što povećava porezne prihode. Ako se ostvaruje kronični deficit, hrvatski slučaj, tada su porezni prihodi to veći što je veći deficit i što je veći udio neizravnih poreza u poreznom sustavu. Nije to cijela priča.

U slučaju turističkog sektora, toliko dragog našem premijeru Andreju Plenkoviću, inozemni kupci turističkih usluga i njihova kupnja ostale robe i usluga koje konzumiraju u Lijepoj Našoj sadrži izravne i neizravne poreze koje plaćaju pri kupnji, što, sa svoje strane, priskrbljuje državnoj blagajni značajne porezne prihode kao što sam to pokazao 2020. u svojoj knjizi: “Makroekonomija i porezi”. Zbog toga mastriške kriterije smatram neprimjerenima, oni ne funkcioniraju niti mogu funkcionirati u globalnim uvjetima, odnosno u uvjetima kako ove, tako i one prethodne krize.

Ono što je vrijedilo u vrijeme nacionalne države koja je bila suverena za sva četiri stupa vlasti (izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu te monetarnu) u okviru svojih granica danas u vrijeme tržišne države ne vrijedi. Zadnjih dana digla se, malo je reći, velika prašina glede inflacije, što sam odredio neprihvatljivim pristupom jer inflacija nacionalne i tržišne države ima zajednički samo – naziv. Ostalo se, u bitnim odrednicama, razlikuje. Slikovito rečeno, nacionalnu državu moguće je odrediti kao posudu u koju je moguće naliti tekućinu (tiskati novac) u ovisnosti o veličini njezina volumena. Za razliku od nacionalne, u tržišnoj državi posuda na svom oplošju ima više ili manje rupa, a one su različite veličine. Što je veći broj i što su rupe veće, to je moguće naliti više vode u slučaju istog volumena. Tekućina se naprosto izljeva ili ulijeva ovisno o odnosu pritiska vode u posudi i izvan posude. U nacionalnoj državi nacionalna banka tiska novac polazeći od veličine nacionalnog tržišta.

Nacionalna banka tiska novac kako bi održala poželjnu razinu gospodarskog rasta. (Tiskanje novca povećava potražnju i povećava profitnu stopu.) U globalnom svijetu konkurentnost gospodarstva (što je vidljivo putem salda na računu razmjene roba i usluga s inozemstvom) određuje hoće li se uvoziti ili izvoziti neka roba ili usluga. Helikopterski novac (sinonim za tiskarski stoj), ako je gospodarstvo nekonkurentno, rezultirat će dodatnim uvozom, a cijene se neće mijenjati. Vjerojatnije je da će se dodatno smanjivati. Postoji slučaj kartelnih sporazuma ili posebnih okolnosti (kao što je to prisutno udeseterostručeno povećanje cijena pomorskog transporta, temeljnog načina prijevoza roba na globalnoj razini). Međutim, to su ekscesi koji mogu biti čak jako neugodni i bolni, ali su neodrživi na srednji rok.

Ministar Zdravko Marić dobro je predložio premijeru Plenkoviću glede ograničenja cijene naftnih derivata. Prema tome, inflacija u nacionalnoj državi mjerila se povećanjem cijena, dok se inflacija u tržišnoj državi mjeri stopom smrtnosti (eutanazije) domaćeg gospodarstva. Navedeno ponovno osporava mastriške kriterije jer je inflacija kao kriterij ostatak prtljage iz vremena nacionalne države. Keynes je prognozirao kako će ekonomija postati dosadna (monotona) i tehnička disciplina jer će joj preostati riješiti uglavnom pitanja od manje važnosti. Trebat će, smatrao je Keynes, riješiti, zbog tehnički izmijenjenih uvjeta, tehnička pitanja kako bi se povećala učinkovitost. Smatrao je kako je u osnovi poznat ekonomski mozaik i to ne samo grosso modo nego i u posebnostima.

Tu je Keynes ponovio grešku Thomasa Roberta Malthusa, kojeg je izrazito cijenio i isticao, koji je ustvrdio kako se rast stanovništva kreće geometrijskim progresijom (1, 2, 4, 8, 16; q=2), a proizvodnja prehrambenih proizvoda povećava se aritmetičkom progresijom (1, 3, 5, 7, 9; d=2). I danas postoje zagovornici Malthusova pristupa. Polovicom prošlog stoljeća Rimski klub je temeljio svoje sumorne prognoze glede ugroze svjetskog gospodarstva zbog ograničenih količina raspoloživih sirovina, što je postalo tada dominantna tema koja je uzbudila svijet, na Malthusovim principima. S vremena na vrijeme, barem na trenutak pojave se Malthusove zlokobne prognoze. Oba su velika ekonomista zanemarila ljuski genij koji stvara probleme i potom za njih nalazi rješenja. Nažalost, prisutna klimatska ugroza koju generira čovjek sve se više pokazuje kao ljudski imperijalizam (kao vrste) prema prirodi. Naime, osporavatelji ugroze na temelju zagrijavanja ističu da je to još jedna zlokobna priča neomaltuzijanaca. Tako čovjek čovjeku nije vuk nego čovjek. Usput rečeno, Malthus i Keynes bili su zagovornici ekonomske politike merkantilista za koju mislim da je odlučujuće, dobro, polazište u izboru ekonomske politike u svim fazama razvoja kapitalizma pa, prema tome, i u uvjetima globalizacije. Drugim riječima, merkantilizam je uvijek imao odlučujuću važnost u zemljama koje označavamo kao učinkovite i odgovorne prema vlastitim građanima (suficit na računu platne bilance).

Da bismo obrazložili razliku ekonomista od ekonomista, potrebno je pogledati povijesni razvoj ekonomske misli. Do Smitha, oca moderne ekonomije i autora ekonomske biblije, rasprava o ekonomskim problemima svodila se na iznalaženje poželjne politike koja bi povećala bogatstvo države, posebno vladara.

Među ekonomistima je tako zanemarena izvozna carina. Izvozna carina je ocijenjena kao isključivo i samo fiskalna mjera, što je po mojem mišljenju, u najmanju ruku, pogrešno. Nisu naši preci bili baš tako naivni i bedasti. Izvozna carina se nametala u vrijeme kada nije postojao porez na dohodak od rada i kapitala pa je ona zapravo predstavljala upravo porez od rada i kapitala. Izvozne su se carine uvodile kada je to omogućavala konkurentnost domaćeg gospodarstva, uključujući i monopolni položaj odnosne zemlje (što dovodi u pitanje stav o fiskalnoj mjeri). Ostatak merkantilizma nalazimo u naslovu pete knjige “Bogatstva naroda” Adama Smitha koja glasi: “O prihodima vladara ili države”. Treba li uopće posebno isticati kako je Adam Smith velik dio rasprave posvetio kako bi pokazao (dokazao) da je merkantilistički pristup pogrešan način rješavanja ekonomskih problema. Ono što nije uspio nametnuti (slobodnu trgovinu) Adam Smith, učinio je uvjerljivo David Ricardo u svojim slavnim “Načelima političke ekonomije i oporezivanja” (1817.) gdje je, kako bi podržao engleski liberalizam, objavio teoriju komparativnih prednosti koja vlada više od dvjesto godina ekonomijom međunarodne trgovine.

U razdoblju od “Bogatstva naroda” do izdanja prve knjige Marxova “Kapitala” napisano je sve ili gotovo sve važno u ekonomiji. Zbog toga je Keynes govorio kako će ekonomija postati dosadna, monotona i tehnička disciplina. Keynesaov zaključak je bio dodatno pojačan radovima francuskog i švicarskog ekonomista i matematičara Leona Walrasa osamdesetih godina XIX. stoljeća (uz ugledne prethodnike W. S. Jevonsa i C. Mengera) koji su objasnili kako gospodarstvo teži općoj ravnoteži koja je granatirana izvanjskim šokovima. S Walrasom započinje dominacija matematike u ekonomiji.

Usput rečeno, opća ravnoteža, osim kao misaona konstrukcija, ne ostvaruje se. Opću ravnotežu precizirao je Pareto putem definiranja uvjeta njezina optimuma, što je dodatno rezultiralo matematici primjerenom elegancijom i preciznošću. Paretov optimum temelji se na marginalnim odnosima varijabli, pri čemu se sam optimum definira kao stanje u kojem nije moguće povećati korisnost jednih, a da se ne smanji korisnost drugih. Toliko o optimalnoj ekonomskoj politici u Lijepoj Našoj. Tako izraz “pa ako je” (logično navođenje slijeda jednadžbi) postaje ideja vodilja u istraživanju.

Općenito, u istraživanjima ekonomista dominira nacionalna država, dok su rasprave o globalnom gospodarstvu i tržišnoj državi daleko ispod stvarnih potreba. Neki bi rekli kako je to u interesu razvijenih zemalja i kapital odnosa. Ostaju krupne podjele između pristalica opće ravnoteže koji Keynesov pristup smatraju posebnim slučajem opće ravnoteže, dok kejnezijanci tvrde da je opća ravnoteža poseban slučaj ekonomike J. M. Keynesa. Razlika između dvaju pristupa, po mojem mišljenju, svodi se na potrebno vrijeme da bi se gospodarska struktura prilagodila novim okolnostima. Monetaristi smatraju da se prilagođavanje odvija u kratkom roku, za razliku od kejnezijanaca koji smatraju da se prilagođavanje odvija u dugom roku, od čega nema velike koristi: “Na dugi rok svi smo mrtvi”, kako je to rekao Keynes. Prvi su, grubo rečeno, pristalice matematičkog pristupa, a drugi ekonomske filozofije. Jedni i drugi koriste matematičke metode i modele. Međutim, razlika je što jedni rezultate modela smatraju zadovoljavajućim odgovorom, rješenjem, a drugi tek jednim od mogućih rješenja koje pomaže ekonomskoj filozofiji, kako je naslovila jedan svoj sjajni rad “Economic Philosophy” Keynesova suradnica Joan Robinson.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI