Jedan od najvažnijih i medijski najpopračenijih vanjskopolitičkih događaja prošloga tjedna svakako je bio posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Washingtonu – Bijeloj kući i Kongresu.
Rezultat je jasna potvrda nastavka rata i izostanka novih prijedloga koji bi bili usmjereni prema diplomatskom rješenju ukrajinskog sukoba. Ne samo zbog pružanja nove američke vojne i financijske pomoći Kijevu, što je samo po sebi već gotovo razumljivo i koja je, osim toga, bila najavljena i prije dolaska Zelenskog – nego i zbog retorike i gesti koje smo mogli čuti i vidjeti kako na zajedničkoj medijskoj konferenciji čelnika dviju država nakon sastanka tako i unutar Kongresa u vrijeme i nakon obraćanja Zelenskog američkim zastupnicima.
Dovoljno je podsjetiti kako je Zelenski na medijskoj konferenciji rekao da je za njega rješenje za sukob povlačenje ruskih snaga sa svih ukrajinskih teritorija i plaćanje ratnih odšteta za nanesenu materijalnu štetu i počinjene ratne zločine. Biden na te riječi nije reagirao, što onda logički znači da se s njima i slaže – jer šutnja je odobravanje – barem je tako u visokoj politici.
Međutim, jasno je kako se s tim riječima baš i neće složiti Moskva jer za nju predstavljaju poziv Zelenskog na rusku kapitulaciju, i zbog čega ona postavlja pitanje čemu onda uopće pregovori.
Drugim riječima – ni od pregovora ni od mira u Ukrajini još dugo neće biti ništa.
Nastavak rata
Iako Zelenski tijekom boravka u Washingtonu nije osigurao nikakvu novu vojnu pomoć Ukrajini koju Kijev već dugo i uporno od Zapada traži, a proturaketni sustavi Patriot Kijevu su bili obećani i prije njegova posjeta, ukrajinski je čelnik dobio ono po što je najviše i došao: jasnu potvrdu svima, i kod kuće i u svijetu, da iza njega u punom smislu te riječi stoji vodeća svjetska supersila – Amerika, i da će o tome oni koji mu se na bilo koji način suprotstavljaju i ubuduće itekako morati voditi računa.
Ako takvih u Kijevu više i nema puno s obzirom na to da je Zelenski već ranije zabranio djelovanje oporbenih stranaka, svakako ih ima unutar Europske unije. Prije svega onih koji se zalažu za brzo rješavanje ukrajinskog rata diplomatskim metodama, svjesni kako nastavak rata unedogled može imati katastrofalne posljedice i za sam EU – kako one ekonomske tako i sigurnosne.
Jedan od takvih svakako je i francuski čelnik Emmanuel Macron koji posljednjih dana, odmah nakon svog povratka iz službenog posjeta Washingtonu, ne prestaje pozivati na nužnost građenja nove europske sigurnosne arhitekture koja mora sadržavati sigurnosna jamstva i za Rusiju. Takvi njegovi stavovi naišli su na prilično oštru neizravnu reakciju visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella koji je rekao kako najprije treba dati sigurnosna jamstva Ukrajini, a da se tek onda “eventualno može govoriti” i o tom istom za Rusiju. Borrell se, osim toga, često izjašnjava za nužnu ukrajinsku pobjedu na bojnom polju, čime se s pozicije prvog diplomata EU-a zapravo promiče u njegova “ministra obrane”. Diplomati bi ipak “po vokaciji” trebali težiti diplomatskim, a ne vojnim rješenjima bilo kojeg sukoba. Za ovo drugo zaduženi su generali i ministri obrane. Ali više ionako ništa nije kao prije. Mogli bismo slobodno reći: na djelu je ona “cilj ne bira sredstva”.
Jedinstveni pogled
Ali Macron sigurno nije došao iz Washingtona da bi svoja mišljenja i svoje stavove i kod kuće i unutar EU-a “prosipao” bezveze, a time i svoj autoritet. Teško je, naime, povjerovati, da “neke sugestije” o svemu izrečenom nije dobio i od samog Bidena.
Jer i Biden je na spomenutoj medijskoj konferenciji sa Zelenskim, objašnjavajući, na pitanje novinara, svoju suzdržanost vezanu uz isporuku sustava Patriot, rekao kako je potrošio “stotine sati” na razgovore s čelnicima europskih saveznika u uvjeravanju u nužnost pomoći Ukrajini, što su svi prihvatili, ali da oni ne žele isporukama suvremenog oružja Kijevu “riskirati Treći svjetski rat s Rusijom”.
Drugim riječima, možda Macron u svojim navedenim stavovima i nedavno iskazanoj želji da ponovno razgovara s Putinom o Ukrajini i nije toliko usamljen kako to misli Borrell.
Međutim, ni u samim Sjedinjenim Državama nema jedinstvenog pogleda u vezi s pomoći Ukrajini, preciznije, njezinoj količini i vrsti – jer su o samoj potpori Ukrajini suglasne obje političke stranke. O tome 21. prosinca piše i medij POLITICO u tekstu “Republikanci hvale Zelenskog, ali se protive budućoj pomoći”.
U tekstu se navodi kako je Zelenski stigao na Capitol Hill spreman pohvaliti dvostranačku potporu zastupnika koji su pomogli financirati napore njegove zemlje u obrani od ruske invazije. “No, usprkos uglavnom toplom prijmu, nekoliko republikanskih zastupnika, uključujući one koji trebaju preuzeti vodeće položaje, još nisu bili spremni obvezati se na nastavak financiranja u sljedećem sazivu.”
“Očito postoji zabrinutost da novac ne ide na mjesta za koja je namijenjen. Posjedovanje dolara poreznih obveznika koji odlaze bilo gdje, bilo u zemlji ili inozemstvu, zaslužuje pomno ispitivanje”, rekao je Steve Scalise za POLITICO u prošlu srijedu.
Na pravoj strani
“… Republikanci kažu da podupiru i Zelenskog i njegovu vojsku, kao i ukrajinski narod. Ali mnogi od tih istih članova također kažu da planiraju primijeniti nadzorne ovlasti kako bi pažljivo ispitali desetke milijardi koje je SAD potrošio.”
“Ali iznad svega se nadvija promjena vlasti u Zastupničkom domu. … Najkonzervativniji članovi Republikanske stranke nisu se suzdržali od skepse u pogledu potpore dodatnom financiranju.
“Trebali bismo biti fokusirani na pokušaj obuzdavanja rata, a ne širenja rata. Govor Zelenskog u Kongresu koji je govorio o nastavku rata do konačne pobjede i geste Nancy Pelosi prema Zelenskom, poput ljubljenja preko govornice, davanja njemu ukrajinskog stijega s potpisima zastupnika na neki način šalje poruku da smo suglasni sa širenjem rata. I mislim da bismo trebali slati drugačiju poruku”, rekao je zastupnik Warren Davidson, član Kluba za slobodu, navodi POLITICO.
Ubrzo nakon završetka govora Zelenskog, zastupnik Matt Gaetz objavio je na Twitteru izjavu u kojoj stoji da “predsjednika Zelenskog treba pohvaliti što je svoju zemlju stavio na prvo mjesto, ali američki političari koji udovoljavaju njegovim zahtjevima nisu voljni učiniti isto za našu”. “Prelijevanje milijardi dolara poreznih obveznika za Ukrajinu dok je naša zemlja u krizi definicija je posljednje Amerike. Nije promijenio moj stav o obustavi pomoći Ukrajini i istrazi prevara u već obavljenim transferima”, citira kongresnika spomenuti medij.
Ovo posljednje riječi odražavaju stavove znatnog dijela republikanaca i američke javnosti zabrinutih zbog velikog rasta kriminala, a još više zbog masovnih i neprekidnih ilegalnih ulazaka migranata u SAD preko američko-meksičke granice. Slike o tome ne prestaju stizati, a javnost, poglavito ona koja simpatizira Republikansku stranku, ne gleda sa simpatijama kako njihov porezni novac odlazi za Ukrajinu, dok za izgradnju učinkovitih graničnih prepreka, koje će spriječiti ilegalan ulazak u zemlju – novca nema. Zato nije čudno što je prijedlog američkog državnog proračuna bio zapeo u Senatu jer republikanci traže od Bidenove administracije osiguranje većih sredstava od predviđenih za sprečavanje ilegalne migracije.
Strah od poraza
S druge strane, američki analitičari često podsjećaju kako demokrati nemaju afiniteta za sprečavanje ulaska ilegalnih migranata i da su im skloni olakšati dobivanje potrebnih dokumenata za ostanak na američkom tlu – s obzirom na to kako oni predstavljaju dodatni izborni potencijal u korist Demokratske stranke u budućnosti.
Robert Kagan, jedan od vodećih američkih neokonzervativaca i kreatora američke vanjske politike unutar tzv. duboke države, u najnovijem opširnom tekstu za medij Foreign Affairs, siječanj/veljača 2023., također se osvrće na pitanje američke pomoći Ukrajini.
On, međutim, polazi od činjenice da je američka pomoć toj zemlji nužna za američke nacionalne interese, odnosno aludira da bi ukrajinski poraz od Rusije značio i poraz SAD-a na međunarodnoj razini i što se, onda, samim time, ne smije dopustiti. Drugim riječima, Kagan sudbinu Amerike gotovo da veže uz onu ukrajinsku, iako i sam podsjeća kako su oni Amerikanci koji su suprotnog mišljenja od njegova, često naglašavali kako SAD nema nikakve nacionalne interese u toj zemlji. Ali i oni su sada promijenili mišljenje, tvrdi Kagan.
On ukazuje na vječna proturječja između Amerikanaca koji žele izolacionističku politiku, tj. Ameriku usmjerenu samoj sebi i svojim problemima, koja ne rješava tuđe i ne brine se za sudbinu ostalog svijeta, i onih drugih, koji smatraju da je američka briga za svijet i njegove liberalne i demokratske vrijednosti ključna za američke interese. Kagan, naravno, nedvojbeno pripada ovim drugima, kao i Demokratska stranka u cjelini, odnosno aktualna Bidenova administracija. On u tom kontekstu navodi sljedeće: “Amerikanci su se od tada borili da pomire ova proturječna tumačenja svojih interesa – jedno usmjereno na sigurnost domovine i jedno usmjereno na obranu liberalnog svijeta izvan obala Sjedinjenih Država”.
Rizično ponašanje
“Prvi je u skladu s preferencijama Amerikanaca da budu ostavljeni na miru i da izbjegnu troškove, odgovornosti i moralne terete vršenja moći u inozemstvu. Drugi odražava njihove tjeskobe kao liberalnih ljudi da će postati ‘usamljeni otok’ u moru militarističkih diktatura. Oscilacije između ovih dviju perspektiva proizvele su ponavljajuće udare bičem u američkoj vanjskoj politici tijekom prošlog stoljeća. …
… Što je ispravnije, moralnije? Koji je bolji opis svijeta, bolji vodič američkoj politici? Realisti i većina međunarodnih teoretičara dosljedno su napadali ekspanzivniju definiciju američkih interesa kao nedostatnu suzdržanost i vjerojatnost da će premašiti američke kapacitete i riskirati užasni sukob s velikim silama koje imaju nuklearno oružje. Ti se strahovi još nikada nisu pokazali opravdanima – američki agresivni program hladnog rata nije doveo do nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom, pa čak ni ratovi u Vijetnamu i Iraku nisu fatalno potkopali američku moć. No srž realističke kritike, ironično, uvijek je bila moralna, a ne praktična”, navodi Kagan.
“Kritičari američke potpore Ukrajini iznijeli su iste argumente”, nastavlja dalje Kagan i dodaje: “Obama je često isticao da je Ukrajina važnija Rusiji nego SAD-u, a isto se svakako može reći i za Tajvan i Kinu. Kritičari s ljevice i zdesna optužuju Sjedinjene Države za angažiranje u imperijalizmu jer odbijaju isključiti mogući budući pristup Ukrajine NATO-u i ohrabruju Ukrajince u njihovoj želji da se pridruže liberalnom svijetu.
Uzmite u obzir Kinu. Očigledna spremnost Pekinga da riskira rat za Tajvan nema mnogo smisla u kontekstu sigurnosti. Nikakva obrazložena procjena međunarodne situacije ne bi trebala navesti čelnike Pekinga da zaključe kako bi neovisnost Tajvana predstavljala prijetnju napadom na kopno. … Politika Pekinga prema Tajvanu povećava mogućnost katastrofalnog sukoba sa Sjedinjenim Državama. Kad bi Kina sutra izjavila da više ne zahtijeva ujedinjenje s Tajvanom, Tajvanci i njihovi američki podupiratelji prestali bi pokušavati naoružati otok do zuba. Tajvan bi se čak mogao znatno razoružati, baš kao što Kanada ostaje razoružana duž svoje granice sa Sjedinjenim Državama. Ali takva jednostavna materijalna i sigurnosna pitanja nisu pokretačka snaga kineske politike. Pitanja ponosa, časti…”
Velike ambicije
“Malo je nacija koje su imale više koristi od Kine od međunarodnog poretka koji podupire SAD, a koji je osigurao tržišta za kinesku robu, kao i financiranje i informacije koje su omogućile Kinezima da se oporave od slabosti i siromaštva prošlog stoljeća. Moderna Kina je uživala izvanrednu sigurnost tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, zbog čega je do prije nekoliko desetljeća malo trošila na obranu. Ipak, ovo je svijet koji Kina namjerava preokrenuti.
Usprkos čestim tvrdnjama o suprotnom, okolnosti koje su Sjedinjene Države učinile odlučujućim čimbenikom u svjetskim poslovima prije jednog stoljeća i dalje postoje.
Baš kao što su dva svjetska rata i hladni rat potvrdili da potencijalni autokratski hegemoni ne mogu ostvariti svoje ambicije sve dok su Sjedinjene Države igrač, tako je i Putin otkrio poteškoće u ostvarivanju svojih ciljeva sve dok njegovi slabiji susjedi mogu tražiti praktički neograničenu potporu Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Možda postoji razlog za nadu da Xi također smatra da nije pravo vrijeme za izravni i vojni izazov liberalnom poretku”, navodi Kagan.
Na kraju ukazuje na nužnost američkog globalnog vodstva kao na interes cijeloga svijeta i zaključuje: “Prirodna putanja povijesti u nedostatku američkog vodstva bila je savršeno očita: nije išla prema liberalnom miru, stabilnoj ravnoteži moći ili razvoju međunarodnih zakona i institucija. Umjesto toga, vodi širenju diktature i kontinuiranom sukobu velikih sila. Kamo je svijet krenuo 1917. i 1941. godine? Smanje li Sjedinjene Države svoju uključenost u današnji svijet, posljedice za Europu i Aziju nije teško predvidjeti. Sukob velikih sila i diktatura bili su norma kroz ljudsku povijest, liberalni mir kratka aberacija. Samo američka moć može zadržati prirodne sile povijesti na odstojanju”.
S ovakvim Kaganovim stavovima, osim dijela Amerikanaca iz tzv. kruga realista, neće se složiti druge globalne sile, prije svih Kina i Rusija. One umnogome imaju posve oprečna mišljenja: od toga tko je istinski svjetski hegemon pa do stavova vezanih uz Tajvan, a za Peking je tu riječ o jedinstvenom kineskom narodu, a Kagan Tajvan i Kinu želi promatrati kroz usporedbu s “otvorenom granicom između SAD-a i Kanade”, gdje ipak postoje dva različita naroda i dvije posve druge povijesne priče u odnosu na onu tajvansku odnosno kinesku.
Posredno ratovanje
Slično je i s Rusijom koja ima posve drugi pogled na interese Zapada vezane uz širenje NATO-a i EU-a na istok Europe i koja na to gleda kao na stvarnu prijetnju, možda ne toliko vojnu jer Rusija je nuklearna velesila, koliko onu kroz tzv. meku silu ili još preciznije, “obojene revolucije” čijom “tehnologijom” vladaju Amerikanci i koju je jako teško kontrolirati, tj. sprečavati bilo kojoj zemlji.
Zato je jasno da je – ako se s operacionalizacijom planova o nužnosti američkog globalnog predvodništva nastavi na praktičnoj razini i ako Washington u tome bude odlučan – eskalacija neizbježna.
Sada je ključno pitanje hoće li Sjedinjene Države željeti ući u otvoreni sukob s Kinom i Rusijom za zaštitu globalnih liberalnih vrijednosti, o kojima govori Kagan?
Washington će na takvim stavovima ustrajati dokle god ima mogućnost posrednog ratovanja za te ciljeve, poput rata u Ukrajini. Drugim riječima, SAD-u trebaju tuđi vojnici i dok su se oni spremni boriti za američke interese, bit će ih spreman financirati i obilato vojno pomagati.
Sve su to podaci koji su itekako poznati američkom državnom vrhu, kao što im je poznata i nevoljkost europskih saveznika za eskalaciju rata na svojim istočnim granicama.
Na to je na svoj način ukazao i Biden na spomenutoj medijskoj konferenciji sa Zelenskim, rekavši kako europski saveznici ne žele riskirati Treći svjetski rat s Rusijom.
Drugim riječima, ne žele eskalaciju, već kontrolu ukrajinskog sukoba. Sam je Biden već više puta i prije toga jasno rekao kako ni pod koju cijenu ne želi američki neposredni rat s Rusijom jer bi on značio Treći svjetski rat i vjerojatnu nuklearnu kataklizmu.
Međutim, i po samom pojmu eskalacije dolazimo do opasnog problema. Evo zašto: Biden kaže kako isporuka jedne baterije proturaketnog sustava Patriot Ukrajini ne predstavlja eskalaciju, tim više što je riječ o obrambenom oružju. Međutim, stvar je u tome i da obrambeno oružje uništava vojne resurse neprijatelja pa je zato neprijatelj onaj koji određuje koji potezi protivnika za njega predstavljaju eskalaciju.
Strah od kataklizme
Da je problem opasan, svjedoče i riječi predstavnika Pentagona Jonha Kirbyja kako neće Rusija Americi govoriti što je eskalacija i što smije, a što ne isporučivati Ukrajini.
Iako je Putin rekao kako Rusija ima rješenja i za američke Patriote, ipak je pritom jasno naglasio kako će njihova isporuka Kijevu “značiti produljenje rata”.
A kada smo kod toga, tko je taj koji može jamčiti kako produljenje rata neće dovesti do eskalacije? Nisu to nikakve moje igre riječi, već slijed logičkih misli, pa, ako hoćete, i povijesnog iskustva. Nije li, primjerice, posljednji ruski car Nikola II. izrekao onu svoju čuvenu – kako “rata neće biti jer ga ja ne želim”. Međutim, tako nisu mislili ni njemački kajzer ni japanski car, pa znamo kako je sve završilo: porazom Rusije u rusko-japanskom ratu (1904. – 1905.) i ruskim uvlačenjem u Prvi svjetski rat.
Može li onda i Biden sa sigurnošću tvrditi kako isporuka Patriota Ukrajini ne znači eskalaciju?