Listopad 1991. bio je izrazito težak za Dubrovnik i okolicu. S kopna, mora i iz zraka, više od 13 tisuća pripadnika JNA, uz pomoć srpskih i crnogorskih rezervista, napalo je Grad i njegovu okolicu.
O užasu i granatiranju koje je tih dana, prije 30 godina, započelo, svjedoči i 27 poginulih te stotinu ranjenih dubrovačkih branitelja i civila samo u prvom tjednu listopada.
No iz susjedne Srbije i dalje dolaze skandalozne teorije događaja iz prošlosti, pa je tako srpski Telegraf objavio nevjerojatno neistinit i skandalozan članak u kojem negiraju odavno utvrđene činjenice.
U svojoj priči o napadu na Dubrovnik Telegraf, zapravo relativizira događaje iz listopada 1991., pa piše svoju ‘Istinu o granatiranju Dubrovnika’, koja donosi svjedočenja dvojice navodnih europskih promatrača koji u tekstu nisu imenovani. Skandalozne izjave poput te, da su “hrvatski branitelji izazvali napad na Dubrovnik”, dok se “JNA ponašala krajnje suzdržano”.
Ovakav, lažni način izvještavanja o povijesti, iako očekivan, uistinu je skandalozan, a osobito ako se uzmu u obzir poruke koje u posljednje vrijeme dolaze iz Srbije.
Informacije koje su srpski mediji o napadu na Dubrovnik plasirali prije 30 godina svojoj javnosti, također su bile skandalozne, pa su, kada su slike granatiranja i zapaljenog grada procurile u javnost, predstavnici vojske tada su priopćili kako “crni dim ne potiče od razaranja grada već od paljenja guma”.
Radio-televizija Srbije je prikazivala slike Dubrovnika sa stubovima dima objašnjavajući kako lokalno stanovništvo pali automobilske gume, kako bi simulirali ratna razaranja grada.
U razini izvještavanja iz devedesetih, 30 godina nakon rata, tiskovina Srpski Telegraf piše o takozvanoj istini o napadu na Dubrovnik, a Dubrovački dnevnik u cijelosti donosi ovaj skandalozni članak.
Granatiranje Dubrovnika 1991. bio je režirani napad Hrvata s namjerom da izazovu osudu međunarodne zajednice i Srbe opet predstave kao negativce, budući da je riječ o zaštićenom kulturnom dobru.
Hrvatske paravojne formacije namjerno su provocirale snage JNA ne bi li ih izazvale da otvore vatru iako je postojala striktna naredba da ne odgovaraju na njihove vatrene provokacije iz starog grada i njegove neposredne okoline.
O ovome svjedoče i dvojica europskih promatrača koji su za vrijeme ratnih operacija obišli Dubrovnik, čije je svjedočanstvo dio dokumentarnog filma o događanjima u Dubrovniku i koji se nedavno pojavio na društvenim mrežama.
Jedan od njih objašnjava da je svjetska javnost uvjeravana da napadi vojske na Dubrovnik nisu izazvani ničim, osim njihovim divljaštvom
Hrvati su 15. kolovoza 1991. napali vojnu bazu u kotorskom zaljevu i bili su žestoko poraženi. Jugoslavenske snage stacionirane u Crnoj Gori su poslije toga krenule u ofenzivu i sukobile se s hrvatskom vojskom u blizini Dubrovnika. Mete van zidina starog grada su uglavnom bili hoteli koji su korišteni kao kasarne, dok su hrvatske snage na niže katove smještale izbjeglice. nasuprot novinarskim izvještajima, stari grad je imao neznatna oštećenja. rečeno je da je palo 15 tisuća granata. ja sam izbrojao 15 gelera u glavnoj ulici. JNA je mogla uništiti Dubrovnik za dva sata. on nije bio uništen”, kaže sugovornik u prilogu.
Drugi ističe da je očigledno da su Hrvati koristili stari grad kao obrambeni zid.
“Gađali su iz bolnica i imali jednu minobacačku poziciju u blizini našeg hotela. posljednja kap za mene je bila bombardiranje našeg hotela. rekao sam direktoru hotela da kaže momku s teškim naoružanjem na katu iznad nas da prestanu pucati na Srbe jer će oni uzvratiti”, navodi on.
O ovome svjedoči i Radan Nikolić, borac s dubrovačkog ratišta, koji podsjeća da su hrvatske paravojne formacije provocirale sukobe, izvodeći prepade i zasjede.
“Prvog listopada je krenula ta dubrovačka operacija, ali ono što je prethodilo uzvraćanjem vatre na ciljeve s kojih su oni gađali položaje JNA jesu zasjede koje su kontinuirano pravili. To je bio odgovor na naredbu od 13. rujna da se napadnu sve jedinice i kasarne JNA na teritoriju hrvatske s tim da te paravojne jedinice to nisu poštovale, pa su prelazile granice crne gore i bih. samo toga dana ubili su 27 vojnika JNA i oko 70 teško ranili. onda su krenuli oružani sukobi, JNA je ušla na teritorij hrvatske. posebno je bilo važno, o tome u knjizi govori general Kadijević, izazvati gađanje starog grada i uspjeli su u tome 6. prosinca, kada su iza zidina djelovali prema jedinicama JNA, prema utvrđenju na Srđu. JNA se ponašala krajnje suzdržano, postojala je naredba da se ni po koju cijenu ne gađa, palo je svega nekoliko granata. Između raketnih djelovanja bilo je i primirja, ali bi ga uvijek hrvati prekršili. tako da je to potpuno iskrivljena slika o bombardiranju Dubrovnika”, zaključuje Nikolić.
Bulatović: Hrvati su sami pravili dramu
Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore, pričao je da se hrvatska vlada borila za simpatije svjetske javnosti. podsjetio je da su svjetski mediji imali svoje izvjestitelje u Dubrovniku.
“Kada su novinari upitali Adrijana Stingera da prokomentira granatiranje, rekao je da mu nije poznato da je na grad palo 15 tisuća granata iako živi u Dubrovniku. Inače, hotel Argentina, u kojemu je bila smještena promatračka misija, praktično je sastavni dio starog grada. Naveo je da je za vrijeme ratnih operacija Dubrovnik obišlo više od stotinu domaćih i stranih novinara. Došli su brodom Argosy, pod zastavom Crvenog križa, i svi izvjestitelji su konstatirali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESCO-a”.
Bivši oficir JNA Veselin Šljivančanin ističe da Hrvati jesu i mnogo prije toga pravili razne provokacije, ali da je, prema njegovom saznanju ispaljeno svega nekoliko granata i to na obalu.
“S brodova je ispaljeno nekoliko granata na njihovu rivu, nitko nije gađao objekte niti je tko prikazao da je neki od objekata srušen. Do toga ne bi došlo da nije bilo njihove ničim izazvane provokacije. Sjećam se i da su prije toga nekog vojnika mornaričkog u Splitu zadavili”, dodaje Šljivančanin.
Vojislav Šešelj, lider SRS
“Granate koje su pale na sam stari grad nisu bile komanda JNA, već osobni čin komandanta Vladimira Kovačevića Ramba, pošto su mu stradali vojnici.”
Komandant Jugoslavenske ratne mornarice Miodrag Jokić priznao je krivicu pred sudom u Hagu, ističući da su vojnici pod njegovom komandom granatirali područje Starog grada Dubrovnika, uslijed čega su dva civila poginula, a tri ranjena. Tijekom suđenja rekao je da se nada da će njegov postupak doprinijeti konačnom pomirenju i zajedničkom životu naroda na ovom području. Jokić je zbog ratnih djelovanja u Dubrovniku osuđen na sedam godina zatvora.
Rat je rat i daleko od toga da je naša vojska radila striktno se držeći pravila ratovanja. Činjenica je da je i na našoj strani bilo nevojničkog ponašanja, da su rezervisti upadali u kuće i pljačkali pa je tako ostala zabilježena čuvena slika kako na ramenu nose čitave polutke šunke.