Hrvatska ne može biti dio Schengenskog prostora, jer bi to konačno pokopalo Jugoslaviju, koja je proizvod Hladnog rata.
Slovenija je potresena velikim skandalom: suđenju domoljublju i pjesničkom stvaralaštvu na nacionalnoj televiziji koje je orkestrirala većina tranzicijskih medija. Urednik Igor Pirković je dobio odkaz jer je napravio korektan intervju s Markom Perkovićem – Thompsonom. Nešto se o tome saznalo i u RH.
Ali ono što mediji nisu istaknuli – a što ističe apsurdnost Pirkovićevog otkaza – je činjenica da su obojica domoljubi, a sigurno je da domoljublje nije prepreka za uspostavljanje kontakta s drugim narodima – prije je ekskluzivan uvjet toga.
Igor Pirković je pjesnik i domoljub. Piše tekstove koje potom koristi kao temelj za svoje pjesme. Uživo, njegove riječi oduševljavaju publiku i na europskoj razini. Poput Thompsona. Pirkovićeve i Thompsonove pjesme rastu iz ljubavi prema domovini, s tim je povezano, u najširem kontekstu, ono na čemu počiva civilizirani svijet, a posebno Europa.
Dobrosusjedski pjesnici
Slovenski je narod utemeljen na najvećem pjesniku – Francu Prešernu. Njegova Zdravljica je nakon neovisnosti postala himna države. France Prešern je pjesnički poziv doživljavao u njegovoj izvornoj etimologiji: kako kroz povijest nije bilo tiska od pamtivijeka je pjesma imala mnemotehničke elemente koji su omogućavali izvođenje i njezino tradiranje dalje. To su ritam i rima. Pjesmu koja sadrži rimu je mnogo lakše zapamtiti, posebno ako se je pjeva. Pjesma je izvorno nešto što se pjeva, pjesme se pišu iz ljubavi prema domovini i bratskoj zajednici naroda.
U srcu Prešernovih pjesama stoji pjesnik i domovina. Njegova posljednja pjesma Neiztrunulo srce pruža jednu od najviših apoteoza struke: „Pjesničko to je srce, reče im čovjek star, da svečevo je dala krv mira bi mu bar; ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet, što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet“.
Prešeren je imao mnogo obožavatelja. U Hrvatskoj, među vrhunskim umjetnicima. August Šenoa je napisao pripovijest Karanfil s pjesnikovog groba u kojoj govori o domoljublju, o borbi za jezik, a time i osobnoj borbi za prava Hrvata i Slovenaca za samostalnošću. Ova je tema bila kontroverzna u doba kada se u Hrvatskoj i Sloveniji nastojala provesti prisilna germanizacija, pa su svi državni službenici morali pričati njemački. Šenoa je odlučio pisati na materinjem jeziku: kod ove odluke bila je presudne važnosti Prešernova poezija. Šenoa je uz slovenskog Orfeja shvatio da umjetnička vrijednost ne ovisi o jeziku, već o pjesniku.
Prešernova Zdravljica neposredno govori o Hrvatima, kao o susjedima: „Živi narod svaki da je, što dočekati želi dan, da, kud god sunce sjaje, sa svijeta razdor bude zgnan, slobodni da su svi, a susjed, brat, ne dušman zli“. Takav pozitivni program dobrosusjedskih odnosa, kao što ga je Prešeren opisao u Zdravljici (još jednom, koja je i slovenska himna, a koju bi i slovenska politika, u odnosima s Hrvatskom, trebala uzeti u obzir) danas u Ljubljani više ne postoji. Svaki pravi domoljub poštuje svoj narod, kao i druge narode. Zaista se domoljublje temelji na iskrenoj potrazi za narodnim identitetom i međusobnom suživotu.
Europa nema vođu
Igor Pirković i Marko Perković su u tom smislu učinili više nego što je to u stanju učiniti današnja politika u Ljubljani, ali i u Zagrebu. Tekstopisac i pjevač (pjesnik i pjevač) su ponovno najviši primjer ljubavi za domovinu, kao što je artikulirao France Prešern u svojoj nezaboravnoj Zdravljici. No, oni su i zbunjujući. Ideologija koju imaju je suprotna, a u istoj je mjeri suprotna i Francu Prešernu. U globaliziranom neoboljševizmu frankfurtske škole za narode i ljubav prema domovini više nema mjesta. U Europskoj je uniji sve manje razmišljanja, nitko ne pita ni kakvu ulogu ima Schillerova Oda radosti, koja je europska himna (Beethowen). Zašto? Zato što govorimo o istim stvarima o kojima je govorio Prešeren i o kojima razmišljaju Igor Pirković i Marko Perković. Dakle: „Tvoje čari su u toku vremena protjerani u okrutnu noć. Čovjek je čovjeku brat, kada je u granicama tvoje moći.“
Da ljubav prema domovini danas u suštini nije na prvom mjestu, svjedoči pitanje koji si ljudi mogu postaviti nakon posljednjih lokalnih izbora. Naime: kako Plenkovićev HDZ, koji je instaliran u Bruxellesu, ne može u Hrvatskoj postići ono što je najvažnije: uključivanje u Schengen. Ako Hrvatska živi od turizma, to bi značilo da bi ljudi iz Europe dolazili u Dalmaciju, Istru, Slavoniju bez zaustavljanja na granicama. To bi povećalo hrvatski politički potencijal za barem za četvrtinu. Kada bi problem bio granica sa Crnom Gorom, onda ne bi ova zemlja upravo ulazila u Nato a to znači da Nato smatra kako granična pitanja Crne Gore nisu problem. Trenutna vlada – kao i prijašnja – se ponaša kao da to pitanje ne postoji.
Europa već dugo nema vođu, kao što je to bio Alois Mock, koji je preminuo prošli tjedan. Vježbaju se podjele iz Hladnog rata, a Zapad se ponaša kako su se tada ponašali domaći vladari zemlja istočne Europe i Varšavskog pakta kada su sve činili imajući u vidu sovjetski diktat. I tako Hrvatska ne može biti dio Schengenskog prostora, jer bi to konačno pokopalo Jugoslaviju, koja je proizvod Hladnog rata. Srbija zbog Kosova ne može u EU (ni jedna vlast u Beogradu ne može ni teoretski razmišljati o priznanju suvereniteta Kosova!) i tako bi se granice Europe napokon oblikovale prema logici, gdje su bile stoljećima.
Zdravica za Schengen? Prije svega, nazdravimo poruci koju donosi pjesma Pirkovića i Thompsona.