Mnogi se danas trude pokazati kako vrhunski predstavnici malih naroda ne mogu stajati na najvišim vrhovima planeta.
Strašna studen koja je okovala srednju Europu podsjeća na velika planinarska postignuća koja su, kao da su se već dogodila, opustila monolit komunističkog totalitarizma. U toj su skupini bili su Slovenci i Hrvati, ali Srbi, na žalost, nikad.
U europskom časopisu Vertical, koji se objavljuje u Francuskoj, prošle su se godine pojavile kritike na račun najvećeg alpinističkog postignuća 21. stoljeća, solo uspona Toma Česena na južni zid Lhostea u travnju 1990. godine. S obzirom na to da je u pitanju negiranje cijele povijesti 20. najuspješnijeg alpinista, moramo pažljivo osluhnuti.
„Trebalo mi je tri sata nadljudskog truda kako bih savladao 50 do 70 metara visok skok. Pomagao sam si s klinovima (podcrtano od B.M.T.). Kada uspiješ savladati takav vrh, potpuno ti je svejedno kako si to postigao. Glavna stvar je uspon. Iskustvo s Yalung Kanga me puno naučilo, pa sam na vrhu fiksirao uže i pripremio sve za povratak. Do vrha je bio još dalek put, ali mislim da mi je postajalo jasno da sam si otključao vrata prema vrhu. Bio sam jednostavno preblizu kraja i nisam vidio mogućnost neuspjeha. U taj sam pothvat bio spreman uložiti posljednji atom snage.“
Česen je još zapisao: „Iz daleka sve izgleda lijepo i ugodno, ali kad stojiš u podnožju stijene, kosa ti se uzdiže. U popodnevnim satima vrijeme se gotovo uvijek pogorša. Oblaci, magla, snijeg i vjetar. Rezultat svega toga je lavina. Donja polovica stijene je najopasnija upravo zbog lavina, ali i odrona stijena i leda. Početni bi dio bilo uistinu ludo svladavati penjanjem po danu i suncu.“
Zato se on penjao noću, a slijedeću je proveo na stijeni. Njegovi su osjećaji bili vrlo izraženi: „Stigao sam do podnožja stijene, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 8200 metara, kasno navečer. Gotovo se ponovio bivak iz Yalung Kanga. Mjesto je bilo mnogo bolje, ali nisam niti pokušao zaspati na izuzetno hladnoj noći. Iste su noći Nepalci noćili na južnom vrhu Everesta. Svi su dobili ozebline. Riječima se takva noć ne može opisati. Borite se s mrazom, usamljenošću, to je borba za koju ponekad mislite da ste ju izgubili zauvijek.“ „Zauvijek izgubiti“ ne znači okrenuti se i spustiti u dolinu. To znači umrijeti za pola sata. Postoje snimke nasmijanih penjača na takvim visinama, koji su, zbog nedostatka kisika, trideset minuta nakon snimanja, bili mrtvi. Bili su iscrpljeni i smrznuti. Zahtjevnost stijene znači da je penjač u svakom trenutku neposredno izložen smrti. Svaka mala pogreška odnosi život.
Prošlo je neko vrijeme. Česen je kasnije, za jednu od mnogih objava u kojima opisuje svoj uspon, od alpinista Vikija Grošelja posudio fotografiju južne stijene Lhotsea jednostavno zato što nije imao vlastitu. Napravio je ozbiljnu pogrešku kada nije eksplicitno upozorio da fotografija nije njegova. U jesen 1990. godine je na južnu stijenu Lhotsea stigao sovjetski tim koji je, također se oslanjajući na nedostatak fotografskih dokaza, počeo tvrditi da je Česenov uspon izmišljen. Razlog je prezahtjevnost grebena tik pod vrhom. Posljednjih tristo metara (uzdužne, ne visinske razlike), koje su dovele do pada snijega. Rusi su mislili da u solo–tehnici greben ne može biti savladan u tako kratkom vremenu. Sovjetski su penjači bili spremni priznati da je Česen stigao do vrha grebena. Važno je napomenuti da su ti penjači napravili pogrešku u svom navodu i da je ocjena koju smo naveli nastala kao rezultat korekture originalne izjave da Česen nije stigao do tamo. Međutim, to je bilo dovoljno kako bi podijelilo alpinističku javnost na one koji vjeruju u autentičnost uspona i one koji ne. Uskoro su se vage prebacile prema Česenu i generaciji alpinista, uključujući i Messnera (intenzivnije od 1996. godine), navodima da je Česenov uspon povrijeđen. Česen nije ustuknuo, uvijek je izjavljivao da je bio na vrhu Lhotsea, te da se popeo do tamo koristeći njegovu južnu stijenu. I to prvi. Čini se da je kampanja bila preoštra, pa je polako napustio penjanje. Danas – prema mojim podacima – živi sretan život sa svojom obitelji i vodi školu penjanja. Što se mene tiče, na temeljno pitanje svojega života odgovara da je bio na vrhu, i s time je stvar zaključena.
Stvar i jest zaključena jer detaljne analize, koje će izaći kao protuteža u istom časopisu Vertical, navode da se mnogi trude pokazati kako vrhunski predstavnici malih naroda ne mogu stajati na najvišim vrhovima planeta.
Priča na koju ćemo rado donijeti nastavak. Ali kraj joj jest identičan početku. Tomo Česen je kao prvi čovjek stao onog travnja 1990. godine na vrhu južne stjene Lhotseja.
