Zašto su poznati novinari britanskom tabloidu otvoreno govorili o samoubojstvu svog sina

Na svom Facebook profilu 2. ožujka prošle godine poznati gastro bloger i novinar Domagoj Jakopović, znan kao Ribafish, objavio je tužnu vijest. “Roka više nema. Posljednji ispraćaj je u Zagrebačkom krematoriju u ponedjeljak, 5. ožujka u 10. sati. Na profil je dobio puno utješnih komentara svojih znanih i neznanih sljedbenika. Na stranicama In memoriama osvanula je slika prekrasnog dječaka za kojeg je pisalo kako je iznenada preminuo 28. veljače 2018. u 13. godini života. To je isprva bilo sve. Upućenijim se krugovima počela širiti strašna vijest kako se dječak objesio. No, kako o tome nije bilo nikakvog spomena u medijima, dobar dio javnosti bio je uvjeren kako je Rubafish doživio tragičnu sudbinu prirodne smrti sina.

Iz kuta roditelja, strašna je spoznaja ostati bez djeteta, poglavito djeteta kojeg sa ovog svijeta ne odnese ni bolest ni nesreća sa smrtnim posljedicama. Da roditelji nisu o tome odlučili javno progovoriti za britanski tabloid The Sun, ne bismo niti mi nikada objavljivali ime dječaka koji je u pohađao 6. razred Osnovne škole Izidora Kršnjavog u Zagrebu prije nego što je počinio samoubojstvo vješanjem.

Majka i otac, svako iz svog kuta, njegovu su tragičnu smrt doveli u vezu s video igricom Doki Doki Literal Club.

U članku britanskog tabloida uz tragično preminulog Zagrepčana Roka novinari su opisivali i slučaj jednog nešto starijeg tinejdžera 15-godišnjeg  Bena Walmsley iz mjesta Bury u okolici Manchestera.

Na internetu su ostali tragovi života malenog dječaka. Budući je i majka dječaka novinarka Hrvatskog radija, kada se Rok rodio, ta je vijest bila medijski popraćena. Roditelji dječaka predstavljeni su svojedobno u Jutarnjem u reportaži o paru koji se voli i ima dijete unatoč tomu što vezu nisu okrunili brakom. “Dok se volimo, bit ćemo zajedno, a kada se prestanemo voljeti ili pred nas stanu neke nepomirljive činjenice, rastat ćemo se bez nepotrebnih administrativnih problema. Mi smo, kao vjerojatno i svi drugi, razgovarali o braku, ali i zaključili da nam je ovaj oblik veze zadovoljavajući i ono što trenutačno smatramo ispravnim – rekli su Mihaela i Domagoj”. U istom članku “Iako teška srca, Domagoj je priznao da se u neku ruku i boji braka jer smatra da još nije dovoljno odrastao, a plaši ga i činjenica da većina dobrih veza počinje brakom, ali se nastavlja razvodom. Međutim, tvrdi kako ne želi još dulje vrijeme stupiti u brak jer im on ne bi donio ništa bolje niti ljepše od onoga što imaju u obilju, a to su dijete, ljubav, poštovanje i kompromis”.

No njihova veza nije opstala, naime, Mihaela se udala i rodila dvije kćeri.

Na stranici jednog portala ostalo je zabilježeno “Rok Jakopović Potz ima 10 godina i dvije sestre. Odličan je učenik i izviđač, trenira golf, voli čitati knjige i stripove. U slobodno vrijeme ide u kino, igra se na Nintendo Wiiju ili gleda Youtube. Najdraži film mu je Matrix, a voli sve science fiction filmove, komedije i horore”.

Nakon razlaza, kao što to uobičajeno biva, stvari nisu blistave, a djeca u pravilu postaju žrtve nesporazuma i izostanka odgovornosti odraslih. O tome svjedoči i poruka koju je Mihaela Potz ostavila na svom Facebook profilu 29. lipnja 2016.

“Sto rec covjeku koji u 21:30 dijete od 10 godina samo, u nepoznatom kvartu, posalje nek hvata tramvaj za doma? Pa kad se to dijete, nakon sto je obislo pola grada, prestrasen i u suzama javi 1 sat kasnije, jer se izgubilo a on prokomentira “sam si si kriv jer nisi sisao na pravoj stanici”!!! A sve zato jer isti ima pravo na vecer u Pubu s deckima?!

Pa vi svi i dalje padajte na srcedrapateljske post-ove na Facebooku i divite se njegovim roditeljskim kompetencijama. A ja cu i dalje u javnosti furati imidz bad guy-a i telefonski tjesit i navodit dijete doma jer on rundu ne moze prekinut… Naivci…”.

Taj post na Facebooku jasno ilustrira kako je Mihaela Potz bila ljutita na nedogovornog bivšeg partnera i Rokovog oca jer je malenoga ostavio samoga na putu do njezinog doma.

Na istom profilu uočljivo je kako je Mihaela Potz znala za opasne aspekte video igrica jer je preko svog Face proila podijelila poveznicu na vijest koju je objavila N1 televizija.

 “Sedmogodišnja djevojčica iz jedne zagrebačke osnovne škole preplašila se kad su joj je na mobitel počele stizati poruke u kojima, između ostalog, stoje i upozorenja da se zbog navedene igre ubilo 130 djece u Rusiji. Iako nigdje nije službeno dokazano da se toliko djece ubilo upravo radi navedene igre, to je podatak kojim se djeca nastoje uplašiti.Igrica se zove Plavi kit i porijeklom je iz Rusije.

Iz policije su potvrdili da raspolažu saznanjima o međunarodnom fenomenu širenja opasne online igre koja se koristi i pod nazivom Plavi kit (Blue Whale). Pozvali su sve koji imaju konkretno saznanje o sudionicima ove i sličnih igara, da se odmah jave policiji.

U poruci koju su dobila djeca iz jedne zagrebačke osnovne škole, između ostalog, stoji: “Ne daj bože da ti se instalira jer onda si gotov/a. Znači ako uđeš u neku sliku plavog kita ili hashtag plavi kit ili tako nešto onda ti dođu pitanja kao osjećate li se loše? Želite li se ubiti i onda vam se automatski skine ta igra, a kad vam se skine, ne možeš je deinstalirati. Ako kažeš da ne želiš igrati i pokušaš je deinstalirati, ona će hakirati tvoje osobne stvari i sve će saznati o tebi. Kako ti se zovu roditelji itd. Prijetit će ti da će ti ubiti roditeljei onda je jedan od izazova igrice da se probudite u 4.20, drugi je da gledate horore cijeli dan. I tako ide sve prema gorem”, citirali su tada na portalu N1 vijest s  Indexa. Taj link na tu vijest svjedoči kako mama tragično umrlog dječaka ipak nije bila neupućena u svijet opasnih igrica koje su djeci, nažalost, sve dostupnije.

Iz njezine izjave koju je dala The Sunu proizlazi kako ona nije bila upoznata s krajnjim opasnostima igrice “Doki Doki Literature Club”.

Ta, naizgled bezazlena igrica s tematikom srednjoškolskih romansi besplatno je dostupna mladima, ali oni koji ju žele zaigrati moraju potvrditi da imaju 13 ili više godina. Potvrda ne uključuje roditeljsku zaštitu, a i na prvi pogled malo bi koji roditelj svome djetetu zabranio da ju zaigra.

Za igricu je napisano da briše granice između stvarnog i virtualnog života. To je igrica čiji glavni lik piše poeziju kako bi impresionirao djevojke u jednom trenutku postaje pravi psihološki horor. Iako je nemoguće sa sigurnošću tvrditi je li to razlog njegova samoubojstva, majka 12-godišnjeg dječaka iz Zagreba, koji je zimus izvršio samoubojstvo na isti način kao i lik u igrici, za The Sun Online je opisala ulogu koju je Doki Doki mogla odigrati u nesretnom slučaju. Jedan domaći portal prenio  je kako majka dječaka, u počecima nije shvaćala prirodu igrice, jer je igrica bila vesela i u njoj nije bilo ničeg neobično.

“Počeo je govoriti o tome kako igrica razbija ‘četvrti zid’, i dok ja nisam shvaćala o čemu je riječ, njemu su se i inače sviđale misteriozne intelektualne stvari. Rekao mi je da igra postaje čudna i pomalo zastrašujuća, ali tek smo nakon njegove smrti otkrili pravu prirodu igrice, kazala je majka 12-godišnjaka, Mihaela Potz za The Sun Online. Taj je članak objavljen 28. lipnja prošle godine.

Razbijanje ‘četvrtog zida’ značilo bi da igrica briše granicu između stvarnosti i virtualnog života. Likovi u igrici obraćaju se direktno igraču i na neki način on ulazi u samu igru. Igrač je ujedno i glavni lik, anksiozni učenik koji se, da bi impresionirao djevojke, učlanjuje u književni klub i započinje pisati poeziju. Nakon što se radnja razvije, najbolja prijateljica vašeg glavnog lika priznaje vam da se bori s depresijom. U uznemirujućem nastavku, pronalazite njeno obješeno tijelo. U nekoj od narednih scena pojavljuje se i problematična djevojka koja se naknadno, pred vašim očima, ubije nožem.

Je li igrica zaista odgovorna za smrt 12-godišnjaka iz Zagreba, nemoguće je ustvrditi. U The Sunu Mihalea Potz je rekla: “Policija ne može otkriti do koje je razine odigrao igricu jer sama igrica briše spremljene podatke. Znamo da je gledao kako ju drugi igraju na YouTubeu. U posljednjem mjesecu života promijenio se, postao je ‘mračniji’. Izgubio je interes za školom, a bio je jedan od najboljih učenika u razredu. Pojavili su se i problemi sa snom, prestao je jesti, a za to nije bilo naznaka. Puno se toga događalo s mojim sinom. Doki Doki samo je jedan dio toga, ali moram znati da je njegova smrt imala neko značenje. Mora pomoći drugoj djeci, odgovornost je roditelja govoriti o tome, kazala je majka Mihaela Potz.

 Poznati bloger i novinar, Domagoj Jakopović Ribafish, inače otac dječaka, o tragediji je napisao poduži Facebook post koji ledi krv u žilama svakog roditelja.

“U policiji su kasnije rekli da su današnji klinci oholi i bahati, i da je vjerojatno time išao izraziti neki svoj bunt. Tu mi je palo na pamet da je htio nešto dokazati i naljutiti nas jer je bio u kazni od ekrana, pa možda išao prenkat, pokazati nam da se s njim ne možemo zezat, i onda je to pošlo po zlu. Možda. Današnji klinci od 12 ne znaju granicu između života i smrti, jer kad netko blizak umre ti im ne kažeš da ga nema i da je zakopan u zemlji i da povratka nema, nego svi milkimo i tepamo; ma on ti je gore s anđelima, ona nas gleda s neba sve je u bijelom i bla bla bla. I te proklete igrice u kojima Super Mario ima 10 života, i filmovi i serije u kojima se sve uvijek spasi u zadnji tren… I tu dolazimo do najlogičnijeg mogućeg rješenja – taj mali hrabri i bistri kompjuteraš, gejmer, izviđač, on je išao raditi neki pokus. Išao je vidjeti kako to što je vidio na igrici Doki Doki izgleda u stvarnosti. Napravio omču i iz dosade ili istraživačkog duha, umjesto da radi zadaću, stao na stolac s kotačićima, pokliznuo se i… I svi me tjeraju da vjerujem u to, ali teško je vjerovati kad si ostao bez pola mozga i cijele duše, napisao je tada Ribafish.

Na raznim forumima moguće je pročitati različite komentare o ovom slučaju. Jasno je da postoji puno skeptika koji ne vide odgovornost u video igrici, ma koliko ona opasna po dječju psihu bila. Upućeni čak tvrde kako postoji stanovita nekrofilna organizacija u Zagrebu koja je povezana s različitim oblicima ilegalnog profita na djeci i mladima. Neki čak tvrde da ta specifična krim organizacija, slično kao nekadašnja Crna ruža, vreba na klince poznatih roditelja, za koje procijene da neće imati nužni pa čak i apsolutni roditeljski štit,  kako bi ih dovela u psihološko stanje koje ih vodi do samoubojstva. Takvim organizacijama potrebne su uplašene mlade jedinke, kojima će se negdje u podsvijesti ucrtati smrt u poznatoj mladalačkoj formi, i kojima će ta ista organizacija ponuditi razne sadržaje ili proizvode kako bi ih pridobila na razne konzumacije u toj osjetljivoj i neformiranoj dobi. Nećemo reći da se radi o sekti, jer se tu radi o konkretnim mračnim i u konačnici krupnim ilegalnim interesima.

Neki upućeni sugovornici tvrde kako je toj organizaciji posao olakšan jer su djeca na mobitelima, odnosno usmjereni ka raznim ekranima. Preko mobitela ih je lako izmanipulirati i u tom smislu upozoravaju nas kako je ta ilegalna organizacija, osim profita koji ostvaruje na opijatima ili dječjoj pornografiji, također spojena s hakerskim ekipama. Ovi potonji imaju zadatak opservirati raznim porukama djecu.

Ostvaruju to tako jer neki, poput mame hakerice, inače VIP menadžerice, o kojoj smo već pisali, te njezine pomagačice, aktivistice po pitanjima jedne organizacije koja pomaže djeci oboljeloj od jedne bolesti, osobno prave listu djece koje će hakerski inficirati raznoraznim pogubnim porukama a koje djeci pristižu s prikazima brojeva njima znane djece. Tako, primjerice mama hakerica, curicama iz razreda njezine kćeri, te nekima koje njezina kćer poznaje s raznih aktivnosti, šalje za psihu djece fatalne poruke tipa, nemoj jesti – već si predebela; pij puno kave – tako ćeš biti ljepša; pokušaj progutati čim veći gumeni bombon ali bez žvakanja; curicama koje su jedinice čak šalje poruku kako su jadne jer nemaju brata ili sestru a sve će druge uskoro ili dobiti prinovu ili će pak usvojiti djecu ne samo iz Doma u Nazorovoj nego čak i iz Afrike. Mama hakerica na opasan način opservira djecu raznim porukama, ali zasad joj nitko ne staje na put jer ona nije Franjo Varga koji šalje SMS-ove u političke svrhe pa dobro dođe za kastriranje na političkoj sceni. U ovoj državi, nažalost, nitko ne istražuje ozbiljna kriminalna djela na štetu djece, čak ni kada se šestaš ubije vješanjem.

Najjednostavnije je, kao i ranijih godina, za sve okriviti ili neku fantomsku Crnu ružu, ili neidentificiranu sotonsku sektu ili pak video igricu.

Zato, svaki put kada u rubrici osmrtnici ugledate neko mlado dječje lice koje je napustilo iznenada ovaj svijet, zastanite i zapitajte se, je li to dijete možda sa sobom u smrt ponijelo neku strašnu tajnu koje nije smjelo podijeliti čak ni sa svojim bližnjima. Niti su te tajne mogle biti pronađene u njegovom mobitelu ili računalu. Naime, kao što se u nekim opasnim igricama poruke brišu čim idete na novu razinu, tako i mama hakerica briše poruke i djecu – žrtve potiče porukama – ovo odmah izbriši čim pročitaš – to je zaštita od virusa i hakiranja?!.

Facebook Comments