Naoruža(va)nje za poticanje gospodarstva

Photo: Dusko Marusic/PIXSELL

Hrvatskoj je potrebna poštena injekcija novca, a to možemo postići samo značajnijom ulogom u sudjelovanju u europskoj vojnoj industriji, jer se tamo upravo 'kuhaju' koncepti u kojima će oni aktivniji profitirati, taman za vrijeme našeg predsjedavanja s EU-om. Barem ne pokušati iskoristiti tu šansu, bilo bi šteta... Ratuje se putem vlastitog identiteta i kulture koju čuvamo, namećemo ili gubimo, a naoružanje nam služi za poticanje gospodarstva. Dakako da je vojska jak argument, ali tko normalan bi je htio doista koristiti?

Pokolji u Nigeriji i američko-sjevernokorejski konflikt, zasjenili su preostala događanja u svijetu, ali, istodobno u Europi ostaju otvorena pitanja na koja se očekuju odgovori. Velik broj političara iz Europe, kao da priželjkuju da se na Dalekom istoku zarati, kako bi njihov problem izgledao manji. Naime, Europejci bi, po novome, trebali izdvajati više sredstava za obranu, no kako bi obrambena politika trebala izgledati, u javnosti nije poznato, niti o tome postoji nekakva kvalificirana rasprava. Također, gdje, zapravo, stojimo i u odnosu na pitanje izbjeglica, ekologije i socijalne pravičnosti? I to bismo trebali znati! Vojska u većini zemalja ne igra neku značajnu ulogu, vojna obveza je u velikom broju zemalja ukinuta, a o vojsci se čuje samo kada postoji neka vijest o našim vojnicima u Afganistanu, dok o vojnicima koji tamo služe uz hrvatske snage, čujemo vrlo šturo tek kada se dogodi kakva nezgoda. Većina europskih zemalja ima iznimno malo ratnih iskustava, što je dobro, ali ujedno predstavlja i veliki rizik zbog upitne spremnosti. U Njemačkoj bilježimo podatak da je ministrica obrane prozvala vodstvo vojske zbog lošeg borbenog morala, a oficiri je za to sada tužakaju sudu. U normalnoj državi to nije zamislivo.

Našeg ministra, kada vrhovna zapovjednica poprijeko pogleda – odmah će joj staviti mandat na raspolaganje. Vojska je vojska i tu nema rasprave po sudovima, ljudskih prava i neke stvari koje ne spadaju u taj koš! Civilni dio politike mora zato promisliti koji je smisao jedne vojske koja mora jamčiti sigurnost; to se sustavno zapostavlja u EU-u, pa nas na to naši partneri iz SAD-a često moraju podsjetiti. Tako je Obama 2014. godine podsjetio članice NATO-a da se mora izdvojiti 2 posto od proračuna, a ove godine je to učinio i njegov nasljednik. Naravno, kada Trump kaže isto što je rekao Obama, onda ga mediji raznesu, što se njegovom prethodniku nije događalo. Kad se nama Europejcima to predloži, onda gunđamo i ponovno svaka zemlja za sebe nešto krpa i prtlja. U SAD-u postoji jedna marka tenkova, u EU-u ih ima petnaestak! Razvoj EU-zrakoplova planiran je tako da svaka zemlja vuče na svoju stranu. Fijasko s europskim transportnim zrakoplovom A 400M završio je na oskudnoj narudžbi od 170-ak komada, dok je nedavno Njemačka naručila desetak američkih Herkulesa – tek tako. Nova je vijest da Marcon i Merkel razgovaraju o projektu europskog borbenog lovca, pa se nalaže i logično pitanje – zašto bi i jedna zemlja iz EU-a trebala kupovati vojnu opremu izvan EU-a? Iznimno je malo vojne tehnologije koja bi predstavljala neki zajednički EU-projekt, iako zajednički projekti Njemačke i Francuske u toj industriji datiraju još iz 60-ih godina kada su zajednički napravile Transporter Transall, bavile se i protuoklopnim oružjem „MILAN“, da bi suradnja završila s Alpha Jetom koji je bio dobar za školovanja pilota. Nakon toga pokušaji europske suradnje završavaju na 150-ak Eurofightera i ako se prema tome svemu ne postavimo ozbiljno, te ako EU ne pokaže da želi stvarati vlastite standarde, onda ćemo ponovo biti prepušteni tapkarošima koji će diljem Europe pokušavati utrapiti štogod američke ili ruske robe. Hrvatska će lakše sudjelovati sa svojom industrijom u europskim okvirima, nego da ponovno neki naši „menadžeri“ prodaju robu našeg porijekla na sve dopustive i nedopustive strane i načine. Do danas je tema naoružavanja bila predmetom dnevno-političkog skandaliziranja i nije se oživotvorila u konkretnijim projektima koji bi povezivali zemlje članice EU-a. Nisam previše optimističan, ali u okviru europske „Zajedničke sigurnosne i obrambene politike“, nazire se nekakav koncept borbenih grupacija. Takozvane „Battle Groups,“ rotacijski bi svakih šest mjeseci bile stavljane na raspolaganje iz neke druge članice. Tu se također naziru i obrisi EU-obrambenog fonda za razvoj vojne opreme, a to znači da bi se novac mogao zavrtiti u EU-u, a ne trošiti na nabavke koje su redovito prijeporne i skupe. Bojim se da ćemo se mi za svoje zrakoplove morati odlučiti i prije nego što ovakav sustav snažnije počne funkcionirati, a to znači da ćemo opet imati opremu koja neće biti s skladu s planovima.

Dok u javnost prodiru naslovi o 17 poginulih UN-ovih vojnika u Maliju, iranskoj prijetnji o suspenziji „Atomskog sporazuma,“ o ulozi „Frontexa“ na libijskoj morskoj granici i dok mediji s istim intenzitetom govore o spletkama u Bijeloj kući i izjavama „starih diplomata“ o Trumpovoj diplomaciji i sve dok to budu vijesti sličnog intenziteta za naše europsko uho, do tada nećemo biti u stanju fokusirati se na ono bitno. Jer, geopolitički položaj bilo koje zemlje nije proizvoljna stvar, a današnji medijski svijet ljude pokušava zaglupiti, pa kada gledaju vijesti, pokušavaju kao poznati „Lolek i Bolek“, prenijeti svoje probleme u neki drugi kontekst. Činjenica je da će žitelji EU-a morati svoje probleme rješavati sami – u zajednici, ali i kao svaka država pojedinačno, pa je vrijeme da se otrijeznimo i hitno stavimo one najvažnije činjenice na stol, jer će se u slučaju naše pretjerane slabosti dogoditi naš nestanak. U današnje vrijeme ne ratuje se tako da jedna vojska porazi drugu, nego se nacije dovode u međuovisne položaje i pod krinkom povlaštene gospodarske suradnje dolazimo do porobljavanja većih razmjera od bilo kojih zaposjedanja država koje smo do sada imali priliku vidjeti.

Kim Jong-unove rakete pokreću motori proizvedeni u Dnjepropetrovsku, pa je jasno da je negdje došlo do propusta u kontroli sigurnosti, a nije riječ baš o predmetima poput kutija šibica. Za europske nacije je najvažnije da u što kraćem roku osmisle svoj vlastiti put i da međusobno i svaka pojedinačno, čim prije artikuliraju svoje postojanje – dok još nije prekasno. Tu spadaju i ekološko-poljoprivredni programi, zajednička obrana, socijalna politika i znanost koja će jasno čovjeka vratiti u vrstu homo sapiensa i ne dopustiti da se čovjek toliko odrodi, denaturalizira od svog esencijalnog bića da je spreman postati robom raznih „gadgeta“ i vlastite egzistencije i to na kredit koji je sam sebi dao. Činjenica je da mi Hrvati pročitamo više tiskanih reklama raznih trgovačkih lanaca, nego knjiga ili novina. Kako nam je, očito, letak iz trgovine postao važnije štivo od svih pisanih riječi u literaturi, novinama i znanosti, možemo zaključiti da alarm koji poziva na promjenu – već zvoni. Vijest da je stiglo staro meso iz poljskih hladnjača, mogla bi povesti razgovor o javnom zdravstvu i prodati nešto novina, ali ni izbliza toliko koliko letci nekog trgovinskog lanca tu istu vijest populariziraju u „ful-kolor“ tisku, slikom crkotine na kojoj piše: „Meso goveđe 53,99!“ I to je štivo koje zaokupljuje naše građane!

Borba za puku egzistenciju, nešto malo materijalnoga, tako je jednostavno stavila ljude u podređen položaj svojih sustava, poremetila im metriku i dezorijentirala ih, stvorivši izlišnog čovjeka koji jedino može tražiti svoje postojanje na nekoj od društvenih mreža kako bi našao barem neku virtualnu potvrdu svog postojanja. Naravno da u takvim uvjetima i okolnostima percepcija vlastitog roda, regije ili nacije postaje nemogućom, no sa zadovoljstvom mogu kazati da tu Hrvati još relativno dobro stoje! Druge nacije postale su dobrim djelom toliko amputirane od svog nasljeđa, da nisu ni svjesne onih vrijednosti koje su tisućljećima tvorile, obilježavale i stvarale neku od njih.

Moja dijagnoza je da su Hrvati još uvijek dovoljno svjesni svoje kulture, povijesti i povjesnica, a da se isplati od toga – ne odustati! U tom pogledu je neprihvatljivo da se događaji, poput nekih recentnih „Open-Air“ koncerata, etiketiraju i pridodaje im se nekakav nacionalistički epitet, a autorima stigmu nacista. Okupljanja mladih i malo manje mladih patriota, obiluje gotskim izričajem u natpisima na majicama i tetovažama, a „ozbiljni“ motocikli koji su neizostavan ukras parkirališta, ukazuju na to da se želi imitirati američki način „bikerske“ kulture. Na tim okupljanjima oslobađa se dosta pozitivne energije i svatko želi donijeti sa sobom onu sliku koju je vidio u onom kulturnom (neki bi kazali supkulturnom) okružju, koje pokušava poistovjetiti s onim što želi i traži od svoje nacije. Mislim da tu nema ni najmanje loše volje, niti namjere da se nekoga uvrijedi. Kada bismo bili uskogrudni i mi bismo kod nekih drugih nacija mogli pronaći njihove naglaske koje bismo mogli etiketirati i izmisliti neku od uvreda koja bi nam nakon dugo „mantranja“ o njoj – počela smetati. Mi to ne radimo, kada nam se svidi pjesma „Born in the USA,“ mi je prepjevamo u „Rođen u Zagrebu“, iako će možda mnogi reći da se kroz to nazire naš chic-Lyon, ali se barem kroz taj fenomen može pročitati želja za približavanja i prihvaćanja. Nikako razgraničavanja.

Mnogo je toga što bismo mogli nazvati našim posebnostima, pa bi bilo šteta od toga odustati. Nažalost, za neke stvari se mora imati novaca, prosječna hrvatska narodna nošnja košta mnogo više od većine drugih, naši nacionalni specijaliteti koštaju. Kultura stola također mnogo progovara o nekoj naciji, pa je to možda dobar način kako se približiti drugima, a da nas se ne napada za nekakvu mržnju. Ako ste diplomat u svijetu, sigurno će Vam pomoći snaga Vaše dijaspore. Hrvati kao i Grci i Talijani i ostali narodi koji imaju veliku dijasporu, ovdje imaju veliku sreću. Gotovo da nema ni jednog svjetskog grada u kojemu nećete naći neki hrvatski restoran. To je zgoda koja Vam pomaže pri ugošćavanju. Neke nacije nemaju tu sreću, jer im nacionalne delicije često upadaju u kategoriju „fast-fooda,“ pa se tim prerogativom mogu slabije koristiti. Ali, postoje razlike između lokalnih „azijatičara“; „pizzerija“; pa čak i hamburgeraja koji su jednostavnog karaktera i onih koji su, ipak, odlični restorani iz te kategorije. Hrvatska nacionalna kuhinja ima sreću da spada u grupu „finijeg stola“ pa je time i prihvatljivija za naše goste, ali ne uvijek i za naš proračun. Kako god da krenemo razmatrati, poimanje našeg identiteta je iznimno važno, ali moramo se pomiriti sa činjenicom da smo pozicionirani na ljestvici koja podrazumijeva veliki trošak i za nas i za turiste koji čine važan dio našeg gospodarstva, pa mi nije jasno – do kada ćemo zauzimati iznimno nisko mjesto na prihodovnoj strani? To je izravno povezano s dolaskom trgovačkih kanala koji na hrvatske stolove plasiraju robu niske kvalitete na koju, nažalost, pristajemo.

Hrvatskoj je potrebna poštena injekcija novca, a to možemo postići samo značajnijom ulogom u sudjelovanju u europskoj vojnoj industriji, jer se tamo upravo „kuhaju“ koncepti u kojima će oni aktivniji profitirati, taman za vrijeme našeg predsjedavanja s EU-om. Barem ne pokušati iskoristiti tu šansu, bilo bi šteta… Ratuje se putem vlastitog identiteta i kulture koju čuvamo, namećemo ili gubimo, a naoružanje nam služi za poticanje gospodarstva. Dakako da je vojska jak argument, ali tko normalan bi je htio doista koristiti?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI