SPLITSKA PJEVAČICA O SVOM NAJBOLNIJEM ISKUSTVU: ‘Džudo mi je pomogao da pobijedim tešku astmu’

Foto: Marin Sabic/Pixsell

Splitska pjevačica Maja Bajamić, koja je prije nekoliko godina u showu “Tvoje lice zvuči poznato” dobila najviše ocjene, preobražavajući se spretno u najveće glazbene dive od Arethe Franklin do Beyonce, pa u Michaela Jacksona, ujedno je magistra sociologije i pedagogije.

Štoviše, ova srčana Dalmatinka veliki je borac te je tešku astmu pobijedila usavršivši se u džudu koji je stvoren kao fizičko, mentalno i moralno obrazovanje kroz borilačku vještinu u Japanu. Upravo je u suradnji s Menartom izdala novi singl “Tranquila”, koji potpisuju Adis Eminić i Dušan Bačić. O glazbenoj karijeri, duhovnosti i ljepoti glazbe, koja je započela s gospel i crkvenim zborom i sastavom Samostan, govori s mnogo emocija i ljubavi.

Kako se danas sjećate glazbenih početaka koji su vam očito bili sudbinski zacrtani i s majčine strane i odlukom da počnete pjevati u tako mladoj dobi?

Točno, glazbeni talent naslijedila sam s majčine strane. Zahvalna sam što je ona vrlo rano prepoznala moj impuls i s tek navršenih pet godina odvela me na audiciju za dječji zbor Marjanski tići. Svoje prve glazbene i scenske doticaje ostvarujem ondje, pod vodstvom dragog Nikše Krpetića. Putovali smo posvuda, išli na festivale, u razne, tada popularne emisije poput one “Hrtić-hitić”. Snimali smo s “velikima”. Nikada neću zaboraviti snimanje pjesme “Božić” u Splitu. Zorica, Doris, Oliver, Tedi, svi ti lijepi likovi i djela.

Majka me rano “prepoznala” i odlaskom na prvu audiciju za dječji zbor, usmjerila. Nikada neću zaboraviti sreću i uzbuđenje kada sam pjevala “Zeko i potočić” i Nikšin smiješak i pohvalu. To je, uz rođenje, najveće dobro koje mi je poklonila i hvala joj.



Roditelji najviše za djecu mogu učiniti onda kada prepoznaju njihove talente i ambicije i odvedu ih na mjesta gdje ih oni mogu živjeti. I puste ih da dišu u tome, da dišu to nešto. Sve ostalo je manje bitno. Sve ostalo je gotovo pa nepotrebno. Ja se sjećam svakog svog odlaska na probe. To je bila moja zelena livada po kojoj sam trčala i hodala bosonoga, kako hoću, koliko hoću.

Svoj put nastavila sam u duhovnoj glazbi, gospel zboru i VIS-u “Gospa od Zdravlja”, gdje sam bila jedna od solistica oko četiri, pet godina. Paralelno, s dečkima s džuda nakon jednog treninga osnivam autorski bend Samostan, u kojem prvi put s četrnaest godina pišem i skladam.

Zanimljivo je da vam je bolest nestala u 15. godini, kada ste upisali džudo koji ste trenirali sedam godina te vas je dijelio samo korak od toga da pristupite Hrvatskoj džudo reprezentaciji. Osim džuda, trenirali ste i odbojku. Što vam je značilo bavljenje sportom?

Sport je u meni stvorio, podržao i održao mentalitet pobjednika – to je najljepše opisao Ante Kostelić. Pobjeda dođe sama po sebi kada mentalitet zaživi, jer onda ga živite na svim poljima. U tome je neizmjerna snaga.

Moj trener džuda, legendarni Stevo Mentus, nije ni svjestan koliko je (u)činio za mene. Kada sam počela trenirati džudo, nitko nije znao da se borim s astmom. Tim sam rizikom sebi dala mogućnost da budem jednaka – zdrava kao i svi ostali. Divna stara duša, “stari kov” trenera (po kojem radi i legendarni Žare Balić, čije sam treninge s djecom također rado gledala i učila) – usmjeravao nas je k nama, u radu s vlastitim tijelom i težinom i jako često u prirodi istovremeno smo, ne znajući, radili i duhovno. Potom jedni s drugima.

Džudo je osluškivanje sebe i drugog bića, mudrost za odabir zahvata i pokreta u sekundi, snaga uma i duha, opuštanje nakon treninga za koje sam godinama poslije osvijestila da je bilo meditativnog karaktera pa sam nastavila raditi na njemu. Mogla bih knjigu samo o tome napisati. Hvala mom treneru za zdravlje, pristup, prirodu i ljubav za sport koji je utkan i živi i djeluje kako u mom, tako i u još brojnim bićima. Džudo (miran put) predivna je i plemenita borilačka vještina koja me “stavila na noge”, s krila skinula okove straha i oslobodila me za let. Beskrajno sam zahvalna za to.

Među rijetkim ste umjetnicima koji se mogu pohvaliti i magisterijem sociologije i pedagogije. Za vrijeme studija ste paralelno i radili i pjevali na kruzeru u Skandinaviji. Kakav je bio taj period vašeg života?

Studij je samo bio još jedno slijeđenje unutarnjeg glasa. Ljudi me intrigiraju i zanimaju od rane dobi, tako da su humanistički smjerovi za mene bili prirodan odabir, društvo i pojedinac kao njegova jedinka. Iako mnogima nije bilo jasno zašto nakon srednje medicinske (smjera medicinska sestra) odabirem filozofski fakultet, meni je bilo savršeno jasno i prirodno.

Željela sam i želim upoznati ljude kroz sve “kanale”, u svim stanjima; želim jednoga dana da mogu duboko osjećati da pjevam svima, kroz priče svih onih koji će možda jednom biti moja publika – prvo sam ja htjela biti njihova. Izuti svoje i obuti sve moguće vrste cipela. Biti suočena s raznim ljudskim sudbinama i stanjima – snagom, strahovima, srećom, bolima, simptomima, sindromima…, to je bio moj prirodni osjećaj i put. Na fakultetu sociologije i pedagogije upakirala sam i posložila sve dotad doživljeno i viđeno i naučila pomoći samoj sebi. Rano sam otišla iz rodnog Splita, ali vrijedilo je. Za vrijeme redovnog studija radila sam, snimala, pjevala, trenirala, plesala, sudjelovala u raznim TV-formatima, gradila profesionalnu glazbenu priču bez ikakvog zaleđa, a od svojih roditelja sam potpuno financijski neovisna od 19. godine.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Bajamić (@maja_bajamic)

Živjela sam i živim svojevrstan “režim” koji sam odabrala kako bih mogla živjeti od svoje najveće ljubavi. Sve svoje nastupe i angažmane dogovarala sam sama. Svaku ušteđevinu ulagala sam u sate pjevanja i/ili plesa i probe s bendom.

Također, trudila sam se imati što bolji prosjek na fakultetu i ostvariti pravo na stipendiju. Iza mene je gotovo punih 12 godina napornog rada i borbe za o(p)stanak, no zahvalna sam za svaki korak i sretna što sam uspjela preskočiti neke od zaista teških “prepona” koje je život stavio pred mene. Na kruzer sam otišla umorna od svega, ali s veseljem što ću svaki dan pjevati “velike” pjesme i izvođače, što ću “ispeći” zanat i odmoriti se od svijeta glazbene industrije u Hrvatskoj.

Pokazali ste se i kao osoba velikog srca redovito volontirajući u udruzi “Jak kao Jakov” koja pomaže obiteljima čija se djeca bore s malignim bolestima. Što vam znači volontiranje i rad za teško bolesne?

Volim ljude, volim donijeti sreću, osmijeh i ljubav kamo god dođem, no odjel dječje onkologije pamtit ću do kraja života. Nisam bila spremna, odrasla sam preko noći kada sam se susrela s tom energijom i pogledima, pričama. Nevjerojatna snaga, patnja, sila, ljubav, hrabrost i nada (o)diše na tim odjelima. Nisam bila svjesna koliko me liječi biti u blizini svega toga i koliko ništa nije slučajno. Godinama poslije, događa se Jakov i njegova priča, zbog koje se ja opet vraćam i ostajem u tim čudesnim blizinama. Hvala im.

Dva puta ste nastupili u RTL-ovu glazbenom showu “Hrvatska traži zvijezdu” i ušli u samu završnicu nakon koje je započela vaša glazbena karijera. Također, 2018. pozvani ste u petu sezonu showa Nove TV “Tvoje lice zvuči poznato” u kojem ste pobijedili. Što su vam značila ta medijska iskustva?

Sudjelovanje u spomenutom showu donijelo mi je samo dobro – najviše slobodu mog šarenog duha da izađe, istrči van u svim zadanim smjerovima, dao mi je priliku da dugogodišnji rad na sebi i ulaganje u svoje talente napokon poklonim publici. Bilo je to svojevrsno oslobođenje. Dao mi je puno pozitivne energije i ljubavi vrhunskih profesionalaca s kojima sam imala čast surađivati i postati i bolja osoba i kvalitetnija u profesionalnom smislu – pjevački, plesački, glumački. Dao mi je nova poznanstva i prijateljstva te priliku da u Hrvatskoj radim nešto na profesionalnom nivou i u odličnim uvjetima. Uvijek me obuzme sreća i zadovoljstvo i ponos kad se sjetim cijelog tog putovanja.

Sva medijska iskustva i pobjeda u spomenutom TV- formatu gradila su me, učila i vodila me dalje. Nakon pobjede u TLZP-u, otvaraju mi se vrata kazališta – na poziv Mira Ungara priključujem se Cabaretu kluba kazališta Komedija, Kontesa. Nakon cabareta “Idemo na Broadway” u tijeku je “Esprit De Paris”, premijera je odigrana, a sve vas od srca pozivam da dođete na ovaj spektakl!

U listopadu 2016. priključili ste se bendu Teška industrija kao pjevačica nakon što je bend napustila Lea Mijatović. Već sljedeće godine, nakon održanih šest velikih koncerata s grupom, odlučili ste se posvetiti solo karijeri. Što vas je navelo na tu odluku?

Jako lijepo životno iskustvo koje pamtim po dobrom i lijepoj turneji po svim zemljama bivše države. Iskustvo s tim da sam pjevačica benda, a ne solo izvođačica, omogućilo mi je bolje upoznavanje same sebe i donijelo zaključak da se vratim na stazu kojom sam i krenula. Kada osjetim da je vrijeme “za ić”, kako u glazbi, tako i na svim poljima života, moram svojim putem dalje. Svakako, ta priča ostaje u lijepom sjećanju i jako je bitan dio mog duhovnog i glazbenog mozaika.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Bajamić (@maja_bajamic)

Tijekom karijere proživjeli ste i ozljedu vratne kralježnice, bolovali ste godinu dana, nakon čega ste se vratili na pozornicu. Možete li nam opisati taj bolni period svoga života u kojem ste se opet borili za zdravlje?

Ozljeda vratne kralježnice trajno je promijenila moj život. Mogla bih reći da je to bilo najbolnije iskustvo i godina mog života dosad. Od konstantne jake fizičke boli, migrena, nemogućnosti kretanja do potrebe za otkazivanjem svih glazbenih angažmana od kojih živim, trošenja ušteđevine i dodatnih zaduživanja za potrebne terapije. Kao glazbenica, pjevačica, ali i plesačica, u vidu bavljenja plesno-scenskom profesijom, moram biti i jesam i sportašica, ne samo ja, brojni plesači i plesačice, glumci i glumice, za razliku od profesionalnih sportaša, potpuno su nezaštićeni i nezbrinuti kada je riječ o ozljedama, a sve troškove “održavanja” snosimo sami, od često premalih honorara. Pamtim brojne tužne dane tog vremena. Razmišljala sam o mnogočemu i bila bolna kao nikad. Suze su bile čest suputnik. Vjerujem da će se stvari promijeniti i znam da ću dati sve od sebe da (p)ostanem promjena koju želim vidjeti u svijetu. Sve je prebrođeno, zapisano, sve ću ispjevati i isplesati.

Najavili ste i da ćete biti i voditeljica kviza na banjolučkoj TV Uni. O čemu je riječ i kada kreće kviz?

Vidjet ćete uskoro. Bit će to također jedna uzbudljiva priča koja će se odvijati u predivnim prirodnim ljepotama Banje Luke. Radujem se regiji. Radujem se svijetu.

Volite i ples, kako ste rekli, i idete na satove jazz-dancea, ali i modernog, scenski prilagođenog plesa. Što vam znači ta umjetnost?

Ples je moja velika ljubav i strast, način na koji također komuniciram sa svijetom i put kojim komuniciram svoj svijet. Volim plesati, plešem dugo i održavam i njegujem scenski pokret gotovo cijeli život. I džudo je svojevrsni ples, no da, uza sve što ste naveli, plesala sam i “ulične stilove”, donedavno i pole dance.

Tijelo je hram duše. Potpuna sam kao pjevačica kada je i moj hram “živ”.

Kako ste još u djetinjstvu pjevali gospel, božju i duhovnu glazbu – što mislite o slavnoj teoriji da je upravo glazba najbožanskija i najduhovnija umjetnost jer je apstraktna i beskonačna i u svojim duhovnim aspektima uvijek izraz ljubavi. Kako biste vi definirali glazbu?

Pjevati duhovnu glazbu za mene je bilo posebno, često sam se osjećala kao da nisam tamo gdje pjevam i kao da nisam tijelo. Često sam na misu išla samo da pjevam, da budem i da razgovaram s nebom onako kako sam najbolje znala. To je predivan osjećaj. Ne povezujem ga s institucijom niti s bilo čim materijalnim… Često nisam baš slušala propovijed(i), nego bih bila u nekom svom svijetu do trenutka kada na red dolazi ono kada pjesmom pričam, molim. Osjećala sam beskrajnu milost i istinu, jednostavnost i ljepotu duhovnog. Sjećam se da bi ljudi često ostajali nakon večernje mise i čekali da otpjevamo još koju pjesmu, a potom bi i zapljeskali. Voljela sam i volim taj osjećaj života i spoznaju jakosti glazbe kao kanala i beskrajno lijepog svijeta koji mi je darovan. Svjesna sam ga i duboko sam zahvalna za njega. Iako nisam čest gost na misama (koncentracija u masi mi je nulta), ponekad ujutro odem sama u praznu crkvu i otpjevam. Rado pjevam i u prirodi. Glazba je vječnost.

Rekli ste da se nikada ne biste mogli baviti “lakom glazbom”, nego uvijek odabirete teži put. Kako komentirate činjenicu da se mnogi glazbenici, nažalost, bave čistim kičem?

Puno toga što sam “rekla” nikada nisam rekla. Nažalost, mediji danas mnogo toga polovično ili potpuno krivo prenesu. Pretpostavljam da se svatko bavi onim što osjeća ili misli da je za njega najbolje i to poštujem. Ako je to kič, dapače, neka je, ako nikomu ne šteti, nikoga ne vrijeđa, ako ima svoju publiku i ako “čovjeka veseli”. Glazba nije laka, na što god da mislite, ako je netko živi i živi od nje, to nikako nije lako, o kojem god glazbenom stilu govorili. Možda bi spomenuta “laka glazba” bila ona koja bi značila pristanak na “kompromise” iza kojih nerijetko stoje razni interesi i lak moral s ciljem uspjeha. Tko ima želudac, svaka čast, ali vjerujem da ni to nije lako. Nijedna, a posebno ta vrsta kompromisa nije nešto što je i što će ikad biti dio mog puta, koliko god teško bilo. Ne vjerujem u kompromise, generalno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Maja Bajamić (@maja_bajamic)

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI