Praško proljeće – neizbrisivi tragovi 20. stoljeća

Najšokantniji dokument vremena je svakako glas Jana Pallacha, studenta, koji je praško proljeće nevjerojatnom brzinom proširio svijetom... Još ga je danas moguće čuti na YouTubeu.

Praško je proljeće imalo – čak i ugušeno – nevjerojatan mobilizacijski potencijal. Njemu možemo pribrojati – mutatis mutandis – jugoslavensko proljeće naroda, od kojih je najveće upravo Hrvatsko proljeće

S nadolazećim krajem ljeta, prisjećamo se 50. obljetnice gušenja Praškog proljeća, koje je u povijesti 20. stoljeća ostavilo neizbrisive tragove. Još smo ih sposobni vidjeti, razumjeti, Čuti. Čuti? Najšokantniji dokument vremena je svakako glas Jana Pallacha, studenta, koji je praško proljeće nevjerojatnom brzinom proširio svijetom. Još ga je danas moguće čuti na YouTube portalu (https://www.youtube.com/watch?v=cXe_z96pb4k). Snimljen je u agoniji, u bolnici nekoliko trenutaka prije smrti. Njegova poruka je jasna: treba se boriti za ideale domovine i demokracije. U glasu umirućeg studenta prepoznajemo glas pobjede Praškog proljeća, iako se 19. siječnja 1969. godine krik smrti nevinog bića činio kao sve samo ne to.

Iza Pallacha je ostala nuklearna energija koja je okupila ljude, narode, čovječanstvo u želji za slobodom. Iako svjetovna javnost zna prvenstveno samo za Pallachovovo samospaljivanje, on nije bio prvi, niti jedini. U znak protesta protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke prvi se spalio Poljak, po zanimanju odvjetnik, Ryszard Siwiec. Nije poznato je li to Pallach znao, jer je vlada u Poljskoj strogo cenzurirala događaj. Prethodno navedena dva samoubojstva paljenjem nisu bila usamljena. 25. veljače se na istom mjestu kao i Pallach spalio Jan Zajic, a kao posljednji, u travnju 1969. godine u Jihlavi, Evžen Plocek.

Praško je proljeće imalo – čak i ugušeno – nevjerojatan mobilizacijski potencijal. Njemu možemo pribrojati – mutatis mutandis – jugoslavensko proljeće naroda, od kojih je najveće upravo Hrvatsko proljeće. Posljedica Praškog proljeća je i ideologija eurokomunizma. Imamo zadršku prema svakoj vrsti komunizma, jer je to jednostavno totalitarizam, kao što su fašizam, nacizam, castrizam, maoizam, … Ali ako eurokomunizam promatramo u kontekstu Praškog proljeća, mogli bismo pronaći nekoliko pozitivnih činjenica. Mobilizirao je europski komunizam, ali ovaj puta ne za sovjetski put, nego kao alternativu Sovjetskom Savezu. Tako je SSSR pobijedio u ratu, a izgubio u miru. U svjetlu pitanja o tome treba li slijediti eurokomunizam ili Sovjetski Savez razbijen je broj komunističkih stranaka u Europi. Sovjetskom je komunizmu zazvonio glas na sva zvona, kao da smo ga prvi puta slušali nekom drugom prilikom, kao da je Golijat porazio Davida: „Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio“, odnosno „Zarobljena je Grčka zarobila divljeg pobjednika i unijela umjetnosti u priprosti Lacij (Rim)“.

Ideja Praškog proljeća je tako odjeknula u Sovjetskom Savezu, kada je on ušao u razdoblje perestrojke. To je Mihail Gorbačov i sam priznao. Komunističko se carstvo samo raspustilo iz poštovanja društvenog modela u zemlji koju je dva desetljeća ranije carstvo samo porazilo. No, preuzelo je njezinu kulturu: glavna ideja Praškog proljeća bila je naime demokracija: kada je SSSR jednom (krajem osamdesetih) pokušao implementirati demokraciju, doslovno je implodirao, jer toliko je daleko bio sovjetski komunizam od ideje slobode. Istodobno je prestao postojati. Dubček se još jednom „posmrtno“ oglasio (kao političar je od 1968. godine bio mrtvac, a kao čovjek je do 1992. godine bio živ). Na kraju agresora (Sovjetski savez se 4. prosinca u Alma Ati raspustio) cijeli je svijet ponovno čuo njegovu izjavu: „They may rush the flowers, but they can’t stop the Spring“.

U vrijeme kada demokratska Europa slavi pedesetu obljetnicu gušenja Praškog proljeća, u neposrednoj blizini Hrvatske događa se sličan proces. U Sloveniji je izabrana koalicija pet stranaka, u kojoj su svi bili glavni gubitnici na izborima 3. lipnja 2018. Redom – Cerar, Erjavec i Bratuškova. Kako bi osigurali parlamentarnu većinu, trebaju potporu komunističke Levice, jedine stranke u Europi koja kliče titoizmu i Sovjetskom Savezu, a istodobno ima 10 mjesta u parlamentu. Budući da se Slovenija kroz godine (2008. – 2018.) preimenovala u sovjetsku republiku (župan Zoran Janković je dao primjer kada je oko Ljubljane napravio obruč crvenih zvijezda, koji je unicum u Europi i svijetu – osim u Sjevernoj Koreji). Levici nije teško vršiti diktaturu nad Slovencima. „To su ekstremisti koji ne smiju dobivati medijski prostor u neutralnom mediju“, napisao je prije nekoliko godina slovenski novinar Jure Gostiša. Stranka, koju uspoređuje s Levicom je u njegovim očima primjer nacionalsocijalista.



Poput Hitlera, čelnik stranke Levica, Luka Mesec je došao na vlast „greškom“: od 1,7 milijuna birača, za njega je glasalo 80 000. Svaka diktatura počinje upravo na takav način. Kao u vrijeme partije, mali dio građana danas zastrašuje sve ostale. I Luka Mesec ima velike ambicije kao i Adolf Hitler: Slovenija je samo nekoliko koraka udaljena od noći dugih noževa, kada će ljudi Luke Meseca (odjeveni u kombinacije uniformi koje nalikuju nacističkim uniformama za vrijeme kineske revolucije) početi fizički uklanjati svoje protivnike. Već je izbio rat između vlade – koja još ni počela raditi – i gospodarstvenika: vlada RS naime želi nametnuti 50% dodatnog poreza na sva poduzeća u privatnom vlastništvu što znači toliko ih usuditi na smrt.

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI