Politiziranje hrvatskog nogometa

Marko Lukunic/PIXSELL

Ako Davor Šuker bude ponovno izabran za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, bit će to velik doprinos depolitizaciji nogometa u Hrvatskoj. Naravno da će najzaslužniji u tome biti Dinamov gazda Zdravko Mamić koji je u zadnjem petogodištu postao osoba koju se u medijima najviše napadalo i prozivalo. No, Dinamov će gazda nastaviti nizati nove uspjehe u svojoj zavidnoj biografiji nogometnog menadžera. Istodobno će to biti prilika da se zapitamo, je li konačno došlo vrijeme da se na stvari u hrvatskom nogometu počne gledati iz perspektive ostvarenoga uspjeha, a ne s motrišta političke podobnosti?

Čuvena izreka iz Matejeva evanđelja, „kad slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu“ (Mt 15,14) ponajbolje oslikava ekipu bivših nogometaša okupljenih oko Darija Šimića, koja je krenula u kampanju za izbor predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Šteta da Damir Vrbanović i gospoda koja su kreirala predizbornu kampanju Davora Šukera, nisu u promidžbene svrhe iskoristili čuvenu sliku nizozemskog slikara Pietera Bruegela,  „Slijepac vodi slijepca“, kojom bi zorno ilustrirali što bi se dogodilo kada bi Dario Šimić došao na čelo Hrvatskog nogometnog saveza. Ambiciozna četvorka, Dario Šimić, Stipe Pletikosa, Mario Stanić i Goran Vlahović, razbacivala se obećanjima po uzoru na već zaboravljenoga ministra znanosti, Željka Jovanovića, da će, metaforički rečeno, isušiti močvaru hrvatskog nogometa koji je postao talac jednoga čovjeka.
Ekipu su svesrdno podržali gotovo svi mediji u Hrvatskoj, a da paradoks bude veći, najintenzivnije ih je gurala državna televizija HRT koja bi, po naravi stvari, trebala biti nepristrana jer životari od prisilne članarine hrvatskih građana.

Skandalozno je da je Stipe Pletikosa, kao kandidat za Predsjedništvo Hrvatskog nogometnog saveza, koristio jednu od najgledanijih emisija na HRT-u, naime, prijenos utakmica Lige prvaka, da bi izložio svoj i Šimićev program, a istodobno opalio po Mamiću i Šukeru. Riječ je o neviđenoj uzurpaciji medijskog prostora u privatne svrhe koja je, nažalost, u javnosti prošla bez kritike i osude.

Ambiciozni Dario Šimić prikazan je u medijima kao Mojsije koji će izvesti hrvatski nogomet iz zarobljeništva jednoga čovjeka. Da podsjetimo, Dario Šimić je već prije četiri godine bio intenzivno aktivan zajedno s Igorom Bišćanom, Tomom Šokotom i Silvijom Marićem oko pokušaja preuzimanja vlasti u najuspješnijem hrvatskom klubu GNK Dinamo. Mediji su ih tada gurali kao „Veliku četvorku“, a u emisiji kod Ace Stankovića u travnju 2014., Dario Šimić je rekao da želi uspješan, europski Dinamo, po uzoru na ugledne europske klubove:
„Problem sadašnjeg Dinama je da klub nije u skladu sa zakonom, ima jednu skupštinu koja bira samu sebe. Klub je otišao u bankrot 2000. godine i onda su napravili Statut koji njima odgovara. Ljudi su tamo zaposlenici kluba, prijatelji, oni onda biraju sami sebe. To nije demokratski, nije slobodno, to je uzrok svih problema, zbog toga su navijači poludjeli“.

Šimićev je tadašnji prijedlog bio da GNK Dinamo postane, po uzoru na Hajduk, talac navijačkih hirova, gdje će igrački ponizno i pokorno skidati dresove pred razjarenim torcidašima, te u gaćicama sramotno napuštati igralište. Šimić je analogno ponovio istu retoriku četiri godine kasnije, naglasivši da Statut HNS-a sprječava dolazak „čestitih ljudi“ na vlast koji će „istjerati zečeve iz šume“. Ovo istjerivanje zečeva dobrano podsjeća na čuveni Jovanovićev lov na komarce, kada se indoktrinirana javnost, po principu diktiranoga jednoumlja, poznatijeg kao „Gleichschaltung“, svrstavala protiv „moćnika“ koji kontroliraju hrvatski nogomet.

U kratkoj povijesti hrvatskog nogometa još nismo imali na djelu tako intenzivnu i masivnu politizaciju nogometa kao što je slučaj u promicanju Darija Šimića i njegovih pajdaša za čelnike HNS-a. Išlo se čak tako daleko da su neki mediji pisali kako je šteta da se hrvatska nogometna reprezentacija kvalificirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, jer će to Mamić i Šuker vješto iskoristiti za svoju predizbornu utrku. Kada je u finišu kampanje postalo jasno da Dario Šimić nema nikakvih realnih šansi da uopće bude kandidiran, mediji su krenuli s nezapamćenim politiziranjem tražeći od predsjednika Vlade i šefa HDZ-a da se jasno pozicionira glede imena kandidata, što je Plenković, nažalost, i učinio izjavivši da „sport treba depolitizirati.



HNS je zakomplicirao i začahurio svojim statutom mogućnosti kandidiranja“. Plenković je ovu izjavu dao nakon što je u Središnjici HDZ-a okupio cjelokupni HDZ-ov vrh, najutjecajnije osobe iz izvršne i zakonodavne vlasti, te županijske nogometne čelnike iz HDZ-ove baze. Prema pouzdanim informacijama zatraženo je da gospoda podrže kandidaturu Darija Šimića.

Na temelju rezultata glasovanja županijskih nogometnih saveza možemo zaključiti da Plenkovićev naputak nije proveden u djelo. Istodobno je u javnost plasirana izjava Mladeži HDZ-a, ogranak Torcida, da treba podržati kandidaturu Darija Šimića jer je, navodno, „hrvatski nogomet talac jednog čovjeka“.Nakon Šimićeva fijaska postalo je razvidno da Plenković nema kontrolu nad stranačkom bazom, gdje još uvijek dominira „karamarksistički strukturalizam“. O utjecaju Karamarkovih struktura u HDZ-u pisao sam u više navrata, pa nema smisla ovdje ponavljati. Politički analitičari razmatraju razloge zbog kojih Plenković još nije uspostavio kontrolu nad HDZ-om. Riječki Novi list počastio je svoje čitatelje naslovnicom – „Nogomet će pokazati ima li Plenković kontrolu nad HDZ-om“.

Znakovito je kako je većina hrvatskih medija po načelu „Gleichschaltung“, odmah pozdravila Premijerov neobični poziv za depolitiziranjem nogometa naslovnicama po uzoru na onu iz Tportala: „Plenković se oglasio, a Dario Šimić zadovoljno trlja ruke“. Kada prvi čovjek na političkoj pozornici izrijekom napada Statut Hrvatskog nogometnog saveza, možemo reći da je riječ o notornom uplitanju politike u sferu nogometa.

Žalobno je kada neki utjecajni ljudi iz nogometa, poput Igora Štimca, inzistiraju na prijekoj potrebi umiješanosti politike u nogomet. Štimac je prošli tjedan u velikom intervjuu za Sportske novosti rekao da je „politika ta koja mora preuzeti odgovornost za stanje u nogometu. Ovakvo ignoriranje mišljenja javnosti vodi naš najdraži sport u totalni kaos bez obzira na uspjehe reprezentacije.“ Štimac je opleo po Šimiću da je u utrci za predsjednika HNS-a „već u startu napravio veliku pogrešku! Prvo je trebao dobiti podršku Milana Bandića.“ Kada smo kod „mišljenja javnosti“ na koje se poziva Štimac, odmah se sjetim anketa uoči predsjedničkih izbora po kojima je Josipović imao podršku više od 70 posto građana.

Nažalost, politizacija HNS-a ima svoju dugu tradiciju od njegova osnutka 1912. godine. Paradoksalno je da je najmanje umiješanosti politike u HNS-u bilo u vrijeme NDH, što potvrđuje izbor prvog predsjednika HNS-a. Neposredno nakon što je HNS 17. srpnja 1941. postao članicom FIFE, za predsjednika HNS-a izabran je prim. dr. Rudolf Hitrec, bivši nogometaš Građanskog. Znakovito je da je u vrijeme Socijalističke Republike Hrvatske jedini predsjednik HNS-a, koji je bio nogometaš, bio Bruno Knežević. Sama činjenica da su četvorica predsjednika HNS-a nakon uspostave Republike Hrvatske bili također utjecajni političari – Mladen Vedriš, Đuro Brodarac, Nadan Vidošević, Branko Mikša – potvrđuje u kojoj je mjeri hrvatski nogomet od samog osnutka države bio ispolitiziran. Depolitizacija nogometa započela je, zapravo, tek izborom za predsjednika HNS-a, Vlatka Markovića, sjajnog nogometaša i proslavljenog trenera.

Politiziranje nogometa u Hrvatskoj, zapravo, je nastavak prokušane prakse iz komunističke diktature kada se igrao famozni „Kup maršala Tita“. Znakovito je da Drug Tito, kako mi reče Tomislav Marčinko u jednom našem razgovoru, ni jednom nije došao na finalnu utakmicu uručiti pokal pobjedniku. Bila su to vremena kada je drug Vladimir Bakarić, što mi je potvrdio jedan bivši član Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske, izdao tajno partijsko naređenje da na Dinamovim utakmicama ne smije biti više od pet tisuća gledatelja, a da NK Dinamo ne smije nikada na ljestvici biti bolje plasiran od četvrtog mjesta. U tom kontekstu važno je imati na umu da Dinamo u bivšoj Jugoslaviji nije bio prvak države u razdoblju od 1959. do 1982., kada je Ćiro Blažević promarširao stadionima diljem Jugoslavije, te time postao jedan od najpoznatijih neprijatelja komunističkog sistema. Godinu dana kasnije, popularni je Ćiro morao napustiti Dinamo, a njegovu odlasku najviše je kumovao tadašnji republički sekretar Saveza komunista, drug Jure Bilić. Udari na uspješni GNK Dinamo stižu danas u izmijenjenom obliku, na način da se ostvari doktrina druga Vladimira Bakarića, komunističkog Khuena-Héderváryja.

U društvu Adolfa Kožula gledao sam prošli tjedan Dinamov trijumf protiv NK Istre. Nakon Dinamove „petarde“ šalili smo se na račun drskog komentatora HRT-a, Joška Jeličića, koji je za sadašnji GNK Dinamo rekao da je – „negledljiv“. Pitam se, tko još može slušati ovog dosadnog pametnjakovića, pristranog navijača Šimićeva klana. Poslije tekme s Dinamom, pouzdani vratar NK Istre 1961, Marijan Ćorić, dao je izjavu medijima nad kojom bi se hrvatska javnost trebala ozbiljno zamisliti: „Svima su važni izbori u HNS-u, a u sedam klubova igrači ne dobivaju plaće“. Moj prijedlog je da Hrvatine okupljene oko Darija Šimića ulože svoj novac u NK Istru 1961., pa kad tamo ostvare prepoznatljive rezultate, mogu krenuti u osvajanje Hrvatskog nogometnog saveza. U protivnom će izgledati nevjerodostojno, poput balona od sapunice koji lebdi na lovorikama ispolitiziranih medija u Hrvatskoj. Istra je idealno tlo da Šimić potvrdi svoj nogometni patriotizam koji uporno ističe.

Ako Davor Šuker bude ponovno izabran za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, bit će to velik doprinos depolitizaciji nogometa u Hrvatskoj. Naravno da će najzaslužniji u tome biti Dinamov gazda Zdravko Mamić koji je u zadnjem petogodištu postao osoba koju se u medijima najviše napadalo i prozivalo. Mamićev cezarovski trijumf , „Veni, vidi, vici”, bit će, nažalost, zbog gore navedenih razloga, povod za nove napade. No, Dinamov će gazda nastaviti nizati nove uspjehe u svojoj zavidnoj biografiji nogometnog menadžera. Istodobno će to biti prilika da se zapitamo, je li konačno došlo vrijeme da se na stvari u hrvatskom nogometu počne gledati iz perspektive ostvarenoga uspjeha, a ne s motrišta političke podobnosti?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI