Roman Leljak je sa svojom nevjerojatnom upornošću i marljivošću, napravio film koji graniči s biološkim čudom: iz vojnih arhiva u Beogradu je na osnovi stotina i stotina dokumenata sintetizirao objektivnu sliku onoga što se stvarno dogodilo u Jasenovcu. Leljakov 'Mit o Jasenovcu' se ne može nazvati filmom kao takvim, jer u suštini nije (igrani) film, nego sinkroni niz sekvenci u trajanju od sat i pol, od kojih svaka prikazuje trag povijesnih dokumenata iz beogradskog vojnog arhiva
Srce komunističke prijevare nad jugoslavenskim narodom je mitologizacija narodnooslobodilačke borbe. Jedan od „najkvalitetnijih“ mitova je, svakako, mit o Jasenovcu. Jasenovac je bio nuklearno oružje s kojim je partija pokorila hrvatski narod i to tako da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek je – zarobljenik tog mita. A u zadnjim se godinama doznalo da je broj žrtva u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvim se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica, da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri (i Maček je bio zarobljenik vlasti u NDH) i drugi protivnici Pavelićevog režima.
I drugo, još važnije – Jasenovac nije prestao raditi u svibnju 1945., kada je titoizam iz nacionalne prijevare prerastao u prijevaru globalnih razmjera (konflikt Tito i SSSR bio je fingiran). Kao posljednje su tako u Jasenovcu gubile živote žrtve Informbiroa: to je bilo nužno kako bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, te da bi se njegovo skriveno oružje proširilo među nesvrstane. O svemu tome smo više puta pisali za 7Dnevno. O stvarima o kojima je riječ, redatelj Jakov Sedlar napravio je odličan film („Jasenovac – istina“).
Prije nekoliko tjedana sam u Zagrebu imao čast biti među gostima (skupa s generalom Glasnovićem) na predpremijeri (engleska riječ je preview) filma „Mit o Jasenovcu“, čiji su scenarij i režija djelo Romana Leljaka. U debati koja je uslijedila nakon projekcije filma, objasnio sam svoje stajalište o Leljakovu remek-djelu. Svoje bih misli mogao sažeti u sljedeće:
Leljakov je film za hrvatski narod događaj od iznimne važnosti. Roman Leljak je, naime, sa svojom nevjerojatnom upornošću i marljivošću, napravio stvar koja graniči s biološkim čudom: iz beogradskog Vojnog arhiva je na osnovi stotina i stotina dokumenata sintetizirao objektivnu sliku onoga što se stvarno dogodilo u Jasenovcu. Leljakov „Mit o Jasenovcu“ se ne može nazvati filmom kao takvim, jer u suštini nije (igrani) film, nego sinkroni niz sekvenci u trajanju od sat i pol, od kojih svaka prikazuje trag povijesnih dokumenata iz beogradskog vojnog arhiva.
Oni koji napadaju Leljakov film danas – a takvih je puno – zapravo ne trebaju napadati film. Ako bi se to i usudili, trebali bi se suočiti sa stotinama dokumenata i sve ih – zanijekati. Kako su dokumenti bili predstavljeni premijerno, a otkrio ih je Roman Leljak, trebali bi biti odbijeni. No, budući da se povijesni arhiv kao dokaz ne može odbiti, ni film se – ne može odbiti. Sadržaj napada na „Mit o Jasenovcu“ identičan je sadržaju na kojoj se bazira i sam mit o Jasenovcu. Tako su napadi na film „Mit o Jasenovcu“, prvenstveno napadi na – hrvatski narod.
Bit Leljakova filma može se sažeti u sljedećim spoznajama:
Građa koja je danas još uvijek teško dostupna u Vojnom arhivu u Beogradu, jasno govori da zarobljenici s Kozare nisu završili u logoru Jasenovac, kako veli titoistička mitologija o toj bitki. Odvedeni su dalje u središnji logor na području tadašnje Jugoslavije – u logor Sajmište kod Beograda. Logor Sajmište bio je funkcionalno povezan s logorima NDH. Iz Jasenovca su vozili zarobljene i prije i poslije operacije Kozara. Puno žrtava, koje pripisujemo Jasenovcu, u stvari su stradale na Sajmištu kod Beograda…
Mnogi Židovi svoj su život izgubili u logoru Sajmište, jer im je NDH bio naklonjeniji od Nedićeve Srbije. Uglavnom su umirali kao taoci, jer su u to vrijeme srpski komunisti izvodili, vojno upitne i beznačajne akcije. Srpski povjesničari navode da je tako, samo do kraja listopada, likvidirano više tisuća Židova. Ostale, među kojima su bili žene, djeca i starci, odvodili su u logor Sajmište.
Broj od 18.600 potvrđuju imena i prezimena svih koji su primali pakete. Od tog broja, u logoru je od bolesti, kaznom smrću zbog pokušaja bježanja, izbjegavanja rada, širenja komunističke ideologije, ili iz drugih razloga, umrlo 1654 logoraša.
Dizalo za utovarivanje brodica na Savi, zlonamjerno je prikazivano kao mjesto za likvidacije i bacanje leševa u Savu. Do sada nedostupne slike, govore pravu istinu.
Svi zatvorenici u Jasenovcu imali su redovnu prehranu – održavani su jednaki obroci, tri puta dnevno. Svima je pružena uredna zdravstvena i stomatološka skrb.
Jasenovac je praktički lišen robijaša između druge polovine 1944. i travnja 1945. Većina je zatvorenika poslana u Lepoglavu ili Njemačku.
Ovisno o identitetu žrtava (na mnogima su pronađene oznake hrvatskih domobranskih postrojba) vrlo je vjerojatno da su, poslijeratno otkrivena trupla – zapravo žrtve Križnoga puta.
Sedmom smo točkom dotakli srce titoističkog mita o Jasenovcu. Ono što su sami komunisti činili, uvijek se pripisuje njihovim protivnicima. Inače, Leljakov je film pravi mit: prikazivanje filma se održava svaki dan, uvijek na novom mjestu i svaki put je dvorana puna. Ljudi su željni istine…
Autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani i član Hazuda