Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a!

screenshot/Nova TV

Dakle, politika će u RH odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.

Tijelovo. Sa suprugom, mojom jačom i boljom polovicom, vozim penzionerski prema Braču. Negdje oko 190 km na sat, kao što je dopušteno. Oprezan i koncentriran pazim da ne prijeđem 200 km. Znam da je to kažnjivo. U tom misno-pastoralnom ugođaju trgne me suprugin glas: “Molim te, pogledaj ovo!“ Stisnem gas i približim se autu ispred nas, na jedno pola metra. Koliko je na autoputu uostalom i dozvoljeno. Auto s austrijskom registracijom. UU-132-CK ! Moj antifašistički tlak odmah je skočio preko 300. Auto je, naravno, crne boje. Pametnom dosta.. Dok naše, koji neočekivano na Bleiburgu nisu pjevali Bandiera rossa, Austrijanci drže 17 dana u buksi, a Vilim Trpčić je lišen slobode jer je na sebi imao majicu s natpisom ”Lieber tot als rot”, prevedeno “Bolje mrtav nego crven “ prijeti čak optužnica za terorizam (!!!). I dok se sve to zbiva u nama prijateljskoj Austriji, oni nama šalju enigmatsku tablicu na provokativnom autu. Prvo, crni auto – klerofašistička boja. UU-ustaše na kvadrat i CK, Centralni komitet – pazi na vas. Asocijacija me odmah podsjeti na Jelenu Lovrić i Vilija Matulu, bivše članove CK SKH, uporne i nepopravljive borce protiv opće ustašizacije Lijeve njihove. Nenad Stazić nas je lijepo i komunistički uljudno upozorio da smo svi mi tu zbog šlampavo obavljenog posla. U Lici, Imotskom, Slavoniji… počeše posipati glave pepelom. Nismo ni mi bili bolji nakon 5. kolovoza 1995.g. Šlamperaj kud’ god se okreneš. Šlampavi dragovoljci i branitelji. Sretni što su napokon došli do države nisu se u kolovozu ’95.g. sjetili svih jama i stratišta pod Sljemenom, u Savskoj, na Macelju, u Teznom, Teharjema, Kočevskom Rogu, Zidanom Mostu, Trbovlju, Sloven Gradecu, Stocu, Cimi, Ljubuškom, Širokom brijegu, Bleiburgu, na Križnom putu, sveukupno do sada 1.700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Nisu se čak sjetili ni Vukovara i Ovčare. Pa ako smo mi preživjeli zbog tobožnjeg šlamperaja onda što je sa Stazićima i sličnima? Umjesto križnog puta njih je dopala tek traktorijada. Oni koji su od 1991. do 1995. živjeli u tzv.“RSK“ dobili su mirovine od RH. To je upravo ovih dana odlučeno. Inače, Stazić je jako nastradao. Predsjednik Sabora mu je, u nedostatku diplomatskog nerva, rekao tek: “Sram Vas bilo!“ Dok ovo pišem još se pred Saborom nisu okupili progresivni i uvrijeđeni Vili Matula, Jelena Lovrić, Neda Raukar, Sneška Banović, Maja Sever, članovi GONGA, Vesna Teršelič, Radnička fronta, vodeći ljudi stranke Pametno, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, Anka partizanka, progresivne redakcije dnevnih novina… kako bi rezolutno zatražili smjenu predsjednika Sabora zbog govora mržnje. Samo usput podsjećam na članak 325. Kaznenog zakona koji govori o “javnom poticanju na nasilje i mržnju“. Naravno, čista je utopija očekivati da će ”časni” zastupnik Stazić snositi bilo kakve posljedice jer ga u jednom trenutku nije “bilo sram“. E, da se ovakav gaf dogodio Draženu Kelemincu ili nekom njemu sličnom već bi se potpisivale punomoći u odvjetničkim uredima. Kako je pisao Fric Krleža: “Ni med’ cvetjem ni pravice…“

Netko je napisao, ali se ne mogu sjetiti autora: “Nedostatak srama prvi je znak duševne bolesti“. Ili tako nekako.

Predsjednica i premijer našli se u klinču zbog demografije. Kako spriječiti “demografsku katastrofu?“ Koje mjere poduzeti? Za koje je već kasno, javne rasprave i analize predloženih mjera itd. Netko tu od šume ne vidi drveće. Sve mjere su sadržane u članku 56. Ustava RH koji glasi: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“. Znači, pristojna plaća i posao pa će demografski problem Lijepe naše biti zauvijek riješen. Sve ostalo je isprazna frazeologija i folklor. Još ako uspijemo vratiti Brijune Hrvatskoj, razviti elitni turizam, zaposliti i dobro platiti ljude, demografski problem Istre bit će također riješen. A ona je najčvršća osovina i primjer stabilne demokracije. To znaju i Thompson i Obersnel te skandalozni Stazić koji na ”Breonima” troši ponekad čak i po 7 kuna dnevno. Da je Istra “naša“ dokaz je i jedan “naš“ navijač koji se nedavno na utakmici NK Istre pojavio sa pravim “nogometnim“ transparentom. “I mi Srbi volimo Istru!“ Dobio je zaslužen aplauz za iskrenost. Kakve bi ovacije tek doživio da je bio do kraja iskren i napisao recimo: i mi Srbi volimo ne samo Istru nego čitavu Hrvatsku. Ili barem granicu Virovitica, Karlobag, Zadar, Karlovac…

Pa i premijeri Plenković i Cerar sastali su se pred par mjeseci u još uvijek hrvatskom Umagu.

Puno političke žući i kontroverze izaziva strast hrvatskih političkih naivaca za referendumima. To je, čuli su, direktna demokracija. Mo’š mislit’! Više je bilo direktne demokracije u vrijeme Kraljevića Marka nego u vrijeme HDZ-a i SDP-a. Među Hrvatima se Kraljević Marko pojavio relativno rano, već 1556.g. u “Ribanju i ribarskom prigovaranju“ Petra Hektorovića koji ga je čuo u pjesmi ribara Paskoja, bugarštici o Marku i bratu mu Andrijašu. U toj pjesmi Marko zabije sablju Andrijašu kroz grudi, a Andrijaš mu govori: “Ja da mi te mogu, mili brate umoliti, nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajane dok ti ne naručim do dvije i do tri besjede“. Pa ga, onako usput, zamoli da majci slučajno ne kaže da je brata rođenog smaknuo. Tko je sad u modernoj Hrvatskoj demokraciji Marko, a tko Andrijaš, odnosno Predsjednica, a tko premijer prilično je nevažno. Daleko je bitnije da majka(birači) ne dozna tko je brata ili sestru smaknuo. I tako “majka“ birači žele referendum o Istanbulki i uvođenje tri preferencijalna glasa, ukidanje praga od 10% glasova… Majka svih pitanja je sad u tome kako fino i diskretno navesti majku (birače) da popuše još jedan referendum. Zlatni gral pronašla je Ivanka Toma, udarno pero Jutarnjeg. U maloj, ali otrovno efikasnoj rubrici “Iza kulisa“ u kojoj novinari tobože sami sebi postavljaju pitanja pa onda sami na ta pitanja smišljaju odgovore, Ivanka rješava gordijski čvor referenduma kao oblika neposredne demokracije. Naslov: “Politika mora dogovoriti što može na referendum“ i to bez upitnika i uskličnika. Kako li je samo kod iskrenih ljevičarskih demokrata sve jednostavno. Podsjeća me na oca istinske demokracije svih proletera, Josifa Visarionoviča Staljina. Molotov i Berija su ga upozorili da je neki neoprezni drug u nekoj dalekoistočnoj republici postao malo nestašan. Taj čovjek je problem, odcinkaše ga Hazjajinu. On ih mudro pouči: “Ako je čovjek problem, onda nema čovjeka i nema problema“. Politika će odlučiti što može ići na referendum pa više neće biti problema. Osnovat će se jedno demokratsko vijeće ustavno-pravnih stručnjaka. Predsjednik će biti Obersnel, zamjenik Šeks, članovi Beljak, Anka partizanka i svi predstavnici nacionalnih manjina.



Profesori ustavnog prava samo bi unosili amatersku zbrku među prekaljene profesionalce. Tako lijeva Sanja Barić kategorično tvrdi da su referendumska pitanja za promjenu izbornog sustava neustavna, a ona o smanjenju broja saborskih zastupnika i ograničavanju mandata zastupnika nacionalnih manjina još neustavnija nego što je to uobičajeno u demokratskim državama. K’o recimo u Sjevernoj Koreji. S druge strane profesor ustavnog prava Mato Palić smatra da su oba pitanje u skladu s Ustavom. Štoviše, on ih je na brzinu ”neoprezno” i potpisao. Još ne zna da je, kako kažu na Braču, falija. Ali će doznati kad se možda odluči okušati kao sudac Ustavnog suda. Kažu moji Ličani: E, moj Mate, nije za te matematika nego je za te motika. No, naša Ivanka radi k’o singerica. U istom progresivnom broju Jutarnjeg našla je jednog hrabrog Ustavnog suca iz kvote Mas’t, trast… koji je otvoreno, direktno u lice, sasuo pravu istinu o referendumskom fijasku: “Na Ustavnom sudu padaju 2 od 3 pitanja?“ Uglavnom, radi se o neodgovornim i promašenim pitanjima. Ni jedno nije odobrila politika! Naš hrabri ”sudija” nema dlake na jeziku, ali ni imena ni prezimena. A ako možda ima onda to nije njegova dlaka i tako dalje… Pitanje o Istanbulki je neustavno i basta! Međunarodni ugovori ne podliježu ocjeni ustavnosti i zakonitosti misli sudija. Kad bi bilo tako onda bi po međunarodnom ugovoru kojim je Kraljevina SHS 1920. godine u Rapalu prepustila Italiji čitavu Istru, Rijeku, Zadar i otoke, to još uvijek bilo talijansko. Zašto smo onda tolike godine prašili fićekima u Trst, a Zadar nam je bio pod nosom? I ono što nije jasno ni Ivanki Toma ni nevjernim tomama je ovo: ne radi se o nikakvom smanjivanju prava našim ljubljenim manjincima nego o oduzimanju privilegija koje manjine stavljaju u privilegirani položaj u odnosu na većinski narod. Već sam pisao i sada ponavljam ni jedna zemlja u EU ne daje osam mandata manjincima. Italija dva i Slovenija dva. Svi drugi uživaju sva biračka prava kao državljani Engleske, Francuske, Španjolske, Njemačke itd. Samo iskompleksirani i poltronskim kompleksom opterećeni Hrvateki dovode u Sabor likove koji na izborima dobivaju po 1.500 do 1.700 glasova. I ti koji u regularnim uvjetima ne bi vidjeli Sabor osim uz prisustvo turističkog vodiča, postaju potpredsjednici Sabora, predsjednici odbora, a neki i glavni lovci na ustaše i klerofašiste.

Na kraju jedan praktičan prijedlog koji će oduševiti ljevicu i dvije trećine sudaca Ustavnog suda. U Sloveniji, da bi se organizirao referendum treba u 30 dana skupiti 40 tisuća potpisa. U Švicarskoj za 50 dana 100 tisuća potpisa. U Mađarskoj u 120 dana 200 tisuća potpisa… a Hrvateki moraju, doduše relaksirano, skupiti 380 tisuća potpisa za 15 dana. Moj super demokratski prijedlog je da se propiše kako naši birači u roku od 7 dana skupe 5 milijuna potpisa. Izgleda na prvi pogled malo suludo i nemoguće. Ali ako bi mogli glasovati recimo građani Srbije i Slovenije onda bi to bio potez za notes. Riješili bi pitanje Piranskog zaljeva i granice Virovitica, Karlobag… i sve to na miran i demokratski način. Svi zadovoljni i sretni. Stazić bi se i pozgodnio, Ante Tomić i Jurica Pavičić bili naši kolumnisti, Radnička fronta i Vesna Teršelič preselili bi se u Beograd, a Frljić bi organizirao novu moderniju verziju štafete koja bi se sada trčala do Kumrovca i predavala Josipu Manoliću doživotno. Biskup Vlado Košić preselio bi se iz Siska u Lepoglavu, a njegovu biskupiju preuzela bi Ikača. I predsjednik države govorio bi i pisao perfektnim hrvatskim jezikom, po receptu Jandrokovića. Napokon..

Zbog velikog interesa budućih gostiju s istoka i zapada na otvaranju restorana ‘TITO’ u Kumrovecu čekalo bi se u četveroredu.

Boris Miletić, gradonačelnik Pule poznat je, između ostalog, kad je na fejsu objavio fotografiju putovnice ‘Republike Istre’. Sad je postao još poznatiji po objavi da je presuda Perkoviću i Mustaču uperena protiv Hrvatske i Istre. Boli ga ona stvar za Hrvatsku. Ima on pasoš ‘Republike Istre’. Zajedno sa Stazićem i Stazićevcima Miletić postaje simbol sveg onog protiv čega smo se borili pune četiri godine. I medijska pažnja koja prati Miletiće i Staziće je bacanje i vremena i papira u vjetar. No, u Jutarnjem od 2. lipnja naletio sam na izvrstan članak Nikole Mijatovića o tome što Hrvatska može naučiti o demografiji od Izraela. Autor je s temom na ti. Dakle, Izrael je 1948.g. imao 800.000 tisuća stanovnika. Danas ima oko 8,5 milijuna. Stopom fertiliteta od 3,1% godišnje Izrael je prvi među razvijenim državama. Izrael primjenjuje brojne porezne povlastice za useljenike, povratnike te državljane koji su više od 5 godina radili u inozemstvu. Za stopu rasta stanovništva naročito važnu ulogu igraju niski porezi. Da ne filozofiram previše. Dovoljno je samo usporediti naše mjere u kojima ključnu ulogu igra dječji doplatak s povlasticama kojima su Izraelci došli s 800.000 do 8,5 milijuna stanovnika. Koliko je naših povratnika ostalo raditi u Hrvatskoj? Većina je shvatila i na vrijeme pobjegla od rigidnih poreznih mjera, domaćeg jala tipa gdje si bio 1991.g.?  Na kraju, sve se svodi na već rečeno: dobar posao, pristojne plaće i demografski problem Lijepe naše je riješen. Izraelci već sad znaju i računaju da će negdje oko 2060.g. imat 15 milijuna stanovnika. A gdje ćemo te godine biti mi? S našim manjinskim utegom oko nogu, sa Stazićima, Miletićima, jugo-nostalgičarima, orijunašima, jeftinim oligarhima, političkim i para političkim hobotnicama imamo sve šanse da se svedemo na jedno predgrađe Sofije, Bukurešta ili što je najgore Beograda.

Engleska je nedavno bila u znaku obljetnice rođenja velikog državnika Winstona Churchilla koji je za vrijeme rata obećao Englezima “krv, znoj i suze”, a sam se skromno zadovoljio viskijem i cigarama.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI