Povratak etatista svih boja

Flickr

Bolivijski dopredsjednik Linera ističe da je Tump potpisao osmrtnicu neoliberalnoj globalizaciji - te je protekcionizam jedini put za blagostanje, Le Pen da je EU 'sterilizirajuća sila', Wilders da su plavuše sve ugroženije, a nov je i 'katekizam političke korektnosti'...

Javnost čitavog svijeta bila je usmjerena na inauguraciju Donalda Trumpa dok je u Koblenzu Frauke Petry okupila desničare Europe, Marine Le Pen (Front National, Francuska), Geert Wilders (Nizozemska), Matteo Salvini (Lega Nord, Italija), Harald Vilimsky (FPÖ, Austrija). Prije dvadeset godina ovakav bi skup bio problematičan jer bi svaka ekstremna desnica iskazivala pretenzije na teritorij susjednih zemalja, pa bi se mogle susretati samo stranke iz zemalja koje međusobno ne graniče. Ekstremna desnica bila je uvijek prepuna nacionalnog naboja i ponosa, većeg od vlastitog konfekcijskog broja. Danas kada gledamo što je „ekstremna desnica“ dođe nam da se pitamo gdje smo pogriješili? U Koblenzu je glavna riječ koja je punila prostor rasprave bila strah – strah od opstanka, strah od uništenja nacije… Kritika njemačke kancelarke bila je očekivana, ali ne s platforme straha. Le Pen naziva EU „sterilizirajućom silom“, a Wilders tvrdi da postoji prijetnja da će se žene početi bojati pokazati vlastitu plavu kosu u javnosti. Frauke Petry prednjači s otvaranjem tabua o „političkoj korektnosti“ koja je danas zavladala Europom i kaže da su se zapovijedi promijenile: „Ne čitaj krive knjige!; drži se podalje od seksista i prijavi ih na Facebooku!; moraš se sramiti zbog djela svojih predaka!; i imigrantima moraš pristupati sa senzibilitetom!“, tako je opisala današnju europsku zbilju.

Bio je to skup desnice na kojemu se nisu sukale sablje, nitko se nije borio protiv susjednih zemalja i svi su bili uredno odjeveni u plavo – nitko nije nosio crne košulje! Zalažu se za Europu-nacija, kaže Le Pen, pa se postavlja pitanje nije li to već slučaj? Ekstremna desnica danas je sve samo ne ekstremna, a svoju podršku kod birača temelji na strahu – strahu od nepoznatog, strahu od globalizacije, strahu od otuđivanja ljudi i razgradnje nacionalnih atributa u nacijama. Takvoj europskoj desnici lako je „prišiti“ da je zaluđena teorijama urote i pomahnitala u svojem djelovanju, ali ostaju otvorena pitanja na koja valja odgovoriti! Ima li u tome svemu i podosta istine? Jesu li prijetnje u eteru samo „zmajevi od papira“ ili nas događaji oko nas doista ugrožavaju? Najlakše je odmahnuti rukom i kazati da su to sve „mjesečari“ i ignorirati probleme. To se olako i prenosi na hrvatsku percepciju ozbiljnosti problema, svaki puta kad nam demograf Šterc „očita bukvicu“ o tomu što bi nam se moglo dogoditi uzmemo to ozbiljno, ali ništa po tom pitanju ne učinimo. Nije li to dobar teren gdje se i desnije političke stranke mogu uključiti u dijalog i pomoći Vladi? Ipak, kada gledamo profil hrvatskih stranaka koje stoje desnije od centra, onda dolazimo do gorke spoznaje da se neke važne teme u posljednjih 70-ak godina nisu raščistile i da se na tragu toga svega uvijek ponovo spotičemo o vlastite pragove. Hrvatska, koja je stigmatizirana vječitim lutanjima, ponovno se susreće sa snimljenim izjavama koje je dao Mesić o Jasenovcu (zanimljivo, baš u trenu kada imamo državni posjet Izraelu), iz čega je vidljivo da se radi o nekonzistentnom političaru koji je čas lijevo – čas desno. Kad k tome pribrojimo velik broj onih koji su skloni pobjednicima doći ćemo do gorke spoznaje da u hrvatskoj politici ima oportunista više nego igdje. Jučer je savjetnik ljevičaru, danas desničaru, a sutra pitaj Boga komu? Neki su skloni to nazvati profesionalnim činovništvom ili diplomacijom, ali ipak neke važne pozicije moraju odgovarati političkoj nomenklaturi koju je narod odabrao.

Baš kad su se svi uljuljkali u činjenicu da se ništa neće promijeniti, Trump je ipak pokazao da se stvari mogu mijenjati. Prije četiri mjeseca najavio je da će repozicionirati svoju državu u odnosu na latinoamerički val doseljavanja i da će mu Latinska Amerika u tome biti najjači partner. Izrekao je nepopularne riječi: „Mi ćemo prema njima sagraditi zid, a oni će ga sami platiti!“ U to nitko nije bio sklon povjerovati, sve do danas. Potvrda ove politike došla je s najneočekivanije strane. Dopredsjednik Bolivije, Alvaro Garcia Linera, izjavio je prošle subote: “Neoliberalna globalizacija kao politički projekt sad će umrijeti naglom smrću… Trump joj je potpisao osmrtnicu!“ Bolivija, za koju pamtimo da je s Obaminim kabinetom bilježila međusobna protjerivanja veleposlanika, preko noći počinje slaviti kraj ere koja je Latinsku Ameriku dovela u nezavidan položaj. Takvo „rušenje projekta“ Linera je prokomentirao riječima da je Amerika odabirom Trumpa objavila rat „Ugovoru o slobodi trgovine“ i da je protekcionizam jedini put koji može voditi u blagostanje. Kada usporedimo stajališta ovog bolivijskog socijalista i europskih ekstremnih desničara, vidjet ćemo mnoge podudarnosti koje se sijeku u želji za etatizmom. Svaki sa svoje strane. Kratkoročno će američka suspenzija osnažiti kinesku vanjsku trgovinu, ali će se dugoročno „Azijskim tigrovima“ odrezati kandže, a u najavi je i revizija bilateralnih ugovora između SAD-a i njegovih susjeda Kanade i Meksika, pa je za vjerovati da će se trgovinski odnosi ponovno vratiti na razinu nekadašnjih i stabilizirati. Putin je mudro kazao da će svoj susret s Trumpom dobro pripremiti, pa je za očekivati da ćemo i s ruske strane vidjeti neka nova stajališta.

Prije dvadesetak godina nezamislivo je bilo dobiti tako visoko priznanje kao što ga je Hrvatska sada dobila od Izraela: „Vidjeli smo velika poboljšanja naših odnosa posljednjih godina. Posebice Vam želim zahvaliti na snažnoj potpori u međunarodnoj areni, u EU-u i UN-u. Vi ste se založili vrlo jasno i vrlo čvrsto za istinu, što znači za Izrael!”, kazao je Izraelski premijer Benjamin Netanyahu našem premijeru Andreju Plenkoviću. Tko imalo poznaje međunarodne odnose, a moja generacija koja je radila na međunarodnom priznanju Hrvatske je silom prilika s tom temom upoznata, znat će da je to veliko priznanje, ali i obveza koju naša zemlja preuzima u europskom kontekstu. Kada k tome pribrojimo Trumpovo obraćanje svojim djelatnicima u vrhu CIA-e, možemo zaključiti da je nastupilo vrijeme u kojemu će se razni pokušaji ISIL-a osujetiti i da ćemo sigurnosti, planiranju sigurnosti i međunarodnoj suradnji pridavati veliki značaj. Prošlo je vrijeme međunarodnih razmjena pod svaku cijenu, sada se konzistentnije pristupa poslovima koje države imaju, a HDZ i Likud spadaju u grupu desnog centra, pa je za očekivati da će se suradnja produbiti.

Sredinom veljače održat će se i tradicionalna Münchenska sigurnosna konferencija (na jednoj su nam navodno utrapili kamione, pa bi sad bio red da nam ponude i zrakoplove). Svoj dolazak potvrdili su mađarski premijer Orban, friški talijanski premijer Gentiloni, kao i ukrajinski predsjednik Porošenko. Iz kriznih područja očekuju se afganistanski predsjednik Ashraf Ghani, kao i irački premijer Haider al-Abadi. Zanimljivo je da će i Bill Gates biti nazočan, kao jedini nedržavnik, jer svjedoci smo kibernetičkog rata. Još se ne zna tko će službeno zastupati SAD. Kako je Putin otkazao svoj dolazak, pretpostavlja se da bi Rusiju mogao zastupati Lavrov. Čak nije jasno ni tko će biti nazočan u svojstvu njemačkog ministra vanjskih poslova, jer bi sadašnji s 12. veljače trebao postati savezni predsjednik Njemačke, pa se i o tome nagađa. Desetljećima se u međunarodnoj politici nisu simultano odvijali toliko brojni ratovi, vojni sukobi, humanitarne katastrofe i povrede međunarodnih prava koliko ih se odvija danas. Od ove konferencije se očekuju mnogi odgovori na pitanja mira, ali i smjernice za globalnu sigurnosnu politiku, posebice na području transatlantskih odnosa. Predsjedavajući ove konferencije, Wolfgang Ischinger, rekao da je 2017. presudna za EU – i ako je preživimo EU će ojačati. U tom smislu Plenkovićeva ponuđena ruka za plan mirne reintegracije Donjecke regije bi bila kruna koju Hrvatska može prezentirati na ovoj konferenciji, a potvrda suradnje s iznimno utjecajnom državom, kakva je Izrael, značajno je poboljšanje u pozicioniranju Hrvatske u međunarodnim odnosima.



Kada se u Saboru čuju Pernarove tvrdnje, da Hrvatska zapravo izvršava samo ono što nam Washington i Bruxelles narede, onda upućeni znaju da se radi o još jednom privlačenju pažnje ovog osebujnog aktivista. Međutim, postoje i javnosti koje dobivaju informaciju da se radi o hrvatskom parlamentarcu, a bez podrobnijeg opisa se otvara mnoštvo pitanja. Isti uspijeva u kratkom roku dovesti u pitanje rad Sabora, pa ga saborska straža mora iznositi iz sabornice te pobuđuje želju svog istomišljenika Sinčića da mu se u tom obliku aktivističkog performansa pridruži i dobivamo sliku kakvu nismo htjeli. Povjesnice naših saborovanja su nam ostavile zalog za budućnost da tu ustanovu valja čuvati s visokim poštovanjem, događaji poput Križevačkog krvavog sabora, raznih defenestracija pa sve do Gržanićevog „vritnjaka“ nisu nam donosile nikakvu radost, pa se nadam da će tom žalosnom slijedu jednom doći kraj.

U politiku „pasti na glavu“ znadu poneki, ali u zadnje vrijeme doslovce vlada trend da se u politiku upuštaju oni koji joj nisu dorasli. Tako smo imali prilike čuti kako se Pauletić predstavlja za kandidata gradonačelnika Splita i pokazuje nam svoje elementarno nepoznavanje urbanizma. Ne samo da to radi, nego uspoređuje Split s neusporedivo manjim gradovima Europe. To je upravo praksa koja je Splitu prišila kompleks manje vrijednosti, kojeg se taj predivni grad mora riješiti! Čovjek je ušao u politiku na mala vrata i priziva Malo misto! Moderni Split to ne može podnijeti, i koliko god da nam je simpatičan taj Pauletić on je dokazani pustolov, a Splitu ne treba još jedna pustolovina. Srećom Splićani su se opekli s Kerumom, pa je za vjerovati da više neće eksperimentirati. Ne možete danas biti kradljivac autoradija, a sutra politički lider. Ako vas ne slušaju – izbacite ih iz stranke! Ljudima koji preko noći „upadnu“ u politiku preporučujem da si uzmu tutora, barem za prvo vrijeme…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI