Izjava Budimira Lončara izaziva zabrinutost i potvrda je njegove duboke umreženosti u političke strukture moći u Hrvatskoj. Prošlost o kojoj govori Budo Lončar zavrjeđuje posebnu kritičku analizu, prosudbu i vrednovanje. To podrazumijeva reviziju struktura moći koje drmaju Hrvatskom, koje su opljačkale Hrvatsku i koje, da ironija i paradoks budu veći, izigravaju danas - hrvatske domoljube...
Nakon što je njegovo veličanstvo, gradonačelnik Milan Bandić, odlučio dodijeliti Medalju Grada Zagreba, Budimiru Lončaru „za izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”, oglasio se i glavni lik ove „bandićevske komedije”, laureatus Budimir Lončar posebnim priopćenjem hrvatskoj javnosti, odnosno obrazloženjem, zašto ne prihvaća najviše odličje zagrebačkog gradonačelnika. Izjava Budimira Lončara izaziva zabrinutost i potvrda je njegove duboke umreženosti u političke strukture moći u Hrvatskoj.
Čovjek koji se osjećao Jugoslavenom i nakon raspada Jugoslavije, koji će u povijesti ostati zabilježen kao njezin posljednji „državni sekretar”, svoje priopćenje započinje tvrdnjom da je „postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele” preko njega „obračunati se s prošlošću”. O kakvoj je prošlosti riječ, Budo Lončar ne govori ništa pobliže, no naglašava kako je nakon dodjele najvišeg odličja Grada Zagreba postao „predmetom kampanje što poprima sve odlike javnog linča”. Narodna izreka, „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”, može se dobrano potvrditi na Budimira Lončara. Uz svu diplomatsku uglađenost, ne mijenja onu staru udbašku ćud, te traži obračun državnih institucija protiv svih onih koji su se uključili u kampanju „javnoga linča” protiv ovog živoga fosila titoizma, nesvrstane politike i propalog samoupravljanja. Budimir Lončar, svjestan svoje moći umreženja u sadašnje političke strukture, između ostalog, napisao je: „Ispod časti mi je ulaziti u bilo kakvu polemiku s onima koji me optužuju, jer nisu zavrijedili da im se poklanja pozornost. Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko.”
Nejasno je, što je Budimir Lončar htio postići ovim svojim dopisom medijima? Možda aktivirati „organe i institucije države” da krenu u hapšenje svih onih koji su se usudili upozoriti na činjenice da Budimir Lončar, kao zadnji ministar vanjskih poslova, nije ništa doprinio „međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”? Ne znam što će se dogoditi kada se aktiviraju „organi i institucije države”, ali dokle god „organi” nisu aktivni, „neću” prestati kritizirati prošlost kojoj je pripadao Budimir Lončar, jer je njegovo djelovanje bilo protiv interesa hrvatskog naroda i protiv hrvatske države.
Budo Lončar želi prikazati komunističku prošlost kojoj je pripadao, u pozitivnom svjetlu, što je sa stajališta današnjih civilizacijskih postignuća krajnje apsurdno: „Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani. Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela”. Lončar s ponosom naglašava činjenicu da je pripadao partizanskom pokretu i Komunističkoj partiji, moćnim zloglasnim strukturama Ozne i Udbe. Zanima me, je li također ponosan na zločine koji su partizani počinili nad talijanskim stanovništvom tijekom i nakon famoznog „oslobođenja”? Odobrava li i danas neospornu „činjenicu” da su Titovi partizani nakon „oslobođenja” Zadra, vezali konje u crkvi Svetoga Donata? Toliko o partizanskoj kulturi na koju je Budo Lončar ponosan.
Budo Lončar nam nudi crno-bijelu sliku hrvatske prošlosti koja uključuje „strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu” koja je prikazana u pozitivnim superlativima. Valjda će doći konačno vrijeme kada ćemo otvoreno govoriti i o zločinima koji su posljedica komunističke strahovlade tijekom „Narodno-oslobodilačke borbe”, nakon uspostave komunističke diktature. Budo Lončar bi morao shvatiti da njegovo pozivanje na civilizacijska postignuća podrazumijeva, također, ideju demokracije koju je komunistički pokret sasjekao u korijenu. Sve priče o Titu i titioistima trebaju se promatrati kroz prizmu nijekanja i zabrane parlamentarne demokracije. Bila su to vremena diktature, a posljedice te i takve diktature su fosili poput Budimira Lončara, te političara na vlasti koji se usude njemu dodijeliti najviša odličja. Ne smijemo zaboraviti na moćne „organe i institucije” vlasti o kojima govori Budo Lončar, to su njegovi pouzdani saveznici u strukturama HDZ-a i SDP-a, dviju stranaka koje su nastale iz redova Saveza komunista, kao i svih organa vlasti kojima je raspolagala transformirana komunistička partija.
Budimir Lončar je također napisao da mu je ispod časti licitirati s onime što je „učinio za Republiku Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije. I o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo”. Tu nemam nikakve dvojbe. U najtežim trenutcima povijesti Republike Hrvatske, Budimir Lončar je bio na strani neprijatelja, pripadao je međunarodnim strukturama moći, predvođenim američkim državnim tajnikom, Lawrenceom Eagleburgerom, koji su željeli ostanak krnje Jugoslavije, bez Slovenije. Lončareva diplomatska aktivnost doživjela je totalni krah jer je njemački ministar vanjskih poslova, Hans-Dietrich Genscher, uspio uoči Božića 1991. godine uvjeriti svoje kolege iz Europske unije da jednoglasno priznaju Hrvatsku i Sloveniju.
Tijekom boravaka u Washingtonu D. C. prošli tjedan, zajedno sa svojom suprugom, razgovarao sam s jednim od svjedoka hrvatske povijesti, Ronaldom J. Neitzkeom, koji je bio zamjenik američkog veleposlanika u Hrvatskoj od 1992. do 1996. godine (Deputy Chief of Mission in Embassy Zagreb). Tijekom večere, u četverosatnom razgovoru, Neitzke mi je otvoreno potvrdio da je tadašnja američka međunarodna politika, predvođena Lawrenceom Eagleburgerom, htjela pod svaku cijenu sačuvati Jugoslaviju, pa makar i u krnjem obliku bez Slovenije. U tome je imala, naravno, žestoku potporu jugoslavenske diplomacije koju je predvodio Budimir Lončar, zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova. Umirovljeni američki diplomat, R. J. Neitzke, smatra da su presudnu ulogu u priznanju Hrvatske odigrali Njemačka i Vatikan, te da se američka diplomacija nije uspjela tome usprotiviti, odnosno da je doživjela poraz na otvorenoj sceni.
Nakon što je 15. siječnja svih 12 članica Europske unije priznalo Hrvatsku kao nezavisnu i suverenu državu, Budimir Lončar se iz Beograda preselio u New York, gdje je po američkom nalogu uhljebljen u Ujedinjenim narodima. Bio je to najveći trijumf njemačke diplomacije nakon rata i prvi otvoreni poraz Sjedinjenih Američkih Država u pogledu kreiranja europske politike. Da podsjetimo, Amerika je stvorila, u suradnji s Francuskom i Engleskom, kraljevinu Jugoslaviju, produkt njihove diplomacije nakon Drugog svjetskoga rata bila je druga Jugoslavija s instaliranim komunističkim diktatorom Titom, a nakon pada Berlinskog zida, konačno, je propala velika američka diplomatska ofenziva za očuvanje krnje Jugoslavije. Budo Lončar, dakle, nije imao nikakvih zasluga u pogledu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, jer je igrao u jugoslavenskoj diplomaciji „Žikino kolo”, u vremenu dok je Jugoslavenska narodna armija razarala hrvatske gradove i palila hrvatska sela.
Prošlost o kojoj govori Budo Lončar zavrjeđuje posebnu kritičku analizu, prosudbu i vrednovanje. To podrazumijeva reviziju struktura moći koje drmaju Hrvatskom, koje su opljačkale Hrvatsku i koje, da ironija i paradoks budu veći, izigravaju danas – hrvatske domoljube…