Kad se Hrvatskoj u našem vremenu s puno živućih svjedoka i uz hrvatsku vlast nameće odgovornost i drukčija istina recentnog i nedavnog razdoblja, moguće je samo zamisliti kakva se istina promicala i utiskivala u svijest u razdoblju kad nije bilo hrvatske vlasti i kad se nije niti smjelo javno, iskreno, otvoreno i jasno na nju pozivati. Relikti tog vremena i postupanja u njemu prema svakom idealističkom i vrijednosnom hrvatskom izričaju, nikad nisu nestali, a provode se i danas uz suglasje, financiranje i toleranciju nominalno hrvatske političke vladavine i uz retoriku stalnog pozivanja na oca suvremene hrvatske države i njegovu hrvatsku usmjerenost
Provjereni obrazac usmjeravanja povijesne krivnje prema Hrvatskoj u svim vremenima i svim prošlim zbivanjima i u suvremenom se razdoblju nominalno hrvatske vlasti postavlja, provodi i usmjerava – kao neupitna istina i potreba pokoravanja i pacifiziranja ratnog pobjednika nad srbijanskom agresijom. Sve su silnice usmjerene prema hrvatskoj krivnji u Drugom svjetskom ratu, u dugom razdoblju totalitarnosti nakon njega, u Domovinskom ratu, ali i u recentnom mirnodopskom razdoblju u kojem ne smije proći niti jedan dan bez povratka u prošlost, bez nametanja povijesnih krivnji i bez dramatičnih iskaza o hrvatskoj slobodi i načinima njezinog trnovitog konačnog dohvata uz velike žrtve.
Suvremeno friziranje istine događa se uz još uvijek živuće sudionike obrane i oslobađanja Hrvatske i uz prešutno odobravanje hrvatskih vlasti, koje se nikako i nikad ne uspijevaju rezolutno postaviti prema agresorskim sljedbenicima i vječnim zagovarateljima hrvatskog pokoravanja, osporavanja i osuđivanja. Apsolutna benevolentnost hrvatskih vlasti prema svim izjavama, postupcima, uvjetovanjima, traženjima i ucjenjivanjima uvijek istih ugroženih i paranoičnih nesretnika s Hrvatskom, samo dodatno doprinosi neuređenosti hrvatskog društva i potenciranju nastavka povijesnog hrvatskog iseljeničkog puta prema obećanim zemljama.
Poput usuda u kojem mirnoća nije dozvoljena niti mladim generacijama svjetlosnim godinama udaljenim od isto tako paranoične potrebe vraćanja prošlosti i njima nerazumljivog zaustavljanja svakog hrvatskog razvojnog smjera. Hrvatski usud koji traje kao i odlazak hrvatske mladosti na koji se navikavamo poput dolaska novog jutra ili izmjene dana i noći ili političkog vladanja nad Hrvatskom u kojem uvijek po pravilu izostaje osjećaj pripadnosti, zadovoljstva i hrvatskog idealizma i dostojanstva. Malo se toga može pripisati nespretnosti, nerazumijevanju, nespremnosti, trenutnim slabostima i sličnim eufemističkim atribucijama, jer se isti obrasci provode nezavisno od političke i državne organizacije stalno, istim smjerom i po istim pravilima.
Kad se Hrvatskoj u našem vremenu s puno živućih svjedoka i uz hrvatsku vlast nameće odgovornost i drukčija istina recentnog i nedavnog razdoblja, moguće je samo zamisliti kakva se istina promicala i utiskivala u svijest u razdoblju kad nije bilo hrvatske vlasti i kad se nije niti smjelo javno, iskreno, otvoreno i jasno na nju pozivati. Relikti tog vremena i postupanja u njemu prema svakom idealističkom i vrijednosnom hrvatskom izričaju, nikad nisu nestali, a provode se i danas uz suglasje, financiranje i toleranciju nominalno hrvatske političke vladavine i uz retoriku stalnog pozivanja na oca suvremene hrvatske države i njegovu hrvatsku usmjerenost.
Manifestno to izgleda poput diplomatske klasike, danas standardnog europskog načina uvjeravanja i uglađenog nezamjeranja nasljednicima ustaljene ideje pokoravanja Hrvatske nakon što ju nije bilo moguće vojno slomiti i okupirati. Nasljednici su se ranije spomenutog i od Europe jasno obilježenog totalitarnog sustava danas uskladili s provoditeljima nametanja apsolutne krivnje Hrvatskoj za sve njihove promašaje, zablude, poraze i neuspjehe i uz ustaljena lamentiranja o slobodama, pravima, demokratskim načelima i sličnim mimikrijama provode provjereni obrazac usmjeravanja krivnje.
Anacionalni modernizam
Uglavnom, sve s hrvatske strane izgleda jako europski i modernistički, diplomatski uvijeno i politički pokriveno, dok se s druge strane malo toga bira i uvažava, a pogotovo ne činjenice iz nedavne burne agresijske prošlosti. Iako je sve jasno i niti malo ima spora oko toga tko je i zašto napao Hrvatsku, kakva su bila stradanja i razaranja i tko je, uostalom, ideološki agresiju usmjeravao, hrvatski anacionalni modernizam u diplomatskoj maniri dozvoljava revizionizam tog razdoblja i ne osjeća vrijednosne posljedice u hrvatskom društvu. Teško je povjerovati kako je u pitanju samo običan, jednostavan i u osnovi prizeman razlog hrvatske tolerancije i političke suradnje s ideolozima nametanja Hrvatskoj povijesne odgovornosti – ostanak na vlasti pod svaku cijenu, a najveća cijena koju Hrvatska plaća naših dana je nevjerojatna demografska destrukcija kojoj se ne nazire kraj.
Prateći osmijesi političkog hrvatskog elitnoga kruga pritom i uopće pri spomenu demografskog nestanka Hrvatske, suvremena su hrvatska politička stvarnost koja potvrđuje suglasje, sklad i ideološku bliskost nasljednih nositelja političke moći i provedbe nove amortizacije hrvatskih nacionalnih interesa i vrijednosnih kategorija, jasno uspostavljenih oslobađanjem Hrvatske i njezinim (našim) izlaskom iz čvrstog zagrljaja bivše zajednice i totalitarnog sustava. Umrežavanjem u sličan europski interesni sustav zvan Europska unija i prepuštanjem provođenja provedbene strategije pokoravanja drugima, nisu više niti potrebne hrvatske prosudbene odluke, već je dovoljno mišljenje i njegovo javno iznošenje o hrvatskoj krivnji kao temeljnoj istini – prepustiti susjedima.
Oni će nam govoriti i potvrđivati na osnovu samo javne impresije što se događalo, tko je odgovoran i na koga se u pravilu treba usmjeriti odgovornost i krivnja. Događa se upravo ovih dana i kolektivni se osjećaji Hrvata, vezani za neosporna stradanja na Križnom putu i Bleiburgu, podižu na razinu globalne odgovornosti na kojoj se čak niti neosporne likvidacije bez presuda i dokazivanja odgovornosti imaju smatrati opravdanim, razumljivim i potrebnim postupanjem. Anacionalnim modernizmom na djelu utkanim u nasljednu svijest svih protivnika hrvatske slobode i samostalnosti, moguće je opravdavati čak i planska i svjesna izravna presuđivanja na strašnim križnim i bleiburškim putevima kojima nije potrebno, niti se smije pokazivati nikakva javna i ljudska potištenost velikom tragedijom hrvatskog naroda.
Anacionalni europski modernizam primijenjen i pri usklađivanju koalicijske trgovine u Hrvatskoj, teško može prihvatiti i osnovne istine o agresiji na Hrvatsku, o razaranju Vukovara, o okupaciji i razaranju gotovo trećine Hrvatske, o velikim stradanjima, o gotovo 750.000 izbjeglica i prognanika zbrinutih diljem Hrvatske i o još puno toga posljedičnog, u ime brisanja iz kolektivne svijesti odgovornosti drugih. Odgovornost i krivnja trebaju biti jednosmjerni, a hrvatski se vrijednosni sustav pritom rastače svakim novim odlaskom stanovništva iz Hrvatske. I uvijek nas na to podsjete riječi u Markovoj pjesmi prijateljima:
„Kažite mi, jeste li se umorili, jesu li vas prevarili, je l’ nas vrijeme pregazilo… Rado bih vas sve vidio zdrave, samo da nas opet skupa stave pa da ko na prvoj crti zapjevamo protiv smrti. Prijatelji, kako ste mi danas?”
Križni put i Bleiburg
Nikad se o tome nije govorilo niti u obrazovnom sustavu spominjalo prije devedesetih, a ponajmanje su o tome smjeli i mogli govorili sudionici. Nigdje gotovo ništa, kao da nije postojalo, izbrisano iz svijesti i odgovornosti i pometeno iz sjećanja. Ostajala su samo selektivna prisjećanja na hrvatsku odgovornost ugrađivana u novi nauk nove zajednice i usklađivanje novih generacija s ideologijom jednosmjerne hrvatske odgovornosti. Prekidom takve ideologizacije novih generacija oslobađanjem Hrvatske i izlaskom iz totalitarne zajednice, istina se uz egzaktne činjenice polako otvarala i spoznaja je o nevjerojatnim hrvatskim stradanjima na Križnom putu i Bleiburgu otvarana i postajala je dijelom prihvaćenih povijesnih zbilja.
Uvažavanje žrtava ponajmanje je što se moglo činiti bez osuda i presuda počiniteljima, nalogodavcima i ideolozima pobijanja poražene vojske, a hrvatsko je prisjećanje na strašna stradavanja bio civilizacijski pomak prema žrtvama. Hrvatska se prisjećala svojih tragedija uz molitvu i simboliku koja je mnogima smetala tada, na nedavnom nogometnom Olimpu, a smeta im uvijek i na svakom mjestu hrvatskih identitetskih pomaka.
I uvijek su i mali iracionalni otkloni od takve simbolike bili dovoljni za generalnu osudu Hrvatske inicijalno iznutra, a javno posredno izvana, kako bi Hrvatska uvijek ostala pod teretom totalitarnih osuda i s percepcijom zemlje koja nanosi nepravdu. Čini se to i sada s Bleiburgom, činilo se uglavnom i uvijek kada Hrvatska nije bila pod potpunom kontrolom i kad je poželjela graditi svoj nacionalni razvojni put u interesu ukupne hrvatske populacije. I nisu se frizirali samo događaji, istine i uzročno-posljedična poimanja, nego i brojčana stradanja stanovništva, a najbolja je potvrda stvarnih stradanja priloženi dijagram.
Hrvatska je jedina zemlja u užem i širem okruženju koja je u prvim popisima stanovništva u svim ratovima u 20. stoljeću imala depopulaciju ili manje stanovnika, nego u popisima prije ratova. Jedina!
„Godine 1948. Hrvatska je trebala imati prema stopi rasta stanovništva iz razdoblja 1921.-1931. godine ukupno 4,424.455 stanovnika, a da je imala stopu rasta kao npr. Srbija (14%), imala bi čak 4,686.393 stanovnika. Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od kojih 3 godine pojačanog poslijeratnog rađanja, pa se može pretpostaviti oko 30% manje rađanje godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714.000 djece, što je moglo rezultirati prirodnim prirastom od 357.000 osoba kroz razdoblje (vjerojatnije oko 400.000). Razliku prema očekivanom broju stanovnika 1948. godine mogle su činiti migracije i stradanja, pa je ukupni posredni i neposredni gubitak stanovnika uvjetovan ratom oko 639.000 osoba ili čak 16,9% populacije iz popisa 1931. ili 1948. godine” (Šterc, S., izlaganje na Okruglom stolu 70. obljetnica Bleiburške tragedije, Zagreb, 2015.).
Primjenjujući iste stope rasta ukupne populacije na srpsku etničku populaciju u Hrvatskoj, u tom razdoblju nije problem izračunati demografski okvir i strukturu posrednih i neposrednih stradanja vezanih za Drugi svjetski rat, pogotovo kad se uzmu podaci iz popisa stanovništva 1931. godine (633.000 Srba u ukupnoj populaciji od 3,430.270 osoba), 1948. godine (543.795 Srba od 3,779.858 stanovnika Hrvatske) i „znanstveni podaci” o gotovo 200.000 protjeranih Srba iz tadašnje države.
Nije bilo jednostavno prihvatiti velika stradanja na Križnom putu i Bleiburgu kad se istina polako počela pojavljivati i kad više nije bilo moguće sve pripisivati jednom mjestu i jednoj etničkoj populaciji. Europski je anacionalni modernizam postao zato toliko potreban okvir zaborava i poništavanja kolektivne hrvatske svijesti o svim hrvatskim križnim putevima. Zato jer se to drugima čini problematično. Usud koji traje kao sudbina…