Mesića je Udba vrbovala još 1956. godine - tada je sklopio ugovor s političkom policijom režima. To je bio ugovor s đavlom: materijalno profitira, ali gubi svoj duhovni i ljudski integritet, jer je to preduvjet da u društvu bude „netko i nešto“
U jednoj od najpoznatijih kritika komunističkog nasilja, u romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere nailazimo na ulomak u kojemu autor opisuje kraj velike medicinske karijere glavnoga lika: „Tomaš je odmah sutradan dao pismenu ostavku na tu dužnost. Računao je (s punim pravom) na to da će dobrovoljnim spuštanjem na dno društvene ljestvice (kako se tada spustilo tisuće intelektualaca iz različitih disciplina) izbjeći policiji i njezinom interesu za njega. Činovnik, s kojim je Tomaš regulirao pitanje svojega otkaza, je znao za njegov liječnički ugled, zbog čega ga je iznimno poštovao. Nagovarao ga je da ne napušta trenutni posao“ (Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja, dio „Lakoća i težina“).
Nije Stipe „kirurg Tomaš“…
Kirurg Tomaš je, naime, u vrijeme Praškoga proljeća napisao javno pismo u prilog demokratskim promjenama. To je imalo velik odjek. Kada su Rusi slomili otpor, politička je policija pokucala na njegova vrata. Tražili su od njega izjavu kojom će opozvati svoja stajališta. Za njega osobno bi to značilo napredak. Ali izjavu bi upotrijebili za širu čistku među kulturnjacima, aktivnima u vrijeme prividne slobode (1968.). Zatvoreno bi bilo nekoliko ljudi. Tomaš je to kategorički odbio. Umjesto kirurg, postao je tako perač prozora.
U isto je vrijeme u sličnim okolnostima u Hrvatskoj njezin budući predsjednik Stjepan Mesić (2000.-2010.) otišao obrnutim putem. Nedavno objavljeni dokumenti iz arhiva otkrivaju ovu činjenicu: „Odmah po dolasku u Zagreb zaposlio se u bolnici dr. Ozren Novosel u svojstvu pravnog referenta. U bolnicu je bio primljen na osnovu raspisanog natječaja, a nakon četiri mjeseca provedenog na spomenutom radnom mjestu dao je otkaz na traženje lica iz kadrovskog odjela. U svom usmenom obrazloženju naveli su da njegov odlazak zahtijevaju drugovi iz komiteta SK Peščenica. Nakon toga zapošljava se u ‘Kemici’, Heinzlova 53 na osnovu natječaja, a u svojstvu pravnog savjetnika (…) U daljnjem razgovoru obrazlažući za njega vrlo nepovoljnu situaciju oko radnog mjesta… ističe svoju veliku privrženost socijalizmu i želju ka političkoj rehabilitaciji, a to je moguće jedino konkretnim radom, te istovremeno kategorički odbija inkriminacije oko njegovog djelovanja na bazi nacionalizma i šovinizma“ („Akcija Zagreb“, SDS SRH, 24.9.1974., zabilježio Šijan Dimitar (taj isti Dimitar odbio je svjedočiti – kao dužnosnik SDS-a za emigraciju – na procesu Mustač-Perković, u kolovozu 2013. u Műnchenu).
Udbino uho i vodeći akteri Hrvatskoga proljeća
Nadalje, u istom dokumentu možemo pročitati i dvije rečenice: „Za vrijeme pogreba Nede Krmpotić, susreo je Miku Tripala i Savku D. Kučar te s njima vodio kraći konvencionalni razgovor (…) Tijekom tog razgovora nije se išlo na produbljivanje spomenutih kontakata, dozvoljavajući Mesiću da govori onoliko koliko on smatra, da je nužno“ (kraj dokumenta).
Iz komplementarnih dokumenata SDS-a, čini se da je Mesić Udbu izvijestio o svim relevantnim akterima Hrvatskog proljeća, kao i demokratskih promjena u kasnim osamdesetima. U dokumentu br. 1407 od 11. listopada 1989. tako čitamo: „Mesić je nadalje govorio o svojim kontaktima s hrvatskim nacionalistima koji su uključeni u aktivnosti oko formiranja novih stranaka. Blizak je sa Slobodanom Budakom. Mesiću je poznato, da HDZ ima sada dvije frakcije. Iznio je da mu je poznato da jednu frakciju vodi Franjo Tuđman, druga frakcija je ona u kojoj je Vlado Veselica izabran za čelnika. (…) Mesić je rekao da mu je poznato da studentski čelnici z 1971. godine Budiša Dražen, Paradžik Ante i I.Z. Čičak međusobno ne komuniciraju (…)“ (Zapisali: S. Ožegović, Kolja Družić).
Mesić, kojeg je Udba vrbovala već 12. rujna 1956. godine (po podacima: „Zapisnik za pomoćnike emigracije, zapisao Lukač Milan“), je učinio doslovno suprotno od glavnog lika iz romana Milana Kundere. Osudio je najznačajnije promotore demokratskih procesa i uzrokovao neviđenu štetu kako bi dobio uslugu (nije bio niti liječniku u bolnici kao odličan kirurg Tomaš), sklopio je pakt s političkom policijom nedemokratskog režima. To je bio pakt s vragom. U takvim odnosima osoba može dobiti materijalno, ali gubi svoj duhovni i ljudski integritet, što je preduvjet za to da u društvu predstavlja nešto.
Kako je tajna politička policija djelovala tri desetljeća – a i dalje bi djelovala da se SFRJ nije raspao – i njegov je politički portret konačno nacrtan. Mnogi u Hrvatskoj u toj će činjenici pronaći odgovor na pitanje zašto se u državi još ništa nije promijenilo.
Napomena: Autor članka, dr. Boštjan Marko Turk, profesor je na Sveučilištu u Ljubljani, član HAZUD-a