Kad se spuštate starom cestom prema Splitu, pa se malo iza Klisa otvori onaj opjevani pogled na luku, Marjan i otoke, možda vam pred očima bljesne slika Otona Ivekovića “Dolazak Hrvata na Jadran” i uz uzdah pomislite kako je zbilja vrijedilo braniti od osvajača, Turaka i Mlečana, tu ljepotu. Na kliškoj tvrđavi, podno koje su Osmanlije uskočkom junaku Petru Kružiću odsjekli glavu, opazite zatim nešto što u času pokvari cijelu sliku i sve asocijacije na burnu povijest koju ona budi: s bedema tvrđave strši visoko u zrak metalni repetitor, u crveno obojen odašiljač, tako velik da natkriljuje najviše kule povijesne utvrde. Ova ružna, pomalo falusoidna naprava šaka je u oko – i kao da se ruga i Klisu i Splitu i kulturi ovog kraja koja je, kao u pjesmi, “povišću pritrujena”.
Borba za parcelu
“Repetitor na tvrđavi Klis postavljen je 1984. Dokumenata iz tog razdoblja nemamo, s obzirom na to da je Općina Klis ponovno osnovana tek 1993. Tadašnja mjesna zajednica je, navodno, dala suglasnost, a mi smo s tim upoznali sve relevantne čimbenike u posljednjih deset godina – od Ministarstva kulture, predsjednice RH do Odašiljača i veza. Nažalost, do današnjeg dana nismo uspjeli pronaći rješenje kojim bi se izmakao repetitor, a da naši mještani ostanu sa signalom”, kaže načelnik Vetma, koji je načelnikom postao 2013. kao HDZ-ov kandidat i otad vodi općinu Klis.
Priča o devastaciji Klisa neobično je zanimljiva. Pozornost šire javnosti privukla je prilikom jednog posjeta tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ovom kraju pa su je mediji na neko vrijeme oživili: pisalo se o vlasniku repetitora, tvrtki Odašiljači i veze d.o.o., koja je u stopostotnom vlasništvu države i koja je repetitor naslijedila iz bivšeg režima koji ju je, iz nekog hira valjda, odlučio postaviti baš na spomenik kulture. Tvrtka se bavi prijenosom signala za radijske i televizijske programe te telekomunikacije i upravlja odašiljačima i antenama koje strše iz mnogih građevina diljem zemlje – uključujući i spomenike kulture poput kliške tvrđave. Odašiljači i veze, tvrtka nastala izdvajanjem iz nekadašnje jedinstvene radiotelevizijske kuće, stupila je u posjed antene na Klisu, postavljene nedaleko od temelja Kule Petra Kružića iznad Providurove palače (koja je renovirana prije nekoliko godina).
Situacija u zemljišnim knjigama je jednostavna: cijela tvrđava leži na čestici zemlje 4434/1 i godinama je bila pod preventivnom zaštitom Ministarstva kulture kao vrijedna spomenička baština. No godine 2008. Odašiljači i veze pokreću sudski postupak kojim traže “ustanovljenje prava služnosti izgradnje odašiljača RTV repetitora Klis”. Sud je odbio taj prijedlog. No posjednik antene je uporan i ulaže žalbu – koja je 2012. također odbijena. U međuvremenu je čestica zemlje 4434/1, na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva kulture, u zemljišne knjige upisana kao kulturno dobro.
Nema pomaka
Pravna bitka u koju su se Odašiljači i veze tako žestoko upustili probudila je oprez. Postavljalo se pitanje je li konačni cilj sudske borbe za “pravo služnosti” izgradnje odašiljača ustvari postizanje vlasništva nad parcelom na kojoj se prostire kliška tvrđava, što bi otvorilo put tomu da se u nekom budućem valu privatizacije državna tvrtka proda – zajedno s tvrđavom. Teza se ne čini osobito nategnutom ako se uzme u obzir povijest mutnih rasprodaja državne imovine i odstupanja od zaštite nacionalnih interesa za šaku dolara stranih investitora.
“Naravno da takvim napravama nije mjesto na tvrđavi Klis”, slaže se načelnik Klisa Jakov Vetma.
Pitamo ga imaju li građani ikakve koristi od repetitora, uplaćuje li se kakva naknada za korištenje tvrđave kao postolja. Odgovara niječno. “Nemamo nikakvu korist jer je tvrđava Klis u vlasništvu Republike Hrvatske, kao i poduzeće koje upravlja repetitorom”, kaže.
Koliko ozbiljno ovaj problem shvaća Ministarstvo kulture? Iz prilično mlitavih reakcija kojima je dosad adresirana devastacija tvrđave, čini se da uklanjanje metalne rugobe s njezinih bedema nikomu nije pri vrhu popisa prioriteta. Vetma kaže da je s ministrom Hasanbegovićem razgovarao o repetitoru, ali “ništa se posebno nije dogodilo”.
“Ministricu Ninu Obuljen Koržinek nismo imali prilike upoznati s ovim problemom, ali smo nedavno dogovarali obilazak Klisa pa se nadam da ćemo to i ostvariti. O alternativnim lokacijama ne mogu govoriti jer nisam kompetentan, to bi sve trebali znati stručnjaci iz Odašiljača i veza. Klis je prepun uzvišenih dijelova, ne vjerujem da bi bio problem pronaći lokaciju. Ono što znam da je problem jest sam trošak izmještanja, a tu se u nekim slučajevima, po razgovorima koje sam imao s drugim gradovima, radilo o zaista velikim ciframa”, zaključuje Vetma. Alternativnih lokacija zaista ne nedostaje.
Dragulj u kruni
Grad Split sa svojim širim područjem predivan je komad svijeta. Na relativno malom prostoru priroda je gotovo razmetljiva: planine Kozjak i Mosor uokviruju solinsku kotlinu, Marjan u zagrljaju s otokom Čiovom zatvara kaštelanski zaljev uz čiju se obalu nižu predivne uvale, tu je i rijeka Jadro koja vijuga između starohrvatskih crkava i spomenika, poluotok Vranjic koji mještani od milja zovu Mala Venecija, pa otočić Barbarinac s kojeg su ovog tjedna braniteljske udruge uspješno “otjerale” Jelenu Karleušu i druge zvijezde srpskog turbofolka… Kliška tvrđava se iz tog kraja uzdiže kao dragulj u kruni.
Neobično je što je bivši režim baš ovaj kraj – za mnoge, pa i potpisnicu ovog teksta uvjerljivo najljepši dio Hrvatske – tako bespoštedno zagušio rugobnim industrijskim postrojenjima, tvornicama cementa, plastike, pogonima koji truju i okoliš i stanovnike toksičnim otpadom, azbestom, kancerogenim tvarima… Devastacija je tako velika da se čini kao da je planski osmišljena i provedena; na sam izvor rijeke Jadro, nekoć kristalno bistre rijeke bogate pastrvama, postavljena je tvornica cementa. Kod ušća je još jedno postrojenje, obronci Kozjaka ružno su osakaćeni kamenolomima iz kojih se desetljećima, bez kraja i konca, a uz nikakvu korist za građane, eksploatira materijal za cement. Divovsko postrojenje preuzela je strana korporacija, Cemex, a sve što Solinjani i Kaštelani imaju od toga jesu zagađene vode i zrak te neobično visok udio plućnih oboljenja.
Općina Klis nije jedina u kojoj se agresivno nagrđuju spomenici kulture prvog reda: identičan problem s repetitorom u posjedu Odašiljača i veza ima i grad Šibenik.
Kad je nedavno došla na red obnova tvrđave svetog Ivana, neuspješno se pregovaralo s državnom tvrtkom o izmještanju odašiljača s povijesnog zdanja. Otišlo se korak dalje nego u Klisu: Grad je financirao izradu elaborata koji je trebao pronaći rješenje, odnosno ponuditi druge lokacije za odašiljač.
Visoko mišljenje
“Predložene su tri nove lokacije, od kojih jedna uključuje bijelo-crvenu nosivu konstrukciju visine 38 metara u neposrednoj blizini tvrđave na vizualno dominantnoj poziciji. Osim nove ‘šake u oko’ za ovu lokaciju bi bila potrebna i nova cesta i otkup katastarske čestice veličine 11.000 četvornih metara”, objasnio nam je Željko Burić, gradonačelnik Šibenika.
S nevjericom čitamo obrazloženje koje stoji u dozvoli za postavljanje odašiljača iz 1975. Potpisao ga je Cvito Fisković, ugledni povjesničar umjetnosti, komunist i dugogodišnji ravnatelj Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu (danas Hrvatski restauratorski zavod). “Smještaj antene stupa na Šubićevcu u Šibeniku određen je prema najpogodnijem mjestu. Njegov smještaj s obzirom na veličinu i oblik neće narušiti izgled te tvrđave pa je na osnovi toga i članka 28. Zakona o zaštiti spomenika kulture riješeno kao u dispozitivu”, piše u obrazloženju dozvole izdane prije gotovo pola stoljeća.
Glavnom konzervatoru u Dalmaciji nije, dakle, nimalo smetalo što će odašiljač visok dvadeset metara “resiti” tvrđavu sv. Ivana, vrijedan spomenik kulture i arheološko nalazište. Petar Mišura iz uprave grada Šibenika, čiji je Upravni odjel za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj bio nositelj projekta revitalizacije tvrđave sv. Ivana, načeo je pitanje o roku trajanja dozvole. Je li njome zapečaćena sudbina tvrđave sv. Ivana (i drugih utvrda na koje su nasađeni repetitori) ili se dozvola ipak može revidirati i poništiti? Drugim riječima, vrijedi li izdana dozvola za sva vremena? Odašiljači i veze smatraju da vrijedi. Do dogovora s Gradom nije došlo pa je obnova tvrđave provedena bez zahvata na repetitoru; tako je propuštena prilika da se najveća šibenska utvrda (uz fortifikacijske bisere Barone i Mihovil), omiljena Tanaja, kako je zove lokalno stanovništvo – oslobodi vizualnog i infrastrukturnog zagađenja. Unutar tvrđave, naime, nalazi se elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema čije bi izmještanje bilo komplicirano i skupo.
“Vrijeme u kojem živimo podrazumijeva i mogućnosti korištenja modernih tehnologija te smo svjesni da se ovakvi elementi koji itekako nagrđuju prostor ne mogu izbjeći. Spomenici kulturno-povijesne baštine nipošto nisu mjesto za odašiljače i Grad Šibenik će ustrajati u namjeri da se za njegovo izmještanje pronađe kvalitetnije rješenje”, poručuje gradonačelnik Šibenika Burić.
Pozitivan primjer
No uklanjanje repetitora sa spomenika kulture, uz samo malo političke volje – koje očito nedostaje kod najvažnijeg sudionika zavrzlame, Ministarstva kulture – moglo bi se riješiti jednom zasvagda. Dokazuje to primjer tvrđave sv. Mihovila na otoku Ugljanu, na kojoj se prije obnove također nalazio odašiljač poput onoga na tvrđavi sv. Ivana i na kliškoj tvrđavi.
Vruća tema sezone turističko je zastranjenje, odnosno izostanak promišljene turističke strategije. U Šibeniku i Klisu, mjestima koja tisuće ljudi posjećuje ponajprije zbog njihovih kulturnih sadržaja (a ne kao lokacije za neograničenu zabavu), upravo su spomenute tvrđave generatori turističkog rasta. Kliška tvrđava, koja je bila jedna od lokacija snimanja ultrapopularne serije “Igra prijestolja”, postala je turistički fenomen: godišnje privlači više od 100 tisuća posjetitelja. Planovi za obnovu bili su ambiciozni: posebna ambijentalna rasvjeta, obnova dviju zgrada unutar tvrđave, ugradnja ljetne pozornice, pa interpretacijski centar u kojem se putem 3D hologramske projekcije posjetitelji upoznaju s povijesnom i kulturnom baštinom kraja, sve financirano europskim novcem.
Unatoč svemu, ostao je divovski crveni odašiljač, poražavajuća metafora nepoštivanja, nemara, a dijelom možda i namjernog devastiranja dragocjenih svjedoka naše povijesti i kulture. Red je na ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek da napokon zaista počne raditi na tome da se fortifikacijski dragulji Dalmacije oslobode tereta grozne infrastrukture Odašiljača i veza.