Što je teorija zavjere? Postoje mnoge definicije te sintagme, ovisno s koje se točke na to gleda, što joj je ishodište, koja joj je svrha, što je krajni cilj, na kojoj ideji je zasnovana i tko ju provodi. S akedemskog diskursa teorija zavjere je negdje između loše imitacije znanstvene teorije i političke patologije, što dolazi iz središta političke moći kao “legitimne političke zbilje” i trenutačne ili dulje vremenske potrebe. Teorije zavjere još su uvijek neistraženo područje, koje se počne plesti kad se nešto taji, kad se osjeća nekakva ugroza i politička kriza. Teorijom zavjere se pokušava objasniti uzrok, posljedica i krajni ishod nekog važnog i bitnog događaja, kao tajni i zavaravajući plan moćnih osoba, koje negiraju taj događaj kao rezultat direktne aktivnosti ili prirodnih pojava. Jednostavno teorija zavjere je laž i obmanjivanje većine od strane pojedinca ili neke manjine, u vlasti, pri vlasti, ili oporbi, kako bi se prikrila istina, radilo ispod žita, tobože štitilo narod i čuvalo državu, a zapravo tajno radeći isključivo o osobnom interesu ili koristi pojedinih interesnih skupina.
Aktualna teorija zavjere, koja svakom laiku, po tom pitanja upada u oči, jer je prenaivna i očigledna iskonstruirana konstatacija jest: Svaki glas za Škoru je glas za Milanovića. Tome se čak ne možeš niti smijati, koliko je plitko, glupo, deplasirano, politikansko, prizemno, primitivno, prepoznatljivo, HDZ-ovsko, “domoljubno” očajno, vodviljsko, cirkusantsko, palanačko, bizantijsko, tračersko, …ispod svih razina, nešto što vrijeđa prosječnu inteligenciju i zdrav razum.
Unatoč, svemu navedenom, mnogi će u to povjerovati. Glasati će opet i ponovno za KGK, jer inače ode ‘sva mast u propast’, vratiti će se komunizam, na mala vrata, a možda nešto slično Jugi, nekakav region na Zapadnom Balkanu, ili jugoistoku Europe (?). Kaj god!
Lakše, brže i jednostavnije, upola snage, će Milanović pobijediti KGK nego Škoru, zbog mnogo čega, počem od intelekta, sposobnosti, vještina komunikacije, konstruktivnog dijaloga, upravljanja i vladanja sobom, općih i posebnih znanja, karaktera, vrludanja, pretvaranja, “domoljublja”, vjerodostojnosti, minuloga rada, postignuća, pregnuća, motivacije (vanjske i unutarnje), brenda, iskrenosti, varijacija na temu korupcije, manjina, pozdrava ZDS, poznavanja povijesti, geostrategije, geopolitike …
Užasno mi smeta kad se govori kako je Škoro pjevač. Što onda ako je i pjevač? Kolinda se uporno trudi biti pjevačica i još svašta što estradu čini i predstavlja.
Postane li doktor Škoro predsjednik države, zasigurno više neće održavati koncerte, koje mu sada brane, iako su dogovoreni prije godinu i više dana. S tom rabotom su se gadno ‘prešli i zaribali’, jer nekoliko neodržanih Škorinin koncerata, neće pokvariti njegov rejting i uništiti ugled, osiromšiti ga ili odmaknuti od velikog dijela naroda koji voli njegove pjesme, uživa u njima, pjeva ih s njim, veseli se njegovim nastupima i smatra ga svojim, što god bio, ne nužno predsjednik. Dapače! Postat će više narodni predsjednik, jer je svakome jasno da se ga državotvorna stranka i njihova kandidatkinja boje.
Tko KGK smatra svojom? Nisu to smatrali ni onda kad im je uvaljena, kao njihova, a zapravo je bila, je, i bude, pravo pravcato kukavičje jaje. Glasovali su za nju po naredbi vrha svoje partije, po defaultu, iz straha od stranačkih lidera i njihovih trabanata, koji su pomno pratili, tko je izašao na izbore, gdje je tko “pobijedio”, koje je glasačko mjesto zakazalo. Slijedila je analiza i sankcije, kao u vojsci. Sad ta vojska nema vrhovnog zapovjednika. Međutim, sve se može okrenuti. Jedan dobar ‘deal’ između vodećih aktera i sve će se zaboraviti, SMS-ovi, napadi, stavljanje na margine, izopćenje, odmaci … Privremeno nepodoban, postat će podoban, iskorišten i ponovno odbačen, kao mnogo puta ranije. Zna on to dobro, zato će se ovaj put cezarski naplatiti, u mnogo čemu, naročito pomilovanju, oprostu, lovi, benefitima, nekretninama, neuplati poreza, nevidljivom funkcijom, sinekurom u diplomaciji (biti vozač je vrlo unosno), uhljebarstvom, školovanjem i zapošljavanjem djece, unuka, rodijaka, kumova, ljubavnica.
Ništa novo i nepoznato. To sve se djelotvorno, sukcesivno koristi od nastanka i postanka suverene, neovisne, slobodne, demokratske, moderne Lijepe Naše, koja je nekima majka, a mnogima maćeha.
Gospodin, bivši premijer Zoran Milanović, ne treba uopće ništa raditi u ovoj predsjedničkoj pretkampanji i izbornoj kampanji. Pobjeda će mu sama od seba pasti u krilo, zbog “svađe” između Kolinde i Škore, njihovih stožera, simpatizera, podupiratelja ( svjetovnih i crkvenih), međusobnih podmetanja, izvlačenja i pranja prljavog veša, krivotvorenja povijesti, izmišljanja tople vode, brendiranja, posizanja za vlastitom djecom kako bi se ušičario koji poen i digao rejting. Mislim da Škoro to neće raditi. On je iznad toga. Njegov odgoj, intelekt, vjera, filozofija i svjetonazor to ne mogu dopustiti. Škoro je iznad takvih malograđanskih opcija. On se neće ulizivati niti Trumpu, niti Putinu, a kamoli Orbanu ili Erdoganu, Vučiću ili Dodigu, kao što neće uzdizati Dragana Čovića i priskrbiti mu počasni doktorat.
Škoro domoljublje živi, baš kao i Milanović. Nijednom od njih se neće morati platiti odšteta, odnosno kompenzacija, što napuštaju svoje sadašnje radno mjesto ili funkciju, kako bi ušli u izbornu kampanju i postali predsjednikom uz manju plaću. Mislim da nam gospodin Kamarko duguje nešto istine iz ove priče. Znam, sad ćete me mnogi popljuvati. Baš me briga! Milanović je bio i bit će, ukoliko bude izabran državnik, čak i onda kad kaže da je naša država slučajna. Zna on dobro zašto je to rekao, kao i mnogi od nas. Ismijavali su ga za onu puknutu cijev u njegovu stanu, što je iznio onomad u Gunji. Nije on toliko bedast ili lud da je napravio jednakost tih poplava. OK! Griješio je. Bio je svojevoljan, tvrdoglav, nedokazan, samodostatan, tašt, bahat, ali kad je trebalo stati u obranu suverenosti države bio je uvijek spreman to učiniti. Ni pred kim nije nikada nigdje klečao, za nikim nije trčao, nikome nije ulazio u šator, ni sa kim nije plesao, namjerrno skakao na kiši, niti pjevao, a još manje se grlio i ljubio, pod viškom maligana i u eforiji tuđe pobjede.
Milanović je dokazao da je veći Hrvat od mnogih koji se drže za srce prilikom sviranja državne himne, kite državnim insignijama i slave svoj ratni put, često odrađen u ‘München bojni’, nekom podrumu, kafiću, birtiji…
Nije bio u ratu s puškom u ruci, kao niti mnogi drugi. Hrvatska se nije branila samo na prvoj crti bojišnice. Bilo je tu mnogo crta i područja borbe i obrane.
S Milanovićem kao predsjednikom države se ne vraća nikakv komunizam, kojeg zapravo nikad nije niti bilo. U bivšoj državi bio je na djelu socijalizam. Veća opasnost i “strah” od toga čime nas sada u svom svojem strahu i očaju, od gubitka predsjedničkih izbora, plaši vrh HDZ-a jest velika koalicija, koja je već dugo na djelu i po svemu sudeći će se ostvariti. Tad će svi prebjezi iz SKJ i SKH, odnosno njihovi potomci, biti u političkoj kaoaliciji i u vlasti, što je bila glavna ideja prilikom prestrojavanja ranih devedesetih.
Uz doktora Škoru, pogotovo ako ojača predsjedničke dužnosti i proširi djelokrug rada i ovlasti, ta zamišljena Velika koalicija će biti teško ostvariva, gotovo nemoguća. Dogodi li se to ipak, što priželjkuju naši europski i američki tutori i gazde, bit će strogo kontrolirana, bez ikakvih eskalacija moći. Osim toga niti Plenković, niti Bernardić nisu neki jugonostalgičari i komunisti.
Mislim, da o aktualnoj predsjednici ne bi više trebalo trošiti riječi, vrijeme, niti prostor. Ona je sama sebe svojim činjenjem i nečinjenjem, bezbrojnim gafovima, čuvenim eskapadama, infantilnim ponašanjem, nedoraslošću funkciji, glumatanju i vrludanju ”eskomunicirala”, derogirala, difamirala, osramotila i izbacila iz utrke za predsjednicu države. Kad bi oko sebe imala prave i iskrene ljude (savjetnike, prijatelje, kolege, rodbinu) oni bi joj savjetovali da ne ulazi u izbornu kampanju. Neki od tih, iz njezinog najbližeg okruženja je namjerno loše savjetuju, kako bi se što više sramotila i diskvalificirala. Žao mi je, jer ona to ne ne ‘kuži’, ne shvaća i ne percipira. Otjerala je od sebe ljude koji su je stvorili, postavili, pridržavali, podržavali i pomagali joj. Pitanje je samo tko joj je to sve savjetovao? Nije nimalo teško pitanje. Lako i jednostavno je za pogoditi. Taj zapravo vlada državom. Pitanje je samo što želi time postići? Koliko je njegova osobna korist od toga? Je li to možda nekakva osveta nekome, za nešto? Bilo bi dobro da o tome dobro promisle svi iz njegova nekadašnjeg “legla”. Čovjek koji sve to smisleno godinama radi nije prijatelj nikome, nije domoljub, već idejni začetnik mnogih zavjera, koje su nas dovele tu gdje jesmo, dok se on stalno bogatio i neizmjerno obogatio.
Škoro voli ovu zemlju, voli je i Milanović, voli je i Kolakušić, vole je i mnogi drugi, znani i neznani, veliki i mali, siromašni i bogati.
Dajmo im priliku da to zorno pokažu i dokažu svojim djelima.