Kada se 90-ih 'politički i etnički progonjeni Rade' iskrcao u Londonu, morao je popuniti imigracijski upitnik. Nacionalnost Serb, prezime Serbedzija. Kako je takav Rade ovih dana pozvan u Američku filmsku akademiju kao popuna iz etničke skupine Hrvata?
Hrvatska zapravo to nije. Imamo savez paradržava i višeslojnih paradržavnih asocijacija, u kojima su Hrvati manjina. U zbroju su Hrvati većina, ali ne dominiraju niti u jednom segmentu ili sloju države ili društva. Na dokonom ćaskanju MMF-HNB u dubrovačkom Hiltonu, guverner Boris Vujčić spomenuo je dobro organizirane manjine nasuprot većini. Alina Mungiu-Pipidi, profesorica u Hertie School of Governance, upozorila je na podjelu društva na rodbinski, nacionalno ili interesno povezane kaste, koje svojim pripadnicima omogućavaju slobodan pristup institucijama i uslugama sustava. Time smo došli do problema nedopustive obrnute diskriminacije u RH, koja se lokalno, “manjinski” i interesno pretvara u najgoru represiju prema Hrvatima, da bi udružene kaste zidale takve odnose i na “saveznoj” razini. U kakofoniji otvorene šovinističke mržnje prema Hrvatima, imamo i one koje smeta što posjedujemo određen nacionalni identitet.
Obrnuta diskriminacija
U Rijeci i u Zagrebu o Hrvatima možemo govoriti kao o manjini na lokalnoj razini, koja trpi tiraniju udruženih komplementarnih skupina. Neki poznati protagonisti našeg političkog života brkaju osnovne činjenice. Nedavno smo u Hrvatskom saboru imali priliku čuti Furija Radina, zastupnika talijanske manjine, kako nekorektno optužuje Ivana Pernara iz Živog zida. “Reći ću vam zašto je ono što ste vi govorili na razini fašizma… Oduzeli ste nam legitimitet, jer imamo malo glasova, a imamo malo glasova jer su nas vaši sunarodnjaci izbacili iz naših kuća.” Dakle, po Radinu, nisu Talijane u Istri progonili i protjerali partizani, nego Hrvati. Tko je napao Trst? Zar nije Titov režim u Istru doseljavao sve “jugoslavenske” nacije, osim Hrvata? Zapravo me ne smeta niti talijanski karakter Istre ili Kvarnera, ali je civilizacijski nazadno kreirati nekakav jugoslavenski identitet Istre ili Kvarnera, nakon što su se obje Jugoslavije napovratno raspale, kao najveći kazamati u našoj i svjetskoj povijesti.
U Rijeci je rezanje hrvatske zastave proglašeno kulturnom predstavom! U tom smislu počašćen je i jedan Slovenac! Pokušajte u Ljubljani ili Mariboru rezati slovensku zastavu, pa da vidite koliko to možete svesti pod slobodu izražavanja. Možete li zamisliti kako se u Rijeci osjećaju Hrvati, dok formalno u svojoj nacionalnoj državi trpe diskriminaciju drugih skupina? Kako se Hrvati osjećaju u orjunaškom i titoističkom Zagrebu, gdje se Titovo ime konačno odstranjuje kroz političku ucjenu? Iluzorno je bilo očekivati da se istarska i kvarnerska matrica doseljavanja stranaca neće aplicirati i na Zagreb, u kojemu je 1945. domaće stanovništvo prognano i uglavnom pobijeno – ostali su samo dotepenci prve Jugoslavije i nešto sitno mađarona, pa su onda stigli podobni doseljenici sa Sandžaka i iz Šumadije. Za vrijeme mađarske dominacije, Zagreb i Rijeka bili su mađarske utvrde, a za orjunaške, odnosno velikosrpske, jugoslavenske i srbijanske dominacije, odvijao se sličan proces. Posljednja okupacija u Rijeci i u Zagrebu bila je orjunaška i komunjarska, i to određuje današnje dominantne skupine u tim hrvatskim gradovima.
Glumio je Rade baš svašta, od prosjaka do kraljeva. Kada neki svjetski kazališni ili filmski djelatnik pogleda popis Radetovih uloga, ostaje impresioniran. A Rade je sve svoje uloge sveo na jedno isto bacanje po tlu, stenjanje i mijaukanje na bini. Koliko će Rade Šerbedžija kao američki “akademik filmskog platna” promovirati RH, a koliko ojačati vladajući protuhrvatski klan u “hrvatskoj” kulturi? Nakon što je 20 godina uživao na Kvarneru, uključujući ostale blagodati Lijepe naše, Rade je potpisao yu-Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Slavenski izgled, slavenski jezici, nekakav ruski engleski, srpsko podrijetlo i distanciranje od hrvatske samostalnosti, otvorili su Šerbedžiji svjetsku glumačku karijeru, uglavnom kroz uloge ruskih mafijaša. Njegov ulazak u takozvanu Academy of Motion Picture Arts and Sciences, možemo simbolički gledati i na toj razini. Sve se događa u osjetljivom trenutku za SAD, kada se AMPAS snažno angažirao protiv novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Fiume je Reka
AMPAS je “profesionalno” udruženje oko 6000 američkih filmaša. Pripadna godišnja nagrada Academy Award poznata je pod nazivom Oscar. Nakon niza skandala s protežiranjem glumaca koji su bijelci, pala je odluka da se AMPAS rasno i etnički proširi. Prošle godine adoptirano je 683 novih članova, a ove godine pozvana su 774 nova člana iz 57 zemalja. Emir (Nemanja) Kusturica, uključen je još krajem 90-ih na tragu afirmacije BiH i Daytonskog sporazuma, još dok se prezentirao kao musliman i Jugoslaven. Danas brani boje Srbije, dok je iz Hrvatske pozvan “Hrvat” Rade Šerbedžija, koji je zapravo Srbin. Tipična hrvatska selekcija. Tijekom lobiranja za članstvo u AMPAS-u, Rade je predstavljen kao redatelj filma, “Oslobođenje Skoplja”. Naime, promocija tog obiteljskog projekta iz 2016. oslanjala se na svjetsku famu istoimene predstave srbijanskog i vojvođanskog redatelja Ljubiše Ristića. Šerbedžija je naglasio kako će se na karti AMPAS-a pojaviti i Rijeka. Nisam čuo da je spomenuo Hrvatsku, pa ako je to ipak učinio, ispričavam se. Eto, Rade je pametno iskoristio neželjenu RH, na više načina.
A da Rijeka zaslužuje svoje mjesto u topologiji američkog i domaćeg horora, vidimo i po novim budalaštinama Travničanina Olivera Frljića, koji je po nacionalnosti halbe – halbe. U RH je stigao kao izbjeglica i predstavio se 1/1. Nakon školovanja u Crkvi u Hrvata, aktivistički djeluje strogo protiv katoličkih nacija. To vam je onaj “antifašistički” lik kojeg su Poljaci protjerali nakon što je došao s idejom da se Poljaci trebaju suočiti sa svojom prošlošću. Hitler je pregazio Poljsku, Staljin je pobio sve poljske časnike, zajedno su pobili i mnoge druge Poljake, nametnuli Poljacima svoj problem Židova, Poljska je nakon rata reducirana za oko 100 kilometara na istočnoj strani, a Frljo je kao problem prepoznao Poljake, zapravo katolike.
U Sarajevu se pojavio s predstavom u kojoj Isus silazi s katoličkog križa i siluje muslimanku. Našu nesretnu Aleksandru Zec, žrtvu bitke podzemlja za teritorij zagrebačke tržnice Dolac, prikazao je kao žrtvu hrvatskog nacionalizma. Poznat je i po predstavi u kojoj “gledatelji” vire na bini kroz poklopce wc-školjki. Ovih se dana u sklopu Riječkih ljetnih noći pojavio s neukusnom prozivkom njemu nepoćudnih osoba. Sve njegove predstave zapravo su njegova dijagnoza.
Riječanka je i Slavenka Drakulić, koja nastupa kao nekakvo jugoslavensko plemstvo – otac joj je bio oficir JNA. U tekstu “Shadows in the sunshine”, objavljenom 2008. u Guardianu, tvrdi da Hrvatska ima fašističku povijest. Oponašajući Hannah Arendt, njenu nazočnost na suđenju Adolfu Eichmannu, i njeno djelo “Izvješće o banalnosti zla”, Drakulićka je posjetila haaški Tribunal i napisala knjigu “Oni ne bi mrava zgazili”, koja je poslužila za film “Obični ljudi” Vladimira Perišića. “Moj je otac također bio oficir JNA i to mi je pomoglo da se približim Krstiću kao osobi. Ista je stvar i s Ratkom Mladićem” – izjavila je Drakulićka. “Biljana Plavšić smogla je snage preuzeti na sebe političku, ali i moralnu odgovornost za ratne zločine… Za razliku od Bobetka ili Gotovine.”
Po jednom njenom “romanu” snimljen je film “Kao da me nema” – (četničke) ubojice nemaju nikakve nacionalne ili vjerske oznake. Riječ je o muškom ratu protiv žena! Kako se u to uklapa Srebrenicu? Rat između homoseksualaca i heteroseksualaca? Drakulićka se čudi da je Istra hrvatska. Navodno je slično na Brijunima izjavila i Mira Furlan. Drakulićka je jedna od utjecajnih “vještica iz Rija”, kako je Slaven Letica hrabro nazvao skupinu lažnih feministica. Kao što reče Letica, sve same djevojčice komunizma, iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, jugoslavenskih diplomata i partijskih činovnika. Plemstvo!
Radiša ili Radojica?
Režimski jugoslavenski glumac Rade u Londonu se 90-ih smjestio kod režimske britanske oscarovke, Vanesse Redgrave, na preporuku jugoslavenskog režimskog kazališnog redatelja, Ljubiše Ristića. Vanessa je okupljala slične likove da se prezentira kao novovjeka majka srednjevjekovnog “Moving Teatra”. Na kazališnoj razini provedene su određene stilizacije. Naime, u Srednjem vijeku su glumačke družine putovale od naselja do naselja i priređivale svoje predstave, svaki put na novoj bini, za novu publiku, a ovdje ista publika seli od jedne lokacije do druge. Naravno da je autorski tekst posve zanemariv – protagonisti su gledatelji.
U Zagrebu je Ristić slično postavio “Oslobođenje Skopja” na Gornjem gradu – publika je selila iz jednih prljavih stolaca jednog prljavog dvorišća u neke posve strgane u drugom još prljavijem dvorišću. Zasjednete na ljetnoj opari u jednom obzidanom smrdelju, a onda se Rade valja pet minuta na zapišanom pločniku, kao da ima napad epileptičara, pa vas onda zamole da pređete u drugo popišano dvorišće, gdje se Rade ponovno baca na zemlju u svome čuvenom grču antifašizma.
Imao sam čast u ITD-u gledati njegovo uprizorenje Ibsena – Rade se jednako bacao po bini, i onda bi se ukipio, škiljeći u jednu točku. I u shakespearovskim aplikacijama Rade je razdrljen i raščupan. U “svojim” predstavama na Kvarneru, Rade prvi čin predstave izvodi na brodu, na koji se publika ukrca – onako nešto brblja sam sebi na pramcu, da bi se u konačnici glupa publika uspentrala na utvrdu Minor na Malom Brijunu.
Annete Benning bila je strgana, pokisla i oduševljena, a za promociju genija dobila je naslovnu ulogu u “Medeji”, u verziji Radine supruge Lenke Udovički, koja je jednostavno naručila tu predstavu u SAD-u, kako se danas zove režija. Rade je postao režimski glumac i u “samostalnoj RH”, od koje je bježao, i to je odgovor na mnoge druge vaše dvojbe.
Tko je Serbin Rade Serbedzija?
Zgodno je kroz izjave Rade Šerbedžije promatrati njegovu osobnu evoluciju, ako se uopće dogodila. Nije prepoznao srpsku i srbijansku agresiju na RH i BiH. U Beogradu je kukao: “Pa nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci… Bitange, eto što su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije se mogla spasiti divna Jugoslavija… Pod drugu kapu neću!” Padale su svakakve izjave. “Ja lično bih najradije, a znam da nisam Čarnojević, poveo nesretni narod na neko daleko ostrvo, ako takvo postoji na svijetu.” Pa onda: “Više se ne mogu vratiti ni u Zagreb… Ne pripadam više tom svijetu… Ne mogu ja zbog njih i njihova djela, zbog kojeg su oni na kraju i suđeni, pogaziti sve naše živote i svoj prije svega.” Tada je tvrdio da su Amerika i Europa velik laž. Ljudi tamo uglavnom žive nesretno. “Sva ta hrpa Meksikanaca i crnaca, hrpa sirotinje i bijede koja se vuče tim svijetom.”
“Toga svibanjskog popodneva igrali su u Zagrebu, Crvena zvezda i Dinamo” – prisjeća se Rade. Povijesna tekma “na kojoj je zapravo počeo rat”. “Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga (Appelt), Brik (Ingin sin) i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevojka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva komada. “Zvala se Lenka, a majka joj je bila Karolina Marija, profesorica biokemije na Harvardu, koja se udala za španjolskog borca(?) Lazara Udovičkog, prijatelja Koče Popovića. “Na svadbi su svirali cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu ‘Oj mladosti’. Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi ‘Suzu za Zagorske brege'”.
Navodno je na događanju naroda u Srbiji recitirao Tina Ujevića. “U lipom jaziku, gdi ‘ča’ slaje zvoni, mi dobročasimo garb slovućeg greba i tokoj ti napis dijački i stari.” I rijetki Hrvati četnici tražili su prijevod. Na protestnom mitingu protiv bombardiranja Dubrovnika, u pratnji Mirjane Karanović, recitirao je Gundulićeve stihove: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća ljudi čekalo je prijestolonasljednika Aleksandra! Teško je odrediti kada, možda nikada, ali “tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam osvjetljavao samome sebi, a nadam se i drugima, put.” Pa onda pripomene: “Nigdar ni tak’ bilo da ni nekak’ bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak’ ne bu.” Kako kaže, nešto je lanuo protiv Josipa Vrhovca, a spasio ga “malo talent, a malo činjenica da su mi otac i majka bili Srbi i komunisti, te sam kao takav teško u prozivkama i etiketama prolazio kao hrvatski nacionalist”.
Rade je devedesetih podržao lijevi Račanov blok, čime je potvrdio “svoj građanski (?) svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama”. “Dragi Stipe, vi znadete da ja u bivšem sistemu nisam bio član SK. Štoviše, ponekad sam bio oštar kritičar mnogih pojava u tadašnjem društvu. No, nikada nije u mene bilo dileme na kojoj sam zapravo strani. Nažalost, mnogi naši drugovi preko noći su promijenili stranu i ogrnuli se plaštom nacionalizma. Vi niste i to neizmjerno cijenim u vama. I nadalje ostajem krležijanac. Uvijek lijevo, pa makar se počesto i ne slagao s onima koji kolo vode… Kuda god krenem, domovinu svoju u srcu nosim” – pisao je Šuvaru u studenom 1997. godine.
Sreo je slučajno Ingu Appelt nakon čaše s nogu u Zagorcu, a ona je bila izravna: “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali.” Rade se ne sjeća što je odgovorio. “Znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju. Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.”
Mene osobno iznenadila je Radetova uporna potraga za Jugoslavijom, od jednog republičkog središta do drugog. “U Sarajevu sam ostao dvanaest dana … Počele su i prve granate padati s okolnih brda.” Svemu su kriva ta demonska balkanska brda, koja sama stresu bombe na sarajevsku tržnicu…
“Autobus je… sporo izlazio iz Sarajeva… Zatim su počele da se izmjenjuju barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi…” Jedan musliman ga je prestrašio: “Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?” A onda je prepoznao Radu: “Đe si, legendo? Maknite se ljudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj autobus! Neka čovjek putuje.”
Na našu nesreću, Rade je prestao putovati i skrasio se u Rijeci i na našim Brijunima.
Zaboravljena Raza Babić
Kada je 2010. u Veneciji zajedno s Johnny Deppom snimala film “The Tourist”, humanitarka Angelina Jolie za Uskrs je posjetila Razu Babić u izbjegličkom kampu Splavište kod Goražda. Nesretna Raza godinama je divljački silovana u srbijanskim logorima. Inspirirana sudbinom Raze, Jolie je dobila nadahnuće za film “U zemlji krivi i meda”, koji je srpski filmski klan preusmjerio u suprotnost ratnom iskustvu Raze, kao i njenoj današnjoj zastrašujućoj samoći – nije dočekala niti ljubav, niti samilost, niti primjerenu medicinsku njegu za jednu istinsku žrtvu ratnog i ostalog nasilja.
Razi su kćeri oduzete i odgojene u tuđoj obitelji i tuđoj kulturi. Svejedno, Angelina je nekako preuzela vizuru Slavenke Drakulić. Angelina nije prikazala grube, ružne i prljave četnike, nego dotjerane profesionalne vojnike visokog morala, što je otvaralo scenu za perverznu ljubav muslimanske logorašice i srpskog čuvara, kao pobjedu ljubavi nad zlom, čak ispod razine štokholmskog sindroma. Naravno da se četnici nisu prali godinama i da Angelina ne može razumjeti dubinu strahote u koju su padale logorašice i djevojke zaskočene diljem Lijepe naše. Dojam je da “humanitarka” Angelina obavlja obavještajne zadaće. Nestrpljivo čekam njen film o homoseksualnoj ljubavi arapskog uznika prema američkom mučitelju u logoru Guantanamo?
Zašto je kontaminirana arbitraža “U zemlji krvi i meda”? Pa, sa strane su se pridodavali Rade Šerbedžija i mnogi drugi filmski djelatnici srpske i/ili jugoslavenske nacionalnosti. Rade se hvalio da je od Jolie dobio poruku, napisanu njenom (božanskom) rukom, u kojoj ga moli za suradnju na njenom redateljskom prvijencu. “Nije došla zbog novinarskih pizdarija!” – vikao je u kolovozu 2010. Šerbedžija, kada se Angelina Jolie nije pojavila na Brijunima.
Ops! Radetu se otela i ova izjava: „Angelina Jolie ne osuđuje Republiku Srpsku!“ Zanimljivo, neki srpski i srbijanski mediji tvrde da je Angelina posjetila Auschwitz i tamo bila zaprepaštena brojnim imenima Srba: Ante, Tomislav, Hrvoje, Marko…
Kako odnosi danas stoje, mučenica Raza ostala je u dolini Drine, zaboravljena od svih, na granici ludila, u nemogućim uvjetima za život, pa i za umiranje.
Iskorišteni Ljubiša Ristić
Hrvoje Hitrec izjavio je za Ljubišu Ristića da je šarlatan, a Dušan Jovanović žali se da je Ristić uništavao njegove tekstove. Ristić je rođen u Prištini. Svojedobno je kao kazališni redatelj šokirao publiku. Prilikom jedne predstave, Ristić je izbacio sve stolice iz dvorane, pa su gledatelji morali stajati. Jednu predstavu izveo je na splavi jezera Palić – tijekom izvedbe otisnuo je splav od obale i izazvao paniku u publici.
Negdje u vrijeme Bljeska i Oluje, u Londonu je režirao “Oslobođenje Skopja“ zajedno s Vanessom Redgrave, koja je u svojoj mladosti bila prilično otkačena. Dušan Jovanović kaže: “Vanessa me pozvala da dođem na probu, da razgovaramo, jer je imala nekih problema, a Ristić je upravo tih dana pregovarao da postane predsjednik direkcije JUL-a, tako nešto, Mirjane Marković. Rekao sam da mi se to uopće ne sviđa i da mislim da nije pametno da to radi. Predočio sam mu bitno: da to znači političku karijeru vezanu uz obitelj Milošević-Marković i rekao mu da u tom slučaju više neću moći s njim surađivati. Imali smo dosta buran razgovor o toj temi i razišli se. Nekoliko dana prije nego što sam objavio otvoreno pismo poslao sam mu ga. On mi se javio telefonom i shvatili smo da to znači definitivan oproštaj.”
Rade Šerbedžija nije prekinuo suradnju s Ljubišom Ristićem. Sve određuju krvna zrnca – Dušanov otac je grčko-srpskog podrijetla, a njegova majka je Njemica i Hrvatica.