Društvu treba autoritet: prvi autoritet je apsolutan: to je moguće samo ako društvo poznaje vjeru u Boga - ako uđete u neki hotel u SAD-u i želite spavati, naći ćete Bibliju u noćnom ormariću. Isto ćete naći u Italiji i Hrvatskoj. U ostatku Europe - ne. Božja se vlast prenosi na autoritet vođa - on mora probuditi nepokolebljivo povjerenje u ljude
Veliki je pjesnik jednom napisao da je najveća milost u životu – povratak predmetu izvorne ljubavi. Za pisca ovih redaka, ovo je povratak na alma mater ili – duhovnu majku, kako se sveučilište koje te formira naziva na latinskom. S tom sam mišlju prošloga tjedna održao predavanje na Parizu-Sorbonne o vlastitim pogledima na rani dio opusa velikog francuskog pjesnika, Paula Claudela. Na istom sam sveučilištu, proučavajući isto, zaslužio doktorat.
Međutim, stvari koje sam predstavljao ovaj put, tada još nisu bile u dosegu moje istraživačke radoznalosti. Claudel je neiscrpno polje: čovjek mu se može vraćati cijeli život. No, za vrijeme mog predavanja nisam rekao najvažnije stvari: samo sam ih poznavao postupno, a narednih sam dana mnogo razmišljao o njima. Otuda i današnji zapis.
Paul Claudel bio je, za razliku od većine pjesnika 19. i 20. stoljeća, čovjek koji nije poznavao poraz. Želio je biti pobjednik: isto je želio za svoju kreativnost. Mnogi pjesnici 20. stoljeća opjevali su samo bol: pretvorilo se u naviku da je pjesnik dobar samo kad se tuži o sebi i svijetu. Dapače, Paul Claudel se s tim najmanje slagao. Bio je najviši predstavnik Francuske Treće Republike (ambasador u SAD); to je doba kada je Francuska predstavljala stup svijeta. Claudel je vjerovao u poeziju, vjerovao je u čovjeka i vjerovao je u Boga.
Društvu je potreban identitet
Danas nije zaboravljen, točnije, njegova je vjera zaboravljena; njegovo djelo – poetično i dramatično – doživljava obnovljenu promociju – samo što nitko ne zna točno što je u njemu skriveno i čemu je namijenjeno. Takva je amnezija zahvatila Francusku. Ljudska civilizacija može uspjeti samo ako u njoj postoji trostruki konsenzus: konsenzus o identitetu, autoritetu i integritetu. Sva su tri međusobno povezana. Claudel (umro 1955., točno godinu dana nakon što je Marguerite Yourcenar izdala svoj posljednji roman) zaključuje razdoblje navedenog trojstva u zapadnom svijetu.
Društvu je potreban identitet: treba znati tko je tko – u fizičkom i metafizičkom smislu – i koja je svrha njegova postojanja na zemlji. Dapače: što njegov život uopće čini. Društvu treba autoritet: prvi autoritet je apsolutan: to je moguće samo ako društvo poznaje vjeru u Boga – ako uđete u neki hotel u SAD-u i želite spavati tamo, naći ćete Bibliju u noćnom ormariću. Isto ćete naći u Italiji i Hrvatskoj. U ostatku Europe – ne. Božja se vlast prenosi na autoritet vođa: vođa mora probuditi nepokolebljivo povjerenje u ljude.
Sjećam se jednog od najpoznatijih filmova s početka stoljeća: U-571 (2000). Američka obavještajna služba (1942.) osvaja njemačku podmornicu s posebnom jedinicom, kako bi preuzela stroj za dešifriranje njemačkih tajnih poruka, Enigmu, koja bi mogla odrediti sudbinu rata. Akcija uspijeva samo djelomično: većina sudionika je ubijena. Desetorica preostalih mornara trebaju otetu podmornicu odvesti u sigurno sklonište. Najviši u rangu – mladi pomorski poručnik – izabran je za zapovjednika. Njegove prve riječi su: „Ne znam”. Podmorski navigator (šef) ga uči: „Nikada nemojte reći posadi da ne znate ništa. To će je onemogućiti više nego dubinska bomba“.
Autoritet uvijek zna: koliko smo puta za 7Dnevno pisali da je prethodna generacija, ali i generacija koja joj je prethodila, europskih vođa (od kancelara Kohla do E. Barossa) točno znala što i kako. Današnja generacija, koja ne poznaje ni identitet ni integritet, a još manje autoritet, je – „Ja ne znam” – preuzela kao moto na svom grbu.
Žute jakne u Francuskoj i – krv…
Macron je političar koji „ne zna”. Macron također nema rješenja za Francusku, jer više nema rješenja. Danas je multikulturalizam i odricanje od temelja europske racionalnosti došlo do stupnja kada je svako rješenje označeno – kao zločin. Zamislite vođu koji će jasno reći u Europskom parlamentu da – ima rješenje. Proglasili bismo ga politički nekorektnim. Ako ne i fašistom.
Zato je najveća europska sila (pored Njemačke) u stanju tzv. trajne (permanentne) revolucije (izraz je od J. V. Staljina). Već četrnaesti tjedan prolazi, a svaku subotu deseci tisuća žutih jakni prosvjeduju diljem Francuske. Pri tome, poteče i krv. Sreća u nesreći je što se ogromna francuska predgrađa (to se na francuskom zove tako: la banlieu) još nisu probudila…
Samo pariško predgrađe (la banlieue parisienne) broji nekoliko desetaka milijuna ljudi. Kada se to dogodi, Francuska će biti u – građanskom ratu. Dan nakon toga (the day after, je isto naslov jednog značajnog filma), taj će se rat prenijeti na cijelu Europu…
Dobro je da imamo vođe koji ništa ne znaju(?).