Zbogom i hvala Generale!

Snimka zaslona

Njegovo ispijanje otrova bio je odgovor na nepravdu Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda zbog kojega će postati nezaboravna legenda: Gospodo suci, “General Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Savršen scenski nastup po uzoru na Platonov opis Sokratova ispijanja otrova djelovao je uvjerljivije nego 18 napisanih knjiga. Praljak je briljantno režirao svoju posljednju kazališnu predstavu pred televizijskim kamerama u kojoj je bio glavni glumac. Praljkovo je samoubojstvo zapravo poziv na opovrgavanje presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Ne sumnjam da će biti dosta znatiželjnih povjesničara koji će to učiniti.

Na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku u Sunji, dva dana nakon počinjenog samoubojstva u sudnici Haaškog suda, jedan od Praljkovih suboraca izrekao je žalobnu tvrdnju da su, naime, razlozi počinjenog samoubojstva generala Praljka “10 posto zbog nepravedne presude, a 90 posto jer su ga izdali Hrvati”. Ovu znakovitu izjavu Praljkova kolege s ratišta trebalo bi samo neznatno precizirati. Nisu Hrvati izdali generala Praljka, nego hrvatske Vlade u režiji HDZ-a i SDP-a. Ovdje je važno podsjetiti da je rješenjem od 6. studenog 2008. godine državna tajnica Nina Obuljen, a sadašnja ministrica kulture, knjige Slobodana Praljka, napisane u prilog vlastite obrane od optužbi koje mu je prišio haaški Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, proglasila šundom. Da podsjetimo, riječ je o 18 Praljkovih knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata i analizama rata u Bosni i Hercegovini.

Sramotna odluka državne tajnice Ministarstva kulture imala je kao posljedicu to da je Praljak morao platiti porez na šund. Praljak se pravodobno žalio na odluku Ministarstva kulture, no Linićevo Ministarstvo financija odbilo je u svibnju 2012. njegovu žalbu s obrazloženjem da haaški optuženik Praljak “ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnih odredbi, te bitne povrede postupka”. Praljak je nažalost morao platiti porez na šund u iznosu od 435 tisuća kuna koje je Ministarstvo financija naplatilo 7. svibnja 2013. ovrhom nad njegovim računom. Ako se tako hrvatska Vlada odnosila prema jednom od velikana Domovinskog rata, što možemo onda očekivati od tribunala u Haagu? U svakoj civiliziranoj državi javnost bi u takvim slučajevima tražila neopozivu ostavku kontroverzne Ministrice kulture, ali Hrvatska nažalost još nije civilizirana država. Da ima minimum morala, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek morala bi nakon svega podnijeti neopozivu ostavku. A problem je zapravo da nije trebala ni biti imenovana ministricom.

Nakon Praljkova tragičnog samoubojstva u medijima su se počeli redati napisi s pokušajima odgovora na pitanje “tko je bio Slobodan Praljak?”. Fascinantni su podatci iz njegove autobiografije. Već s 27 godina Praljak je bio vlasnik triju fakultetskih diploma. Prvu je stekao 1971. godine na Fakultetu elektrotehnike u Zagrebu s prosjekom ocjena 4,5, drugu je iz filozofije i sociologije postigao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok je zahtjevan studij režije završio 1972., diplomiravši na tadašnjoj Akademiji za kazalište, film i televiziju. Jedan umirovljeni profesor i rijetki prijatelj s Filozofskog fakulteta pričao mi je neobičnu anegdotu o Praljkovim povremenim pojavljivanjima na predavanjima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iz vremena dok je štreberski slušao najdosadniji kolegij na faksu. Naime, opće poznata je stvar da su svi studenti u prvoj godini studija na Filozofskom fakultetu morali slušati Uvod u marksizam kao obvezni kolegij koji su predavali Rudi Supek i Žarko Puhovski. U dvoranu od tisuću studenata na polovici predavanja, koje je držao Rudi Supek, ušao je Slobodan Praljak, elegantno obučen u Armanijevo odijelo. U dvorani je nastala lančana reakcija uzdaha ženskog dijela publike koja je bila u većini. Praljak je prošetao dvoranom laganim, dugim korakom i sjeo u prvi red. Profesor Supek se zbunio markantnom pojavom elegantnog i drskog studenta, počeo zamuckivati te na kraju prestao govoriti. Zbunjenost i zatečenost uglednog marksista Praljak je prokomentirao riječima “mislio sam da su ovdje predavanja, a očito nisu”, ustao se i napustio dvoranu.

Poznato je također da general Slobodan Praljak potječe iz udbaške obitelji. Njegov otac Mirko Praljak bio je šef zloglasne OZNE za Hercegovinu, a svoj je ured imao u Širokom Brijegu, herojskom mjestu u kojem su Titovi partizani u veljači 1945. godine pobili franjevce, profesore na klasičnoj gimnaziji, opustošili i spalili gimnaziju. Široki Brijeg je nakon Drugog svjetskog rata bio posebno poznat po svojim “škriparima”, gerilcima koji su se borili za demokraciju protiv uspostave komunističke diktature. Do Titova sukoba sa Staljinom hercegovački su škripari imali podršku američke Vlade, a nakon Rezolucije Informbiroa 1948. počinje sustavna likvidacija hercegovačkih gerilaca. Glavnu ulogu pri tome je odigrao zloglasni Mirko Praljak. Kao rođeni Širokobriježanin mogu potvrditi da je udbaš Mirko Praljak bio daleko najomraženija osoba u zapadnoj Hercegovini.

Dolazak Slobodana Praljka na mjesto zapovjednika HVO-a nije prošao bez otpora. Zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta poručio mu je još prije dolaska da je nepoželjan u Hercegovini. Praljak je rijetko dolazio na Široki Brijeg, a svoje ratne operacije uglavnom je vodio iz rodne Čapljine, umjesto iz Posušja gdje je bio zapovjedni stožer HVO-a. Sve skupa uspio je izdržati nepuna tri mjeseca. Tutina ekipa prigovarala je Praljku zbog njegove komunističke prošlosti, da je hodočastio pješke iz Zagreba u Beograd na grob zločincu Titu , spočitavalo mu se da mu je supruga muslimanka, da je bio dragovoljac u Armiji BiH i slično. U svakom slučaju Praljak je proživljavao najteže trenutke u svojoj biografiji kao zapovjednik HVO-a ne sluteći da će mu tromjesečno vojevanje u Hercegovini kasnije u Haagu nametnuti teret zapovjedne odgovornosti. Da je Praljak doista bio u užasnoj situaciji kao zapovjednik HVO-a, govori podatak njegova sjedanja u tenk u Prozoru i odlazak na prvu crtu bojišnice u Uskoplje kada je crta obrane pucala po šavovima. Praljak, koji je kao zapovjednik strogo zabranjivao ustaško obilježje, pozdravljanje i sličnu koreografiju, izgovorio je tada rečenicu koju nitko od njega nije očekivao “Momci, ko je ustaša, neka ide za mnom”.



Obrana Sunje nedvojbeno je najsvjetliji trenutak u Praljkovoj biografiji. Kao dragovoljac došao je među prvima u gradić koji je, kao i ostala mjesta u Baniji, trebao brzo pasti pod četničku kontrolu, još prije službenog početka rata u Hrvatskoj. Praljak je došao u Sunju početkom kolovoza 1991. s ekipom svojih glumaca i filmsko-kazališnih redatelja među kojima su najpoznatiji bili Sven Lasta i Miro Međumorec. Praljak je kao redatelj cijeli grad pretvorio u kazalište koje se branilo od četničke agresije. Najpoznatija je svakako anegdota kako je Praljak poslao Lastu u Ministarstvo obrane da traži od njih “praćke” iz kojih će slati bombe prema neprijateljskim položajima. Praljak je naredio paravojnim postrojbama iz Hrvatske stranke prava koji su dragovoljno došli na ratište u uniformama po uzoru na Francetićevu Crnu legiji, a nazivali se “mehaničarima”, “dimnjačarima” i slično, da obuku jedinstvenu uniformu Hrvatske vojske. U obrani grada Sunje nije bilo tolerancije za hirove i marifetluke. Upravo jer su agresori hrvatske oružane postrojbe nazivali kolektivnim imenom “ustaše”, Praljak je kao zapovjednik obrane Sunje strogo zabranio svako koketiranje s ustaškim znakovljem i pozdravima jer je tada štetilo ugledu Hrvatske u svijetu.

Praljka sam osobno upoznao početkom 1994. godine kada je bio na poziciji pomoćnika ministra obrane. Kao tadašnji pomoćnik ministra znanosti zatražio sam prijem kod ministra Šuška, no njegova šefica kabineta Dunja Zloić mi je nakon razgovora s ministrom prenijela naputak da postojeće probleme mogu riješiti s pomoćnikom ministra obrane, generalom Praljkom. Nazvao sam Praljka, odmah se javio i pažljivo saslušao moju zamolbu da se nađemo. Rekao je da je najbolje da to riješimo na zajedničkom ručku idućega dana. Za nas iz Ministarstva znanosti tada je bio velik problem da se ekipa iz MORH-a počela intenzivno petljati u izbore ravnatelja i Upravnih vijeća javnih instituta. Praljak je rezolutno rekao, u duhu Platonove filozofije, da svatko treba odgovorno obavljati svoj posao i ne miješati se u ingerencije drugih. Ostao sam tri sata u razgovoru s Praljkom i moram priznati da me fascinirao kao ličnost. Na kraju druženja izrazio sam bojazan da su samo rijetki razumjeli njegovu ironiju o rušenju Starog mosta. Praljak je, naime, na pitanje jedne francuske novinarke je li on srušio Stari most, odgovorio kratko i jasno: “Oui madam”. Brzo smo se obojica složili s Kierkegaardovom tvrdnjom da ironija nije za fukare.

Nekako u isto vrijeme nastupili smo kasnije po dolasku komunjara na vlast kod legendarnog Malnara u njegovoj Noćnoj mori. Malnar je tada bio na vrhuncu moći i slave, pravi bič Božji. Meni je spočitavao bliskost s HDZ-om, a za HDZ-a je rekao da su “najeuropejskija stranka u državi jer imaju najviše pedera u Predsjedništvu”. Praljak je nastupio s jasnim stavom da je branio domovinu i svoj narod u BiH, da je uvijek postupao časno i pošteno s naredbom o pridržavanju Ženevske konvencije. Primijetio sam da je više bivših zapovjednika iz HV-a i HVO-a povodom Praljkove tragične smrti javno priznalo da su za pojam “Ženevska konvencija” prvi put čuli od Praljka. Na Malnarovo hipotetičko pitanje što bi napravio kad bi ga, ne daj Bože, Haaški sud prozvao i osudio za zločine, Praljak je tada hladnokrvno odgovorio da bi počinio samoubojstvo.

Nakon što je podignuta optužnica protiv Praljka, vidio sam ga dva puta na kavi. Zadnji put mi je rekao da se osjeća kao Heideggerov “zaboravljeni bitak”. To je izgovorio nakon ovrhe Ministarstva financija. Našalio sam se da može, kada bude oslobođen, pozabaviti se Heideggerom te ponuditi originalnu, egzistencijalnu interpretaciju pojma “zaboravljeni bitak”.

Nakon sporne presude Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju lik generala Praljka ostat će duboko uklesan u pamćenje svih hrvatskih domoljuba. Njegovo ispijanje otrova bio je odgovor na nepravdu Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda zbog kojega će postati nezaboravna legenda: Gospodo suci, “General Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Savršen scenski nastup po uzoru na Platonov opis Sokratova ispijanja otrova djelovao je uvjerljivije nego 18 napisanih knjiga. Praljak je briljantno režirao svoju posljednju kazališnu predstavu pred televizijskim kamerama u kojoj je bio glavni glumac.
Praljkovo je samoubojstvo zapravo poziv na opovrgavanje presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Ne sumnjam da će biti dosta znatiželjnih povjesničara koji će to učiniti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI