Schwarzeneggerov povratak domovini

wikipedia

Austrijska pučka stranka dala je početkom ljeta široke ovlasti svom novom Predsjedniku, a on je napravio ono što je potrebno za osvajanje izbora. Proširio je horizonte, otvorio je vrata za novo članstvo i podupiratelje, a teme koje su inače bile rezervirane za ljevicu utopio je u kontekst svojeg djelovanja. Otvorenost, ili kako bi to Plenković kazao - inkluzivnost, realistična pragmatika i smanjenje ideoloških naboja pokazali su se najboljim alatima za osvajanjem izbora.

Nakon uzastopne pobjede pučanskih i građanskih opcija u Hrvatskoj, Norveškoj, Njemačkoj došao je i „šlag na Sacher tortu,“ Sebastian Kurz pomeo je političku scenu u Austriji ostvarivši milenijski rezultat na izborima. Arnold Schwarzenegger dao je obećanje: „I´ll be back!“ i održao ga je, taj štajerski glumac koji je u Americi napravio veliki glumački i politički uspjeh, prije desetak godina zaledio je odnose sa svojom domovinom zbog političkih razmimoilaženja. Nakon što je ostvario veliki holivudski uspjeh, mnogo je njegovih sunarodnjaka zatražilo njegovu političku podršku, pa je došlo do razmimoilaženja, jer, Arnie, je američki demokrat, a domovinski Austrijanci koji su ga tražili podršku mahom su bili pučani. Nakon Schwarzeneggerovog uskraćivanja podrške je čak i skinuto njegovo ime sa poznatog stadiona u Grazu.

Na ovim izborima ipak je podržao je Sebastiana Kurza. Schwarzeneggerov povratak domovini nije izraz promjene njegovih političkih stavova, sjetimo se da je on priženjen u obitelj Kennedyjevih i zastupa demokratsku političku opciju u Kaliforniji, taj povratak i mogućnost prihvaćanja potpore Sebastianu Kurzu leži u redizajnu pučanske opcije u Austriji. Austrijska pučka stranka dala je početkom ljeta široke ovlasti svom novom Predsjedniku, a on je napravio ono što je potrebno za osvajanje izbora. Proširio je horizonte, otvorio je vrata za novo članstvo i podupiratelje, a teme koje su inače bile rezervirane za ljevicu utopio je u kontekst svojeg djelovanja. Otvorenost, ili kako bi to Plenković kazao – inkluzivnost, realistična pragmatika i smanjenje ideoloških naboja pokazali su se najboljim alatima za osvajanjem izbora. Njemačka iskustva nam također svjedoče o sličnim uspjesima, pa se pitamo kako to da se u Hrvatskoj puno teže redefinirati kao moderna stranka, ako ste pučkoga profila. Veliki uteg desnici su, prije svega, razni folklorizmi čiji smo taoci, pa je za pretpostaviti da je dobar dio biralaštva usko vezan uz njih. Iako su zadnji izbori u Hrvatskoj imali pozitivan učinak na redefiniranje desnice u modernije političke pojavne oblike, potpun uspjeh će biti kada na toj strani politike osvanu jasniji profili. Nije nužno odreći se baš svega, kako biste osvježili svoj politički profil, pragmatika i ideologija mogu onoliko ići zajedno, koliko ste spremni pomiriti stavove, poput kreativizma i evolucionizma. To je moguće jedino ako se njeguje permanentan dijalog i stalno održava visoka komunikacijska razina, jer nakon ovogodišnjih izbornih iskustava je potvrđeno da je velik broj građana spreman pokloniti svoje povjerenje nekome novome.

Hrvatska ljevica i hrvatska desnica se itekako mogu pomiriti kada su u pitanju nacionalni interesi, ali to u glavnom završi s nekim od buntova koji ostrašćeno artikuliraju poznati SDP-ovi parlamentarci, koji dovedu sve u pitanje radi svojih stajališta koje ne mogu suspregnuti ni kada su u pitanju važne stvari koje bi i za njihovi stranku značile – pomak na bolje. Posljednje cirkusiranje oko Saborskog povjerenstva za Agrokor zaista nije trebalo plasirati kao političku trgovinu, SDP je inzistirao na tome da to bude tako. Neugodno je bilo gledati kada su „u paketu“ usvojeni suci Ustavnog suda i Saborsko povjerenstvo, ali tamo gdje nema povjerenja – prodaju se paketi. Što se tog povjerenstva tiče, ono je izraz želja da se na što strukturiraniji način istraži što se je zapravo u posljednjih četvrt stoljeća dogodilo. Cjelokupna hrvatska politika želi reviziju privatizacije, ali načini te revizije moraju dopustiti da se nastavi gospodarski život. Za Agrokor je jasno da je sada idealno vrijeme proniknuti u razvoj stasanja tog koncerna, međutim i cjelokupan proces hrvatske privatizacije morati će proći kroz neke oblike društvene kritike i očito je da se ljudi s tim fenomenom ne slažu. Činjenica što je ovih dana počela intenzivno djelovati policijsko – pravosudna akcija dovodi u pitanje djelovanje „Saborskog povjerenstva“. Ovdje je vidljivo i da Plenkovićev HDZ ne vrši nikakav utjecaj na policiju i sudstvo, jer da ima taj utjecaj, koji mu se pripisuje, sigurno ne bi tako nemušto, par dana nakon osnivanja „Saborskog povjerenstva,“ raspalio s akcijom. SDP na velika zvona viče da ih je HDZ prevario, jer su istražni organi počeli s akcijom, pa im je uskraćeno sastančarenje u okviru povjerenstva. Bilo kako bilo, čak i kad policija ulazi u Kulmerove dvore, što bi trebao biti san svakog socijalista – socijalisti negoduju. S druge strane vladajućima će uvijek ostati hipoteka prvobitne privatizacije, pa je bolje s tim razriješiti što prije.

Osnivanje Saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor otvorilo je mnoga pitanja, a najvažnije pitanje je ono koje se tiče elementarnog funkcioniranja države. Što će nam pored USKOKA, DORHA, policije, poreznih službi još jedno Povjerenstvo? Kada se tako postave stvari, to Povjerenstvo bi bilo nepotrebno, dok nasuprot tom stajalištu postoji mišljenje da je zgodnije imati što širu platformu razmatranja problema s kojim se susrećemo. Bilo kako bilo, osnivanje ovog Povjerenstva označava jedan zanimljiv diskurs u promatranju društvenih procesa. Prije svega valja kazati da je osnovano sa strane nepomirljivih političkih opcija, druga činjenica kojoj svjedoči Povjerenstvo je da postoji politički konsenzus za rasvjetljavanjem ovog problema, a treća značajka je da je postalo bjelodano da na hrvatskoj političkoj sceni nema više ljudi čija je politika bila umiješana u rabote vezane uz najveći hrvatski koncern. Rasplet svih daljnjih nedoumica očekujemo od suda.

Pravosuđe je na potpunom ledu kod građana, pa je sada vrijeme da pokaže kredibilitet. Građani ne vjeruju u pravnu državu u kojoj jedan sjedi na temelju rekla-kazala, a drugi i nadalje šeće, ne samo da šeće nego i vozi, zahvaljujući tome što postoji i najmanja sumnja da je možda pao u ekstazu dok je bio u potpalublju broda s kojim je otpravio na drugi svijet svoju četvrtu žrtvu. Podsjetimo se, u našoj državi je čovjek osuđen na višegodišnju robiju, jer je izašao iz ureda sa torbom. Njegova tajnica posvjedočila je da je torba takve zapremine u koju bi, po svojoj prilici, mogli stati dijamanti. Dijamante nitko nije vidio, pa je onda logično da ih je ukrao onaj koji je izašao iz ureda s torbom. Od tada svakoga dana zavirim u svoju torbu, možda se dogodi kakvo čudo. Ganjaju ministra zato što je snimio film o prometnom razvoju Hrvatske, a bandu koja je financirala filmove o blaćenju domovinskog rata ostavljamo na svom nedodirljivom tronu. Našeg poduzetnika, koji je nakon svih peripetija oko poslovanja podigao kredit u banci, istražna tijela trpaju tri mjeseca u pritvor jer sumnjaju u poslove – banke? Osamnaest godina sam se sudio oko svojeg vlasništva, da bi mi protustranka pristala na nagodbu jer se više nije htjela i mogla parničiti, da je po sudu – postupak bi trajao još danas. Tko danas više vjeruje hrvatskim sudovima? Sudovi su očito zamijenjeni s medijima koji mogu u istom danu nekoga optužit, osudit i pokopati.



Većina medija postavlja stvari onako kako im se gledanost i čitanost bolje odražava, pa je za svaku tužnu priču kriva Vlada, kada se problem počinje rješavati mediji nalaze na neke nepravilnosti i glavni lik iz tužne priče počinje dolaziti u pitanje. Humanitarne udruge utajuju, beskućnici kad dobiju stanove ne plaćaju režije, pacijent odbacuje donirani organ i tim redom. Kod medija još jedino veću pažnju ostvaruju poznata tri „S“, nekategorizirano i nekvalificirano što god ima naslov „Seks,“ „Smrt,“ i „Skandal“ udarna je vijest. Ovime je gotovo nezapažena ostala vijest da je nakon iznimno dugo vremena Vlada predložila zakon kojim se sprečava ubijanje životinja u azilu. Život! Nedužne životinje bile su dugo godina eutanizirane nakon tri mjeseca azila, samo zato što ih nitko još nije stigao udomiti. Doista lijepa vijest da je konačno jedna Vlada pokazala empatiju za živa bića koja nemaju novac, ne glasuju na izborima, nemaju poduzeća i ne obećavaju nikome ništa! Ovdje moram izreći svoje pohvale da je netko u politici napravio nešto što ne može utržiti.

Otprilike u tom smislu Predsjednica počinje pozicioniranje Hrvatske između velikih sila, bezrezervno s puno obzira prema domovini. Hrvatska je iznimno mala zemlja i na međunarodnoj političkoj križaljci ne predstavlja osobito veliku silu. Ipak, Hrvatska je onoliko jaka i važna koliko smo sami sebi važni, pa je to bitno komunicirati velikim silama koje ponekad nađu i vremena za nas. Predsjedničin posjet Rusiji očito je dobro pripremljen, kada dobiva iznimno velike počasti od Rusije i sve biva popraćeno besprijekornim protokolom. Hrvatsko stajalište prema energetici, obrambenim savezima i vanjskoj politici neće se promijeniti uslijed razgovora s ruskim državnim vrhom, ali će biti prodiskutirano, komunicirano i pojašnjeno. Tako se dugoročno grade dobri odnosi, kojih jedan dugi period na relaciji Hrvatska-Rusija nije bilo. Naša povezanost s NATO savezom, također je bitna stavka, pa se očekuje da će uskoro doći i do sastanka u vrhu s američkim državnim poglavarom. Sličan stil se može vidjeti pri svakom bilateralnom susretu koje i češće ima Plenković. Hrvatska je u središtu pažnje i zastupaju se naša stajališta. Ona se obrazlažu i pojašnjavaju, ali se od njih u glavnom ne odstupa. Čudila su me neka očekivanja koja su se pozivala na to da i Premijer i Predsjednica imaju velika diplomatska iskustva, pa da će sada biti odjednom obljubljeni kod naših stranih partnera. Baš zato što netko ima diplomaciju „u malome prstu,“ za očekivati je da će time bolje prezentirati i braniti vlastite interese. Naš spor sa Slovenijom mnogi bi upakirali u nekakve iskompromitirane okvire, riješili ga, a zapravo ostavili velike probleme za sobom. Radi se o rješenjima koja se donose jednom u povijesti, pa ih treba napraviti pravilno kako ne bi ostala nikakva nedoumica vezana za granice.

Hrvatska vanjska politika je u svakom slučaju postala vjerodostojnija nego što je to bio prije slučaj. Sama činjenica da nam rusko vodstvo posvećuje pažnju, baš u vrijeme kada im u susjedstvu zasjeda Kongres Kineskih Komunista govori za sebe. Xi Jiping otvorio je 19. Kongres na kojemu 2300 delegata predstavlja 89 milijuna članova, Kongres ima i cilj odabrati novi Politbiro koji sa svojih 25 članova vodi tu zemlju. Glavna tema ovog kongresa je borba protiv korupcije, a Xi je pozvao i svoje članstvo za dodatno zalaganje za ostvarenje standarda i uspjeh „Socijalizma kineskih novih stremljenja.“ Nekako poznata retorika?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI