Vjerojatno će hosovci biti dovoljno pametni i odigrati, šahovski rečeno, damin gambit u pregovorima s Plenkovićem, te žrtvovati ploču u Jasenovcu, premjestivši je u Novsku ili neku drugu destinaciju, čime će dobiti šahovsku partiju priznanja i etabliranja simbola 'Za dom spremni', kao neustaškog oblika borbe za očuvanje vlastitih domova
Hrvatska je javnost već tjednima suvišno opterećena problemima postavljanja i skidanja ploča. Umjesto rasprave o gorućim, supstancijalnim pitanjima, javnosti se kroz dobro kontrolirane medije servira uvijek ista priča “panem et circenses”, koja u hrvatskom prijevodu glasi – “dajte nam još partizana i ustaša”. Predsjednik Vlade, Andrej Plenković, obećao je svom najvjernijem koalicijskom partneru, Miloradu Pupovcu, pronaći rješenje za spomen ploču hosovih ratnih veterana u Jasenovcu na kojoj stoji njihov omiljeni ratni simbol “Za dom spremni”. Godinama je slogan “Za dom spremni” iritirao većinski dio hrvatske javnosti jer ga se pokušavalo dovoditi u kontekst ustaškog režima. Pri tome se ispuštalo iz vida da su hosovi bojovnici ovaj slogan koristili u borbi protiv novočetničkog pokreta i njihovih postrojbi, koje su nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske okupirale trećinu hrvatskog teritorija. Dakle, hosov borbeni poklič “Za dom spremni” nastao je u kontekstu obrane spaljene zemlje, okupiranih sela i gradova, protjeranog hrvatskog stanovništva. Kao takav, ipak, zaslužuje respekt jer je riječ o dečkima i curama koji su ginuli za svoje domove kao posebne postrojbe, a od 1992. godine u okvirima službenih oružanih snaga Republike Hrvatske. Vjerojatno će hosovci biti dovoljno pametni i odigrati, šahovski rečeno, damin gambit u pregovorima s Plenkovićem, te žrtvovati ploču u Jasenovcu, premjestivši je u Novsku ili neku drugu destinaciju, čime će dobiti šahovsku partiju priznanja i etabliranja simbola “Za dom spremni”, kao neustaškog oblika borbe za očuvanje vlastitih domova.
Paralelno s hosovom pločom “Za dom spremni”, odvijala se u zagrebačkoj Skupštini burna rasprava o ploči Trga maršala Tita s novim sloganom – “za podrum spremni”. Nakon što je ploča najvećeg hrvatskog zločinca s titulom maršala uklonjena, potekli su potoci krokodilskih suza političara koji izigravaju hrvatsku ljevicu. Jedan od najprominentnijih među njima, sjetio se očito popularnih viceva o Muji i Hasi pa je napisao na svom Twitteru: “Podržavam Hasinu ideju da se ploče s Trga maršala Tita pohrane u muzeju. Nećemo morati raditi nove kad nakon idućih izbora vratimo Titov trg”. Josipovićeva pošalica sigurno neće ući u galeriju dobrih viceva o Muji i Hasi, ali potvrđuje da je ljevica u Hrvatskoj postala obična karikatura tradicionalnog socijaldemokratskog pokreta. Josipović bi kao nekadašnji kandidat Socijaldemokratske partije za predsjednika države, trebao znati da se europski socijaldemokratski pokret uspio etablirati kao civilizirana politička opcija upravo zbog distanciranja od marksističke diktature proletarijata.
Često kao primjer marksističkog utopizma navodim Marxovu kritiku Gothaškog programa njemačkih socijaldemokrata u kojoj Marx osuđuje njihovu političku strategiju borbe za „pravednom raspodjelom rezultata rada“, tj. za povećanje plaća, smanjenje radnog vremena, uvođenje obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja koje treba plaćati poslodavac. Marx tu prigovara njemačkim socijaldemokratima da je njihova borba za veći stupanj ostvarenja socijalne pravednosti, zapravo, voda na mlin kapitalista, jer će pridonijeti stvaranju stabilnog društva i neće biti revolucije. Za razliku od pragmatičnih socijaldemokrata, Marx inzistira na krutoj revolucionarnoj borbi u kojoj će ostvariti društveno stanje kada će se „na zastavama vijoriti načelo da svatko društvu pridonosi sukladno svojim mogućnostima, a dobiva sukladno svojim potrebama“. Da ne bude zabune, „Kritika Gothaškog programa“ je spis iz kasnog razdoblja Marxova stvaralaštva u kojemu teoretičar tzv. „znanstvenog socijalizma“ promatra socijaldemokratski pokret kao formu otuđenja u kojoj se podržava nepravedno stanje stvari, da sredstva za proizvodnju ostaju u rukama manjine, a time zapravo i ostvarena dobit.
Temeljni je problem hrvatske ljevice da se ni četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije i suverene hrvatske države nisu uspjeli emancipirati od lika i djela maršala Tita koji je, da ponovimo, bio ratni i poratni zločinac, komunistički diktator, te rezolutni protivnik demokracije. Ne treba zaboraviti činjenicu da su komunisti u bivšoj Jugoslaviji osvojili vlast lažiranim izborima 11. studenog 1945. godine. Na izborima za Skupštinu Jugoslavije postojala je samo jedna prijavljena lista, “Narodni front”. Nije dakle bilo opozicije, a izdajicama i klasnim neprijateljima nije bilo dopušteno pravo glasovanja. U Hrvatskoj je, primjerice, protiv “Narodnog fronta” glasovalo 9,52 posto birača, ali budući da nije bilo liste protukandidata, sva zastupnička mjesta su pripala predstavnicima “Narodnog fronta”. Nakon formiranja Ustavotvorne skupštine, 29. studenog 1945. godine, 45 godina nisu se održavali demokratski izbori u komunističkoj Jugoslaviji. Tamburalo se o radničkom samoupravljanju, o revolucionarnoj praksi, o borbi protiv kontrarevolucionara i klasnih neprijatelja. Imali smo uglavnom partijsku utrku s jednim konjem. Komunistički diktator Tito svojom je propagandom do te mjere izmanipulirao mase, da je praktički vladao čitavo desetljeće poslije smrti. Tek nakon otrježnjenja od komunističkog mamurluka, održavaju se prvi demokratski izbori. Rezultat prvih slobodnih izbora u komunizmu bio je raspad sistema koji je desetljećima građen na lažnom “bratstvu i jedinstvu”. Zajednička država “bratskih naroda i narodnosti” raspala se kao kula od karata, unatoč ugledu koji je uživala u svijetu i podršci zapadnih velesila. Da stvar bude još gora, demokratski obračuni među političarima uskoro su prešli u krvavi obračun među narodima, najveći na europskom prostoru poslije Drugog svjetskoga rata.
Neshvatljivo je da se u jednoj demokratskoj opciji ljevičarske orijentacije takve stvari potpuno ignoriraju, a istodobno se prodaje magla o antifašizmu, revolucionarnoj praksi i slično, o ofucanim floskulama iz vremena komunističke strahovlade. Bezidejna ljevica u Hrvatskoj, koja se poziva na Druga Tita, trebala bi imati na umu da je njihov politički uzor do kraja života bio rezolutni protivnik stvaranja samostalne hrvatske države, te da se iz Titove komunističke, propagandne mašinerije permanentno lansirala teza po kojoj se svaka ideja o stvaranju samostalne i neovisne države Hrvatske poistovjećivala s ustaštvom i klerofašizmom. Tito će, uostalom, ostati zapamćen po izjavi – “prije će Sava poteći uzvodno, prema Triglavu, nego što će Hrvati dobiti svoju državu“. Nije problem što je to Tito rekao, nego je svojim totalitarnim vojnim aparatom sve učinio da do toga ne dođe. Poznate hrvatske emigrante, koji su promicali stvaranje neovisne države Hrvatske, ili pak zajedno sa Srbima zagovarali demokratske izbore u Jugoslaviji, proglašavalo se ustašama, kao što je bio slučaj s Jakšom Kušanom, urednikom “Nove Hrvatske”, dok se istodobno njihove srpske kolege, poput Desimira Tošića, izdavača mjesečnika “Naša reč”, beskrupulozno nazivalo četnicima. Tito je, dakle, jednako bio protiv demokratizacije Jugoslavije, kao i protiv stvaranja samostalnih država na jugoslavenskom teritoriju.
Preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske u Skupštini Grada Zagreba, samo je jedna simbolička gesta koja podsjeća građane glavnog grada da smo se i formalno oprostili i distancirali od političara čije je ime vezano uz populistički totalitarizam, komunističku ideologiju i sprječavanje stvaranja hrvatske države. Kao takav, Tito ne zaslužuje da ga se spominje u kontekstu demokratskog razvoja, a kamo li da služi kao paradigma ljevičarskim strankama, udrugama i političkim grupacijama, koji uglavnom žive na jaslama državnog proračuna.
Začuđuje kako je danas hrvatska ljevica nekreativna i bez političkih inovacija. Nikada nije bilo tako povoljno vrijeme za afirmaciju ljevičarskih pokreta kao što je danas slučaj. Čini se da je glavni problem ljevičarskih stranaka i pokreta u Hrvatskoj, da se još nisu oslobodili balasta titoizma, a drugim riječima, da nisu do kraja prežalili raspad Titove državne tvorevine. U vremenu brutalne diktature globalnog kapitalizma, hrvatski političari regrutiraju pristaše ofucanim prepucavanjima o “partizanima i ustašama”.
Dok na Sveučilištu u Zadru raspravljamo o “formama otuđenja” u prisutnosti domaćih i stranih stručnjaka, stigla mi je obavijest od glavne urednice portala Dnevno.hr, kolegice Andreje Latinović, da žele sa mnom nastaviti suradnju. Odlučio sam odgovoriti u ovoj kolumni sukladno instalaciji poznate američke konceptualne umjetnice i filozofkinje Adriane Piper “The Probable Trust Registry: The Rules of the Game #1-3“ (“Registri vjerojatnoga povjerenja: pravila igre#1-3”):
“Uvijek ću biti preskup da bi me se moglo kupiti”
“Uvijek ću misliti ono što kažem” [osim kada koristim ironiju]
„Uvijek ću činiti, ono što kažem“.
Novu urednicu portala pozdravljam umjetničkim djelom ove ugledne umjetnice, a kolegici Violetti Waibel iz Beča ovom prigodom zahvaljujem da me je svojim referatom iscrpnije upoznala s ovom atraktivnom umjetničkom instalacijom. Živimo u vremenu nepredvidivih formi otuđenja i na nama je da razmotrimo mogućnosti njihova rješenja.