Udbaška hobotnica nad Hrvatskom

screenshot youtube, shutterstock

Analitičarima suvremene povijesti bit će posebno zanimljivo pratiti sustavno infiltriranje udbaškog kadra u suvremene strukture moći. Ovaj prešućeni dio hrvatske povijesti novo je razdoblje koje bismo danas okarakterizirali 'hrvatskom šutnjom' o supstancijalnim problemima. Kao dio te šutnje bilo je prešutno provedeno odlikovanje ozloglašenog udbaša i jugofila, Budimira Lončara. Bez suglasnosti HDZ-a, Budo Lončar ne bi mogao dobiti najviše odličje Grada Zagreba

Hrvatska je jedna od rijetkih postkomunističkih zemalja u kojoj se nije uspjela etablirati ozbiljna konzervativna politička opcija. Razlog je vrlo jednostavan. Bivši udbaši bili su glavni protagonisti u osnivanju oporbenih stranaka tadašnjem Savezu komunista. Proučavatelji suvremene povijesti Republike Hrvatske od njezina osamostaljenja, imat će pune ruke posla da bi objasnili ovaj neobičan politički fenomen. Glavni razlog da se u državi, u kojoj se 86 posto građana izjašnjava katolicima, u proteklih tridesetak godina demokratizacije društva nije uspjela na političkoj sceni etablirati ni jedna ozbiljna konzervativna, demokršćanska opcija, treba gledati primarno u djelatnosti bivših visokih dužnosnika Udbe.

Obavještajne službe bile su infiltrirane u osnivački odbor HDZ-a. Upravo je jedna od glavnih aktivnosti bivših djelatnika Udbe bila, spriječiti stvaranje jake stranke demokršćanske provenijencije u samostalnoj Hrvatskoj koja će u praksi provoditi demokršćanske vrijednosti. U takve aktivnosti bivših udbaških struktura, okupljenih oko Jože Manolića, svakako treba ubrajati i ova nastojanja da se HDZ prikaže i prezentira u javnosti kao stranka s demokršćanskim profilom. Ne zaboravimo, da je upravo Manolić u više navrata naglašavao da su svi premijeri od uspostave Republike Hrvatske izašli iz njegova šinjela.

Ne treba također zaboraviti važnu činjenicu da je dr. Franjo Tuđman poklonio gradilište za uspostavu sigurnosnoga sustava trojici bivših prononsiranih udbaša, Josipu Manoliću, Josipu Boljkovcu i Josipu Perkoviću, neposredno nakon dolaska na vlast. Nakon demokratskih promjena umjesto da stavimo pred lice pravde osobe koje su bile čelnici komunističkih sigurnosnih službi (OZNA, UDBA, SDS), u Hrvatskoj su bivši udbaši izgrađivali obavještajni sustav demokratske Hrvatske, izgrađivali svoje centre moći, postupno preuzimali kontrolu nad kapitalom. Infiltriranost udbaša u proces privatizacije i ovladavanja kapitalom bit će jedna od najzanimljivijih tema za istraživanje. Riječ je o osobama koje su, između ostalog, bile involvirane u likvidaciju političkih emigranata, boraca za demokraciju i samostalnost Hrvatske.

HDZ je, prema riječima prvog predsjednika stranke i države, trebao objediniti starčevićansku i radićevsku političku opciju. K tome je u program HDZ-a trebalo također integrirati zasluge ZAVNOH-a u pogledu državotvornosti. Iako je HDZ već 1993. na općem stranačkom saboru, između ostalog, definiran kao demokršćanska stranka, Tuđman gotovo nikada nije spominjao njezinu demokršćansku opciju, jer kao partizanski general gotovo da i nije imao nikakav kulturološki odnos prema kršćanskim vrijednostima kao korijenima europske kulturne baštine. Ne treba zaboraviti činjenicu da je Tuđman, ipak, educiran na partizanskim „akademijama”, na lektiri „Partizanskih dnevnika” Vladimira Nazora, na djelima Maksima Gorkog i Mihaila Šolohova, što se odrazilo na kreiranju politike HDZ-a.

Može se reći da su nekoliko frakcija hrvatskih pravaša, zapravo, bile jedina politička opcija desno, u odnosu na HDZ. Jedan od glavnih problema pravaških stranaka bilo je permanentno koketiranje s ustaštvom i Pavelićem, tako da na međunarodnoj sceni nisu mogli postići nikakvo priznanje, niti se učlaniti u ligu konzervativnih demokršćanskih stranaka. Naravno da je bilo stupidno novoproglašenu Republiku Hrvatsku dovoditi u bilo kakvu vezu s totalitarnim režimom NDH-a, što su, uostalom, najviše priželjkivali pobunjenici u tzv. SAO Krajini, odnosno moćnici u Beogradu. Može se reći da je opciju desnoga centra u proteklih četvrt stoljeća, ipak, za sebe uzurpirao HDZ vodeći žestoku borbu sa svim grupacijama koje su bile s njihove “desne strane”.



U više navrata u svojim sam kolumnama naglašavao kako je nakon pobjede na demokratskim izborima 1990., u HDZ prešlo više od 70 tisuća bivših članova Saveza komunista. Zapravo se političko prepucavanje na političkoj sceni u prvom desetljeću demokracije odvijalo između nekadašnjih komunista u HDZ-u i komunista u SDP-u. Nakon parlamentarnih izbora za Sabor, poslije Oluje 1995., izgledalo je kao da su komunisti iz HDZ-a do nogu potukli komuniste iz oporbe. Račanov SDP je dobio tada samo 8,9 posto glasova hrvatskih birača. Opojen veličanstvenom pobjedom, predsjednik Tuđman je tada slavodobitno izjavio na klubu zastupnika HDZ-a, čuvenu rečenicu – da će Hrvatska biti jedina država realnoga socijalizma u kojoj bivši komunisti nikada neće doći na vlast. Rečenica je izgovorena u vrijeme kada je HDZ bio kao šipak pun bivših komunjara.

No, ipak je, zahvaljujući primano ministru obrane Gojku Šušku, bilo mjesta u HDZ-ovoj postkomunističkoj vlasti za osobe s konzervativnim svjetonazorom, kao što su Ljilja Vokić, Ante Beljo, Ivan Milas, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Hrvoje Hitrec. Danas imamo daleko goru situaciju, jer na vlasti su djeca bivših udbaša i prekaljenih komunjara, a političara koji dolaze iz obitelji koje nikada nisu prihvatile partijski svjetonazor, danas gotovo i nema na visokim pozicijama u HDZ-u.

Umjesto podrobnijeg istraživanja i analize infiltriranja udbaškog kadra u strukture moći, mi smo se ponovno vratili starim temama o fašizaciji Hrvatske i pozdravima “Za dom spremni” kojim se želi stigmatizirati sve što bi bilo desno u odnosu na HDZ. Očito postoje jake strukture koje i dalje žele zataškati postojanje „udbaške hobotnice” u hrvatskim državnim institucijama.

Pogledamo li malo podrobnije životopise političara koji su bili „bukači lustracije”, jasno je da je njihova priča bila dimna zavjesa za vlastite političke marifetluke i suspektne transakcije. Primjerice, Karamarko, kao jedan od glavnih zagovaratelja lustracije, od 1992. kada je postao šef kabineta Vlade Jože Manolića, pratio je Manolića i Mesića u svim njihovim političkim uspjesima preuzimajući kontrolu nad sigurnosno-obavještajnim službama, dok je na čelo HDZ-a dospio pričom o lustraciji.

Davne 1990., u svome tekstu “Karikatura struke na Filozofskom fakultetu”, objavljenom u tadašnjoj „Nedjeljnoj Dalmaciji”, zagovarao sam lustraciju po uzoru na model bivše Istočne Njemačke. Stručnjaci iz humanističkih i društvenih znanosti koji su svoj znanstveni rad obojili marksizmom, po kratkom su postupku poslani u mirovinu. Bivši agenti obavještajne službe STASI koja je bila infiltrirana u sve funkcije društvenog života, osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne. Mi danas imamo paradoksalnu situaciju da bivši marksisti sjede na visokim pozicijama u sveučilišnim i državnim tijelima koji odlučuju o sudbini mladih znanstvenika. Bivši marksisti i njihovi trabanti i danas kontroliraju većinu časopisa iz humanističko-društvenih znanosti, a Ministarstvo znanosti to plaća i tolerira.

Analitičarima suvremene povijesti bit će posebno zanimljivo pratiti sustavno infiltriranje udbaškog kadra u suvremene strukture moći. Ovaj prešućeni dio hrvatske povijesti novo je razdoblje koje bismo danas okarakterizirali „hrvatskom šutnjom” o supstancijalnim problemima. Kao dio te šutnje bilo je prešutno provedeno odlikovanje ozloglašenog udbaša i jugofila, Budimira Lončara. Bez suglasnosti HDZ-a, Budo Lončar ne bi mogao dobiti najviše odličje Grada Zagreba…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI