Svaka obljetnica slavne Oluje zapravo je zaklon za podjelu fiskalnog plijena u slijedećoj godini. Glavni kriterij za izradu proračuna je potrošnja toaletnog papira. Nakon više uzastopnih fiskalnih oluja Zdravka Marića i Andreja Plenkovića, stotine tisuća naših mladih spakirali su se i napustili Lijepu našu. Kako to reče Ratko Bošković, “zemlje poput Poljske, Španjolske, Litve, Italije ili Hrvatske s odljevom svojih stanovnika u radnoj životnoj dobi zapravo omogućavaju euru da postoji i konkurira ostalim svjetskim valutama pričuve, prvenstveno američkom dolaru, japanskom jenu i britanskoj funti”.
Tko je koliko (pre)zadužio zemlju?
Vlada pregovara s Kinezima za gradnju novih bolnica u Zagrebu, Splitu i Osijeku. Za komunizma su domaća poduzeća gradila ceste, mostove, elektrane i bolnice na skoro svim kontinentima. Kada se 2000. vratio na vlast, komunjara Račan krenuo je istim putem, i tako prezadužio zemlju. Sanirao je i brodogradnju. Vanjski dug RH porastao je za 20,5 milijardi kuna. Tada smo skupo platili ogroman (potrošen) plutajući dok, koji na našu sreću nikada nije doplovio u naše vode. Sukladno takvom razvoju RH, u gradnji pristupnih cesta za Pelješki most kao podizvođač pojavit će se poduzećeMilorada Dodika! U cijelom tom neredu i nizu veleizdaja od strane šefova države, Plenković proziva samo Zorana Milanovića. Za prezaduživanje zemlje. Istina, Milanović je povećao naš inozemni dug za 43,5 milijarde kuna, za 10 milijardi godišnje, ali u uvjetima bespoštedne recesije, kada su se državni deficiti pokrivali s zaduživanjem na vanjskom tržištu. Plenkoviću bile potrebne 3 dobre godine besplatnog novca da ga inozemni du smanji za 7 milijardi kuna, ali je skoro toliko porastao sveukupni dug opće države. “Ovo je vlada za koje je prosječna plaća narasla triput više nego u vrijeme vlada Oreškovića, Milanovića i Kosor zajedno” – farba nas Plenković. Što se stvarno dogodilo? Oni slabo plaćeni otišli su put Irske i Njemačke. Novi porezni razredi pogodovali su visokim plaćama. Osim toga, RH je provela internu devalvaciju unazad nekoliko godina, pa je do rasta plaća moralo doći samo po sebi, a i poduzetnici su morali podići plaće kvalificiranim i kvalitetnim zaposlenicima. Svejedno su dohoci u RH ispod prosjeka EU.
Drž’te Zokija
“Vlada SDP-a, vlada Zorana Milanovića, nas je zadužila za 71 milijardu. Nije mi jasno kako se netko kandidira nakon takvog zaduženja.” – začuđen je Plenković. Ako je hrvatski javni dug premašio 291 milijardu kuna, tko nas je zadužio za preostalih 220 milijardi? Naš BDP tek se vraća na predrecesijske razine. To nam govori koliko su loši i toksični temelji hrvatske ekonomije. Od pojave recesije 2009. godine, posljedično su pali porezni prihodi proračuna, dok su se rashodi proračuna zadržali na istim razinama. Jer, u pravilu, u plaće, mirovine i zdravstvo koji generiraju 90% rashoda državnog proračuna, ne smije se dirati (danas se javne investicije financiraju iz EU fondova). Zato su 2009-16. nastali snažni deficiti državnog proračuna, koji su se financirali sa skupim zaduživanjem, pogotovo 2009-11. Krivo se postavila Jadranka Kosor, koja je u vrijeme snažnog ekonomskog šoka dodatno suzbila ekonomsku aktivnost nametanjem kriznog poreza (tzv. Harač). U trenucima jezovitog ekonomskog pada nametnula je nove poreze koji su rušili osobnu potrošnju svih zaposlenih. Valja naglasiti kako tada FED i ECB nisu vodili politiku jeftinog novca, pa se tada država skupo zaduživala za pokrivanje deficita. Rezultat smanjenja PDV-a bit će proračunska rupa. Cijene će ostati iste, a poduzetnici neće investirati više. Nadalje, za razliku od HDZ-ovih garnitura, Milanović je ušao u rat sa stranim bankama zbog konverzije kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Pomogao je frankerima, time i cijeloj naciji, a izvan toga nepotrebno nabacivao antifa floskule, pa je tako u “slučajnoj Hrvatskoj” nimalo slučajno izgubio slijedeće parlamentarne izbore. Blagodati Zakona o konverziji CHF pobrale su vlade nakon Milanovićeve, jer je nakon konverzije gotovo pola milijuna građana prodisalo i pogurnulo ekonomiju. Suprotno Plenkovićevim tvrdnjama, Milanović je Plenkoviću ostavio proračun bez minusa. Kada se oduzmu kamate (proračunski EBITDA, primarni suficiti = ukupni prihodi – ukupni rashodi + kamate). Ako su dugovi po kreditima i oni veći u obveznicama reprogramirani s značajno nižim kamatnim stopama i prinosima, dug opće države trebao je pasti barem za 40 milijardi. Kada podvučemo crtu, ispada da su se Plenković i Zdravko Marić opako zaduživali i to skrili unutar reprogramiranja kredita i plasiranih obveznica u ovome vremenu jeftinog novca. Umjesto da je snizila PDV, vlada je trebala povećati plaće djelatnicima u zdravstvu, jer oni to zaslužuju – imamo velik odljev skupo obrazovane radne snage zdravstva. Vladajući šute o tome da je industrijska proizvodnja u lipnju u odnosu na isto razdoblje lani pala za velikih 5,6%.
Nije sve u rastu BDP-a
Za one manje upućene napomenut ću da OECD i MMF (IMF) definiraju BDP (GDP) kao monetarnu mjeru proizvodnje i usluga u jednoj godini. Povećanje BDP-a ne mora biti nešto dobro. Ekonomski rast povećava onečišćenje. Izračun BDP-a zaobilazi transakcije izvan tržišta, kućne poslove, kao i sve neplaćene usluge. Zaobilazi sve gospodarstvene aktivnosti u kojima se ne pojavljuje novac. Zanemaruje kvalitetu proizvoda i činjenicu da je neki proizvod nov – ne poznaje zdravlje ekonomije. Prosjek za sveukupnu populaciju označavamo kao BDP po glavi stanovnika, a uobičajeno se interpretira kao životni standard u nekoj zemlji. U svijetu iza scene sve više igra BDP2, koji uključuje crne aktivnosti, uključujući proizvodnju i trgovinu narkotika. Simon Kuznets, ekonomist koji je 30-ih godina prošlog stoljeća postavio prvu mjeru nacionalnih prihoda, godine 1962. je izjavio: “Moramo voditi računa o razlikama kvantitativnog i kvalitetnog rasta, između troškova i povrata, između kratkoročnih i dugoročnih ubrzanja rasta”. Ambijentalisti tvrde da je BDP nepouzdan pokazatelj društvenog napretka. Jean Drèze i Amartya Sen tvrde da rast BDP-a nije nužno pokazatelj boljeg standarda stanovništva, posebno u zdravstvu i obrazovanju. Martha Nussbaum napominje da rad u kućanstvu zamjenjuje dobra i usluge koji bi se morali platiti. U 80-im godinama prošlog stoljeća, Martha Nussbaum i Amartya Sen u izračunu BDP-a dodale su princip mogućnosti pojedinca. Godine 2013. OECD je uveo Better Life Index (BLF), indeks boljeg života, koji promatra zdravstvo, ekonomiju, radna mjesta, prihode, poslove kućanstva, civilne aktivnosti i životno zadovoljstvo. Iste godine John Helliwell, Richard Layard i Jeffrey Sachs zauzeli su se da BDP po glavi stanovnika treba imati dodatne pokazatelje nejednakosti u primanjima, životne satisfakcije, zdravlja, slobode izbora, razine povjerenja, i zaseban pokazatelj suzdržanosti na korupciju, koji je teško mjerljiv – prilika rađa lopova.