Sve važne procese Plenković je zaustavio, odgodio ili je prebacio svoju državničku odgovornost na kojekakva povjerenstva za suočavanje sa „kriminalnom“ prošlošću. U tim i takvim okolnostima bilo je sasvim izgledna i kristalno jasna prva rekonstrukcija njegove Vlade, a sada, nakon ovog tsunamija populizma glede spektakla oko Todorića bit će neminovno novo preslagivanje.
Ono što predsjednik Vlade Andrej Plenković nije dopustio Mostu, danas demonstrira pred očima cijele nacije u pomno osmišljenom „montipajtonovskom“ cirkusu na imanju suvremenog Franje Tahija i njegovih vjernih vazala. Pred zdravim očima cijele nacije odvija se mizerna populistička predstava koja Plenkoviću služi isključivo za krpanje posrnulog rejtinga, rejtinga u slobodnom padu što ga je Plenković sam sebi priskrbio svojim kukavičkim i nevjerodostojnim političkim potezima, poglavito onim potezima kojima je iz svoje blizine udaljio poštene političare zaslužne za njegovu izbornu pobjedu i formiranje njegove prve Vlade, a prigrlio one za koje demokršćanski glasači ne bi nikada dali svoj glas. Vratolomnom promjenom HDZ-ovih domoljubnih pobjedničkih politika nakon što se HDZ digao iz pepela moralnog posrnuća i rasula pod palicom Ive Sanadera, bijegom u zagrljaj političkog centra i lijevog centra, potpunom eutanizacijom hrvatske desnice i padom pod utjecaj Pupovčeve velikosrpske politike, Plenković je sam sebe stavio u poziciju reketa i oduzeo si manevarski prostor riješiti goruća otvorena svjetonazorska, ali i važnih ekonomska pitanja. Sve važne procese Plenković je zaustavio, odgodio ili je prebacio svoju državničku odgovornost na kojekakva povjerenstva za suočavanje sa „kriminalnom“ prošlošću. U tim i takvim okolnostima bilo je sasvim izgledna i kristalno jasna prva rekonstrukcija njegove Vlade, a sada, nakon ovog tsunamija populizma glede spektakla oko Todorića bit će neminovno novo preslagivanje. Vrlo je upitno hoće li Plenković to preživjeti i hoće li se dogoditi njegov pomno planirani bijeg u veliku koaliciju i Vladu nacionalnog spasa po uzoru na onu Vladu iz 1992. godine koja sa sobom nosi uteg istočnoga grijeha privatizacije na hrvatski način, a pokori toga grijeha upravo svjedoči cijela osramoćena hrvatska nacija u slučaju Agrokor.
Paralelno sa „montipajtonovskim“ cirkusom u Kulmerovim dvorima na HRT-u svakog ponedjeljka u 21h možemo s „nostalgijom“ gledati serijal o svim hrvatskim premijerima u režiji gotovo potopljenog, ali najboljeg novinara istraživača Gordana Malića. U klasičnom neojugoslavenskom dokumentarističkom stilu pred našim očima, u svojevrsnim demagoškim (hvalite me usta moja) svjedočanstvima, pred našim očima prodefilirali su do sada etički osuđeni veleizdajnik Stjepan Mesić, notorni udbaš Josip Manolić i mađioničari privatizacije na hrvatski način Franjo Gregurić i Nikica Valentić. Ti isti ljudi, koje je Malić obojao ružičastim bojama političkih veleumnika, ti ljudi koji istovremeno u sebi nose klicu istočnoga grijeha svih hrvatskih razdora i prijepora, kriminalnog profiterstva začinjenog udbaškim zločinima, danas su se infiltrirali u savjetničke timove Andreja Plenkovića, a nije suludo tvrditi da su ga upravo oni instalirali nakon što su dekapitirali Tomislava Karamarka. A dekapitirali su ga zbog toga što se usudio izustiti dva čarobna, ali zabranjena pojma! Lustracija i uvozni lobi! Jer u tim pojmovima koji se snažno međusobno isprepliću i egzistencijalno su ovisni jedan o drugom leži moralna, duhovna i ekonomska propast ili prosperitet Hrvatske. Andrej Plenković, svojim je dolaskom na mjesto prvog među „jednakima“, svojim političkim odlukama prompno zabranio svaki razgovor o ta dva pojma sintagmama „ne ćemo o prošlosti okrenimo se budućnosti“, radi „stabilnosti Hrvatske“! Tko danas ovu jadnu, devastiranu i osramoćenu hrvatsku naciju može uvjeriti da Plenkovićeva neprincipijelna i neprirodna koalicija bez koje jednostavno ne može opstati, sa savjetničkim timom nelustriranih lopova može Hrvatsku izvući iz ovog gliba u kojega su ga te iste „moralne vertikale“ namjerno dovele?
Most je naglavačke izbačen iz Vlade nakon što je Božo Petrov podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića, glave najveće koruptivne hobotnice u Hrvatskoj. Plenković je to obrazložio vrlo racionalno i naoko uvjerljivo tvrdeći kako ne će dozvoliti korištenja represivnog aparata u populističke svrhe, a represivni aparat, MUP i Ministarstvo pravosuđa tada je kontrolirao Most. I svi su bili sretni što je Plenković konačno pokazao „muda“ i obračunao se sa „destruktivnim“ politikantima Mosta. Ono što Plenković nije dozvolio populističkom Mostu upravo danas demonstrira pred našim očima koristeći represivni i pravosudni aparat u klasične populističke svrhe, u jednoj medijskoj predstavi za osiromašeni narod koji je žedan gazdine krvi. Ali Plenkovićev problem je taj što u ovom cirkusu nema „gazde“ pred sudom, nema njegove krvi, a svi spektakularno privedeni gospodarstvenici zapravo su marginalci u cijeloj priči, akteri koji ne će biti nikada osuđeni. Gazda i njegov sin Ante, putuju po osovini London-Beograd, a znamo sve o „prijateljstvu“ te osovine spram Hrvatske, okružili su se najboljim PR timovima, timovima iz ekskluzivnih međunarodnih odvjetničkih ureda, a sve im je to omogućilo ekstremno pljačkaško bogatstvo na međunarodnim računima i zakon „Lex Agrokor“, ostavivši im dovoljno manevarskog prostora za bijeg, uklanjanje dokaza i napokon klasičan osvetnički kontranapad na ovu nesposobnu vladu. Jer što je ostalo Todorićima nakon propasti njihovog carstva koje više nikada ne će biti njihovo? Što je ostalo Todorićima nakon gubitka Kulmerovih dvora i svih blagodati nastalih u jednoj slijepoj, suludoj proivincijalskoj ambiciji. Ostalo im je ono najdragocjenije a to je sloboda, ostalo im je dovoljno novca da u vlastiti moralni ponor i propast povuku sve one političke aktere koji su im bili pri ruci, a s njima i cijelo hrvatsko gospodarstvo. Slijedi klasičan osvetnički pohod! Potpuno je iluzorno razmišljati da će si Todorić dozvoliti makar i jedan dan boravka u Remetincu, jer izgubiti moć pa onda i slobodu, za taj tip ljudi je nezamislivo. Vrlo brzo će se znati tko je i zašto pisao „Lex Agrokor“ premda je već sada odovor na to pitanje poznat i logičan. „Lex Agrokor“ pisala je Martina Dalić pod snažnim utjecajem bankarskog lobija, uz konzultantsku pomoć predsjednika uprava najvećih banaka. Nove partije kredita posrnulom mastodontu u iznosu od 500 milijuna eura vlasnici hrvatskih banaka jednostavno nikada ne bi odobrili bez čvrstih državnih garancija koje stoje negdje u tajnim aneksima zakona „Lex Agrokor“. Ali to nije sve, jer slijede nove količine kreditnih sredstava bez kojih se ne će moći zaustaviti neminovna erozija hrvatskog dogovornog ekonomsko-političkog modela. Iz dobro obavještenih insajderskih izvora dolaze dokazi da je Agrokor formalno nacionaliziran, a to znači da će u konačnici sve dugove podmiriti država odnosno mi osiromašeni marginalci kroz nove i nove namete.
Lustracija je zabranjena tema, a uvozni lobi cvjeta više nego ikada prije. Lidl, Spar i ostali trgovački lanci puni su kupaca uvozne robe koja je u Hrvatskoj duplo skuplja nego u Njemačkoj što implicite utječe na daljnje uništavanje hrvatske poljoprivredne proizvodnje, a samim time nastavak egzodusa mladih Hrvatica i Hrvata iz Domovine. Isplata dugova malim poljoprivrednim dobavljačima i OPG-ima samo je populistički labuđi pjev kojemu će vrlo brzo biti dodatno slomljena krila, a zapravo nikada nisu ni poletjeli. Na samom početku ove krize objavio sam naslov: „Spašavanje Agrokora ili uvoznog lobija“, a danas se vidi koliko je ta teza bila utemeljena. Jedina trgovačka logika u ovoj situaciji u kojoj je Konzum kao najveći gubitnik pred realnim krahom je „jeftino kupi, a skupo prodaj“ kako bi imao kakvu takvu operativnu dobit što izravno pogoduje uvoznom lobiju koji kontrolira cijeli medijski, a time i politički prostor Hrvatske.
Izgonom Mosta iz vlade Plenković je preuzeo kontrolu nad represivnim aparatom i pravosuđem kako bi mogao kontrolirati procese unutarnje i međunarodne štete oko slućaja Agrokor i samo neupućeni naivci vjeruju da Plenković preko tih poluga ne upravlja ovom krizom eklatantnim utjecajem na represivni i pravosudni aparat. Već sama dodjela vanproračunskog iznosa od 5 milijuna kuna Cvitanu otvara pitanje je li taj iznos dodijeljen za otkrivanje ili skrivanje kriminalnih radnji, a slučaj Saucha zapravo daje pravi odgovor na to pitanje. Dakle izgon Mosta iz Vlade imao je za cilj preuzimanje kontrole nad ovim kaznenim procesom, a drugi cilj, ne manje važan, klasičan je populizam sred poljuljanog rejtinga koji Mostu nije bio dozvoljen. Za razliku od Plenkovića, Most je udario gazdu ravno u glavu dok je Plenković tajno i javno preko svojih apologeta s gazdom pregovarao i zapravo ga udaljio od dometa hrvatskog pravosuđa. Saborsko istražno povjerenstvo o Agrokoru praktički je utemeljeno samo „dan“ prije masovnog „hapšenja“ i bit će pod hitno ugašeno samo nekoliko dana nakon „hapšenja“. Ima li doista onih koji vjeruju u te „slučajnosti“? I HDZ i SDP zapravo glume gljive u cijelom ovom procesu, jer su podjednako umočeni u rast i raspad Todorićevog carstva što za sobom neminovno povlači ogromnu političku odgovornost sa dalekosežnim posljedicama.
Međunarodna šteta za Hrvatsku ponovno dolazi na vagu, strana ulaganja u pravno neuređenu Hrvatsku ostaju do daljnjega u čekaonici, a multiciplirani dugovi države koji će proizaći poglavito iz mase međunarodnih sudskih procesa daju nam razlog za bojazan kako se Hrvatska nalazi pred bankrotom. Pridodamo li tome iznose koje Hrvatska mora platiti za izgubljene arbitraže u slučajevima INA-MOL, pridodamo li tome silne milijarde duga u zdravstvu vidjet ćemo da je bankrot Hrvatske sasvim izgledan scenarij.
Uzmemo li ozbiljno u razmatranje sve ove parametre, pa onda eklatantan sukob interesa pojedinih Plenkovićevih ministara, realno je očekivati da ovaj puta ni diplomatskom mađioničaru Plenkoviću novo preslagivanje Vlade ne će uspjeti.